Piše: Jusuf Trbić
Naslov ovog teksta mogao je biti i : Gradska kafana, i svaki stari Bijeljinac bi odmah znao o čemu se radi. Mnogi se sjećaju : u zgradi Gradske vijećnice ( ili Skupštine opštine), u njenom desnom krilu ( gledano spolja), od samog početka se nalazila kafana koju su čaršijski ljudi odmah prepoznali kao svoju. Zgrada Vijećnice je pravljena 1908. i 1909. godine, i jedan njen dio je, u skladu s tadašnjim evropskim običajima, bio predviđen za kafanu visokog ranga, jer kafane u to doba nisu bile mjesta za opijanje, već za druženje, razgovore, za sklapanje poslova, i političkih i drugih. I dok su u većini takvih zdanja ostale te stare kafane, koje su čuvale duh nekadašnjih vremena, u Bijeljini je, po logici skorojevića, srušeno i uništeno sve što je bilo ljepše i bolje od njih.. Teško je i nabrojati šta je u našem gradu bilo, pa ga više nema, a kad se tome doda i novi nalet seljačkog primitivizma, u vrijeme rata protiv BiH, rezultati su jasni. Zbog toga je čaršija žalila kad je 1991. godine donijeta odluka da se uništi još jedan simbol gradskog života, nakon čitavog starog jezgra grada, hotela „Drina“ i mnogih drugih starih zgrada.
U lijevom krilu Vijećnice nalazio se dio određen za kulturu, pa su tu bile smještene i prostorije kulturnih društava, pa onda knjižara, pa Gradska biblioteka, na kraju i Galerija „Milenko Atanacković“, a kafana je bila kafana, bez pauze. Bilo je to sastajalište gradskog svijeta, profesora, političara, činovnika, trgovaca, zanatlija i drugih gradskih ljudi, koji su se tu družili, pričali, čitali novine, mezetili, igrali bilijar, bilo je to jedinstveno središte grada koje je dugo sačuvalo duh starih vremena, u kojima su se ljudi cijenili po ljudskosti, a ne po imenu ili pripadnosti ovom ili onom krdu. Bila je to i malena oaza otmenosti i reda, u kojem se primitivci i nabiguzice nisu snalazili.
Zato je najava gušenja Gradske kafane, zarad širenja neuništive administracije, izazvala blagi revolt građana. Još i to – govorili su, i neće ostati više ni jedno obilježje grada. I tako je i bilo. Bijeljina je otišla u visinu i u širinu, narasla je preko svake mjere i bez ikakvog reda, pa smo dobili jednu nesvakidašnju proporciju : što je veća, sve je manje grad.
Kad sam čuo da će nestati Gradska kafana, napisao sam joj posmrtnicu u Semberskim novinama. Datum je bio 15.04.1991. godine.
Evo tog teksta.
…………………………………….
Hommage Gradskoj kafani
UMIRANJE GRADA
Odlazi Gradska kafana. Odlazi tiho, skoro kradom. Po kratkom postupku, da ustupi mjesto kancelarijama. Odlazi još jedna u nizu gradskih relikvija, pada još jednom Vječni Grad pred naletima Vječnih Varvara. Uzmiče još jednom red pred haosom, povlači se asfalt pred oranicom, krši se zid smisla pred slijepom silom entropije, pred silom primitivizma.
Ulaz u Gradsku kafanu, desno krilo zgrade opštinske uprave
Od grčkog polisa grad je centar svijeta, čvrsti lavirint svijesti koji gradi sebe i čovjeka gradeći svoje rituale, svoje obrasce ponašanja, svoj sistem pravila koji varvare uvijek ostavlja izvan zidina harmonije. I to je za njih vječiti izazov, vječiti poziv da unište ono što ne razumiju.
Kad su krenuli da osvoje Rim, uspaljeni pripadnici raščupanih plemena jurišali su na taj red, na ono za njih nedokučivo, na bedem civilizacije, na svjetlost. I prvo što su zapalili i srušili bili su spomenici, veleljepni hramovi, mostovi, mozaici i kipovi, sve ono što je izmicalo njihovoj divljoj gladi. Varvari su srušili Rim, a onda se vratili u prah zaborava. Rim je ostao. Kao simbol i kao opomena, kao poziv na otpor bezbrojnim talasima varvarstva koji tako silno zapljuskuju svijet.
Nakon svih tiranija, početkom vijeka stigla je ona najdublja, najrazornija – tiranija većine, kako je to napisao Džon Stjuart Mil. Masa je stupila na istorijsku pozornicu, nerazumna masa koja gazi sve pred sobom i koju je tako sjajno analizirao Hose Ortega i Gaset u Pobuni masa, najčitanijoj knjizi na španskom jeziku nakon Don Kihota. Vladavina masovnog čovjeka, oličena danas u industriji svijesti, melje ljude i vrijeme, pretvarajući sve u bezličnu masu, u mljeveno meso u kome se topi svaka individualnost.
Kad je otišao na Zapad Andrej Tarkovski je s rezignacijom primijetio kako je svijet, zapravo, jedan ogromni hor u kojem se gube svi pojedinačni glasovi. I razumnom čovjeku ne ostaje drugo već da nijemo otvara usta, jer ga niko čuti ne može.
Odlazi Gradska kafana, odlazi još jedan spomenik gradu, još jedno sjećanje na urbanu harmoniju. Skorojevići stupaju žestokim korakom, rušeći svaki trag onoga što im liči na nedokučivi red, jer misle da će, brisanjem svega, stvoriti utisak da je istorija, zapravo, počela od njih. Srušili su sve što se u Bijeljini srušiti moglo. Staru čaršiju su zamijenili bezlični soliteri, i to u srcu ravnice, ružne pravolinijske zgrade nikle su na mjestu starih, lijepih građevina, srušeno je sve što je ličilo na prošlost, pogotovo na prošlost jednog naroda, sravnjena je sa zemljom čak i kapela (zajedno s malim grobljem) podignuta u čast srpskih vojnika koje je austrougarska vojska streljala 1914. godine, nestao je jevrejski hram, groblja su preorana, a protestantska crkva u Novom Selu odavno pretvorena u magacin. Zločinački je bačena u prah i pepeo zgrada hotela Drina, kakvom bi se i Pariz ponosio, da bi ustupila mjesto autobuskoj stanici seoskog tipa. Otišla je, bez pozdrava, stara zgrada pozorišta. Otišle su sve gradske svetinje. Varvari sad dovršavaju posao koji su davno započeli.
Nevjerovatno danas zvuče priče o redu i međusobnom poštovanju u gradu, u čaršiji, u ono staro doba između dva rata. I Nijemci, i Jevreji, i Srbi, i Muslimani, i svi ostali, svi ti čaršijski ljudi, imali su sistem nepisanih, moralnih pravila koja su se strogo poštovala. Nije komšija smetao komšiji, nije ugledni građanin mogao proći čaršijom a da ga svi ne pozdrave, niko nije smio prljati i rušiti ono što nije njegovo i ono što nije sam podigao. Novi varvari su blatnjavim čizmama i opancima izgazili dušu grada, zlato tolerancije, travu razumijevanja, za njih je riječ građanin pogrdna, za njih je pamet strana sila, za njih je kultura prijeteće zlo.
I ostavili su duboke tragove ti varvari, na svakom koraku. Iznad moje glave, u zgradi, komšinica istresa stolnjake kroz prozor. Hodnici su prljaviji od javnih WC-a, papiri svud oko zgrade, zapišane tarabe, smrad i jad na ulicama. Ni pristojnog pozdrava više ne možete čuti. Niko više ne govori “Molim”, i “Hvala”. Sve su to, sav život, pokrili snjegovi i šaš jednog novog prostakluka.
Ipak, ostali su i neki tragovi reda. Tihi i mali, ali su tu. Šta mislite, zbog čega samo skorojevići urlaju da su ugroženi, i zbog čega pravog gradskog svijeta gotovo da i nema u nacionalnim strankama? Jer, čaršijski red nalaže: ne smije se učiniti ništa što može zasmetati komšiji, drugu, poznaniku, pa i nepoznatom prolazniku. Ispred kuće valja ukloniti snijeg, da ljudima ne smeta. Ne galamiti, ne puštati preglasne divljačke pjesme, da nekoga ne probudimo. Ukloniti se s puta starijem, ustupiti mjesto u autobusu ženi, pomoći nejakom, poštovati vjekovna pravila koja čine da skup toliko različitih ljudi živi i traje, poput velike muzike u kojoj se svi zvuci na kraju slože u jednu melodiju. To je grad kojeg oni ne razumiju. I kako onda vikati na sav glas svoju nacionalnu pripadnost koja nas, nužno, odvaja od drugih, kad moja nacija prestaje tamo gdje tvoja počinje?
Grad ućuti i sklanja se pred najezdom novih, agresivnih varvara koji radije ruše nego da se prilagode. I radije se grčevito drže mitova i gusala nego da pogledaju u oči ljudima i vremenu. Uništiti sjećanje grada tako da na kraju ostane samo gola ledina zasijana besmislenim zgradama i bezličnim ljudima – to je njihova misija.
Odlazi tako i Gradska kafana koja je na tom mjestu, u zgradi Skupštine opštine, bila od prvog dana. Odlazi još jedan oslonac grada, odlazi još jedno dugo pamćenje, odlazi u prah i pepeo vremena. A nama valja dalje.
Znamo li kuda ćemo?
15.04. 1991.