Piše: Jusuf Trbić
Na ovom dijelu Balkana vrijeme kao da je stalo, pa ne znamo da li idemo naprijed, u budućnost, ili se vraćamo u ono što je već viđeno. Svega ima, samo napretka nema. Ipak, pojavila se jedna svijetla tačka, koja se polako širi. To je bunt studenata i đaka u Srbiji protiv korumpiranog i diktatorskog režima. Mladi su svima pokazali da još ima pameti, snage i morala i da nada u bolje sutra nije sasvim izgubljena. Oni su učinili da nestane strah koji godinama održava na vlasti retrogradnu vlast, što je možda i najvažnije u ovom trenutku. Srbijansku mladost podržali su mladi ljudi i u ostalim zemljama regiona, ali nekako stidljivo, na kašičicu, a stariji gromoglasno šute na sve i okreću glavu, kao da ih se ne tiču ni sopstveni životi, ni država, ni budućnost. Posebno je to čudno u Bosni, koja je jedva živa od silnih problema. Etno-religijska podjela razara društvo, caruju korupcija, kriminal, laž kao temelj politike, bijeda i bjekstvo od svijeta i pameti, a mladi ljudi već dugo glasaju tabanima, pa napuštaju zemlju u kojoj su najvažnija krvna zrnca i pripadnost jednom od tri plemena, izgubljena na putevima istorije. Poneko se i pobuni, zato što nema plata, ali kad plate stignu, sve se brzo zaboravi. U svakoj takvoj prilici javi se nacionalistička vlast, sa upozorenjem da se bune „oni tamo“, a mi s njima ne treba da imamo ništa zajedničko. Možda bi se pobunili i ostali, ali nemaju vremena od gledanja u telefone, slušanja turbo-folka i praćenja TV serija, kud sad i da izađu na ulice po ovoj zimi.
Radnici kažu: Nama je naša vlast poručila da moramo biti zadovoljni. Istina je da ne primamo dovoljno za naš rad, ali, rekli su nam naši voljeni lideri: zar je na ovom vremenu malo što imate posao, još hoćete i plate, i to uvećane! Što je mnogo, mnogo je! Penzioneri kažu: mi bismo se bunili, ali imamo problem koji moramo rješavati. Doktori nam prepisali lijekove, jedne prije, druge poslije jela, a mi nemamo dovoljno para da redovno jedemo, pa se moramo snalaziti. Bivši borci kažu: Kad smo se borili obećavali su nam da ćemo jesti zlatnim kašikama, ali ovo što dobijamo ne može se jesti nikakvim kašikama, od ovoga se pita ne pravi. Ali, opet, i malo je više od ničega. Mladi ljudi, opet, ne znaju šta će sa sobom. Roditelji su ih uvjeravali da treba da se školuju, da ne bi morali raditi. I sad zbilja ne rade. A pošto su mladi naše najveće bogatstvo, kako je i Tito govorio, mi to bogatstvo izvozimo. Šta ćemo drugo?
Neki, opet, kažu da su političari i njihovi jarani naše najveće bogatstvo. Oni imaju najviše para, mnogi od njih su pravi bogataši, ali, mora se priznati da svakodnevno pokazuju brigu za ljude: za braću, sestre, rođake, kumove i prijatelje, pa i oni su ljudi, a treba pripaziti i važne članove stranaka, činovnike i mnogobrojne uhljebe na svim nivoima, nema se vremena za druge stvari. A i ti zaposleni u administraciji i državnim i javnim službama, možda bi se i bunili, ali ko će ustajati iz udobnih fotelja i napuštati tako lijepu kancelarijsku hladovinu.
Poštena inteligencija, takoreći umni radnici, s rijetkim izuzecima, ne mogu ići na proteste, jer ih to ometa u razmišljanju. A ako oni ne budu razmišljali, ko će? Novinari bi kritikovali političare i političke stranke, ali ni oni više ne znaju ko vlada u ovoj zemlji, pa je bolje da ćute, da ne bi pogriješili.
U najtežoj situaciji su povratnici, i to na svim stranama. Oni su vazda moneta za potkusurivanje, diskriminisana manjina u sopstvenoj zemlji, osuđena na lagano izumiranje. Ali, ko će njima da pomogne, pogotovo ako nemaju dovoljno glasova za izbore? Ima li ikoga u ovoj državi ko bi zbog njih izašao na ulicu i tražio pravdu?
Najspremniji za bunt su seljaci, koji dobro znaju kako je teško zaraditi na njivi i u štali, ali ko će njih podržati? Stari građani nemaju kad, a novim građanima je i ovako dobro, što bi se uznemiravali zbog kojekavih sitnica?
I tako sve ide kako ide, narod gunđa, političari nude brda i doline, vjerske zajednice obećavaju da će sirotinja sigurno ići u raj ili dženet, jednog dana, važno je da svi ćute i trpe i da podržavaju naše lidere, boljih nema na cijelom svijetu. Poličari, novi biznismeni i popovi i hodže svojim primjerom pokazuju da se ovdje može živjeti. Niko od njih ne odlazi u inostranstvo, da zaradi za hljeb, oni ga i ovdje imaju dovoljno.
I kad se sve to pogleda, skinimo kapu pred srbijanskom mladošću, i pogledajmo sebe u moralnom ogledalu.
Da li nam se sviđa ono što vidimo?