Piše: Dragan Markovina
I bi protest pred zgradom Parlamenta. Tom bi se višeznačnom rečenicom koju svatko može tumačiti na svoj način, jednako kao što ljudi različito ocjenjuju prosvjedno okupljanje u organizaciji studenata, povodom potpune šutnje o odgovornosti za pogibiju devetnaest ljudi u Donjoj Jablanici, moglo najpreciznije opisati navedeni događaj.
Koji zapravo svjedoči o tome da je nemoguće tek tako preslikati društvenu energiju i događanja iz susjedne države, odnosno očekivati identičan ishod. To je, naravno, nemoguće iz razloga što ne postoje ni blizu iste političke, sistemske, društvene ili institucionalne okolnosti. Za što je dovoljno reći da i sami organizatori teško uspijevaju adresirati nadležne kojima bi se obratili sa svojim zahtjevima, a samim tim i lokaciju prosvjeda.
No, ruku na srce, čisto sumnjam da je itko očekivao identičan rezultat i da uopće postoji dovoljan broj u toj mjeri idealističnih ljudi koji u bosanskohercegovačkom društvu ili, bolje rečeno, društvima vide potencijal za onakvu studentsku i društvenu pobunu kakva se upravo odvija u Srbiji. Uostalom, jedan od ključnih razloga zbog kojih taj potencijal ne postoji jeste neprovareni rat, koji je generirao činjenicu da govorimo o društvima u pluralu i koji je na koncu i skrojio državu koja jednostavno ne može imati jednog autokratu.
Drugim riječima, bez obzira na to što ga nisu izravno targetirali i što su ga s pravom proglasili nenadležnim, očekujući samo to da institucije države zapravo počnu raditi svoj posao, studentima i ostalim pobunjenim ljudima u Srbiji je savršeno jasno da samo jedan čovjek odlučuje o svim društvenim, političkim i ekonomskim procesima. Drugim riječima, imaju jasnog političkog protivnika. I bez obzira na to što realno ni društvo u Srbiji nije provarilo rat, a kamoli se suočilo s vlastitom odgovornošću za njega, vrsta neprovarenosti je drukčija. Dovoljno drukčija da ne može biti faktor eliminacije solidarnosti.
Ovim da su izostanak mogućnosti međunacionalne solidarnosti, a samim tim i zajedničke pobune, kao i društvena apatija endemski problem postratne Bosne i Hercegovine, nisam rekao ništa novo niti većini ljudi nepoznato. Upravo zbog toga i fascinira toliki optimizam volje kod brojnih dobronamjernih ljudi koji bi htjeli da se neki pomak na tim pitanjima dogodi, a onda posljedično i njihovo razočarenje kad taj pomak izostane.
Osobno, međutim, smatram da organizatorima, ali i samom izgledu prosvjeda, baš zato ne treba upućivati nikakve oštre kritike. Jer svaki put kad se demonstrira za opće dobro i za stvar koja nas se svih podjednako tiče i svaki put kad se na prosvjedima ne pokušava riješiti neko nacionalno pitanje, bistriti međunarodnu politiku ili podgrijavati međunacionalne tenzije, treba proglasiti pobjedu. Što je takav prosvjed uopće organiziran i što je iz apatije uspio izvući određeni broj dobronamjernih ljudi.
Nažalost, i opet s ovim neću reći ništa novo, Bosna i Hercegovina je zapela u nekom limbu iz kojeg se ne uspijeva nazrijeti nikakav izlaz u skorije vrijeme. Ali ono što je u svemu tome ipak i jedino ohrabrujuće, jeste to da ovdašnji ljudi, pa i oni iz mladih generacija, prate što se događa oko njih, upijaju iskustva i žele nešto promijeniti. Bez tog plamena ne bi bilo nikakve nade, a ovako je ipak ima. Kako god da izgledali pokušaji nekih ljudi da prosvjede preuzmu ili preusmjere.
No, s tim i bez toga ostaje poražavajuća činjenica da zaista i dalje nema onih za koje se osnovano sumnja da su de facto uzrokovali ovakvu tragediju, da smo čekali na obnovu pruge, gospodarske i putničke žile kucavice, četiri mjeseca, da je prava obnova uništene ceste tek počela, a da se oko toga nitko ozbiljno ne uzbuđuje.
Svojevremeno je jedna od izjava, tada svemoćnog premijera bivše nam kraljevine Nikole Pašića, o tome kako ne treba graditi pruge, jer će s njima doći svakakvi antinarodni utjecaji, postala viralna, kako bi se danas reklo, i umnogome pridonijela njegovoj popularnosti.
Nadrealno je, koliko i tragično, da smo se zapravo vratili u to stanje svijesti.
(Oslobođenje, 15.02.2025.)
