Piše: Jusuf Trbić
Treba konačno otvoriti oči. Država Bosna i Hercegovina rastače se po svim šavovima, a bosanskohercegovačko društvo je u još gorem stanju. I dok se građani bude svakog jutra ispunjeni zebnjom, zvaničnici na svim nivoima žive kao da se ama baš ništa ne dešava. Oni su odavno normalizovali sve nenormalno što nam se dešava, pa gledaju samo sebe i svoje interese, ostali ih ne zanimaju. Dejtonski sporazum, koji mnogi nazivaju ludačkom, košuljom, priznao je dogovorenu etničku podjelu i ozvaničio nepremostive mehanizme konfrontacije i kočenja svih procesa, pa se čini da nikakvog rješenja nema i da će ovo stanje polaganog umiranja trajati dok se sve ne raspadne.
Kako se čini, oni koji razbijaju državu, imaju kakav-takav plan i njega se drže. Oni koji navodno brane državu nikakvog plana nemaju, ili se to ne vidi. Njima je i dalje najvažnije ko je na vlasti, čije su fotelje i ko će kome više zagorčati život. Umjesto probosanskog fronta i jasnog određivanja crvene linije ispod koje se ne ide, dobijamo svakodnevno optužbe jednih na račun drugih i licitiranje na temu ko je izdajnik a ko nije. Kao da su, opijeni vlašću, svi već zaboravili kako smo dobili državu i kako se ta država brani.
Zato je dobro stalno se podsjećati na nedavnu prošlost i ulogu takozvanih probosanskih snaga u propadanju države za koju su građani glasali na referendumu za nezavisnost 1. marta 1992. i koja je priznata kao Republika Bosna i Hercegovina. Tog istog marta 1992. Alija Izetbegović je, na opšte iznenađenje, potpisao Kutiljerov plan, kojim se predviđa stvaranje tri etničke republike, što je bio logičan rezultat dotadašnjih dogovora o podjeli države. Izetbegović je potpisao taj mirovni plan u vrijeme kad je BiH još bila sasvim etnički izmiješana i kad je grupisanje etničkih zajednica, svake na svojoj teritoriji, bilo, naprosto, apsurdna ideja, koja se mogla realizovati samo prolijevanjem rijeka krvi. Nakon američkog pritiska Izetbegović je povukao svoj potpis, ali svaki od narednih prijedloga bio je baziran upravo na toj ideji. Potvrđuje to i srpsko-muslimanska deklaracija koju su 16. septembra 1993. godine u Ženevi potpisali Alija Izetbegović i izaslanik Radovana Karadžića Momčilo Krajišnik, samo dan nakon što je Izetbegović istu takvu deklaraciju potpisao sa Tuđmanom. Po tom sporazumu BiH se pretvara u uniju tri republike, a predviđeno je da se na zajednički dogovoren datum u svakoj od tih republika održi referendum o tome hoće li ostati u sastavu BiH ili neće. Tadašnji član Predsjedništva BiH Ivo Komšić zapisao je da je tada prvi put Izetbegović faktički legalizovao Republiku Srpsku i omogućio joj otcjepljenje od BiH putem referenduma. Potvrdilo je to i praktično odustajanje od odbrane Srebrenice i njeno kasnije bespogovorno ustupanje dželatima, jer je dogovor predviđao da sjeverni dio BiH pripadne Srbima. Zbog toga ni u Dejtonu niko iz bosanske delegacije nije ni pomenuo Srebrenicu.
Etnička podjela Bosne, dogovorena prije rata, tako je postala osnovna ideja – vodilja politike Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika, potvrđena i u situaciji kad je, nakon početka ofanzive Petog korpusa, na brzinu i mimo saglasnosti Parlamenta i Vlade, potpisan plan o podjeli države u omjeru 51:49, koji je zaustavio rat. Sve je to na kraju dovelo do Dejtona i katastrofalnog stanja u kojem se i danas nalazimo. I dok slušamo zapaljive izjave o odvajanju entiteta RS i o Bošnjacima kao muslimanima kojima nije mjesto u Evropi, moramo znati da je to rezultat, dobrim dijelom, i političke ideologije bošnjačkog vođstva. koje se godinama svim silama trudilo da poistovijeti etničku grupu i religiju, po uzoru na dva susjedna provincijalna imperijalizma. Svi Srbi su pravoslavci, svi Hrvati katolici, svi Bošnjaci muslimani – to srednjovjekovno pravilo, koje ne važi više nigdje u normalnom svijetu, dovelo je do kreiranja jednodimenzonalih identiteta i njihove teritorijalizacije i pretvaranja ovog dijela Balkana u kaljugu etnoreligijskog nacionalizma iz koje nikako da se iščupamo.
Da li se probosanske snage mogu ujediniti bar u odbrani postojanja države i uputiti svijetu snažnu poruku koju svako razumije: želimo da naša država bude dio Evrope, da bude uređena kao sve ostale evropske države, da bude građanska, sekularna i pravna, da bude organizovana u multietničke regije, bez takozvanih konstitutivnih naroda, entiteta i kantona, da bude normalna. Status disktrikta Brčko je postao zapaljiva tema, nakon prijedloga SDA da taj distrikt bude pripojen Federaciji BiH. Ali, to nije rješenje. Treba čuti glasove razuma. Miro Lazović kaže o tome:
“Rješenje je da Distrikt Brčko dobije status samostalnog entiteta koji će nastaviti funkcionisati na građanskim principima i koji će direktno biti vezan za državne institucije bez ikakvog entitetskog uticaja. Takav status Distrikta Brčko, kao ‘trećeg’ građanskog entiteta bi RS podijelio na dvije regije i time bi se stvorila situacija za razgovore o novom ustavno-pravnom i teritorijalnom organizovanju BiH”.
Treba reći: nepoštovanje države i otvoreno rušenje njenih institucija, uz početak oružane pobune i otvorene secesije morali bi donijeti ovakve ili slične mjere koje bi obezbijedile da se ovako nešto nikad više ne ponovi.
Za početak bi se moralo insistirati na provedbi presuda Suda za ljudska prava iz Strazbura i razgovorima na međunarodnom nivou o novoj organizaciji države. Ima li u Sarajevu i oko njega onih koji su spremni da ustanu i započnu mirnodopsku bitku za normalnu, uređenu i evropsku BiH, ili će građani morati ustati i dići glas, jer se ovo više ne može trpjeti?
