Jasenje, selo kojeg više nema

Piše: Emir Musli

Na granici dva entiteta i općina Teočak i Ugljevik, selo Jasenje na obroncima planine Majevice tužni je simbol rata. Nekada uzorno selo sa 125 kuća, srušile su obje zaraćene strane, a danas u njemu niko ne živi.

“Ja sam rođen ovdje i ovdje sam se oženio i ovdje sam i kao momak bio, sve dok nisam otišao u Njemačku. Živio sam i poslije i dan-danas mene vuče ovo selo. To je moja očevina, moja đedovina. Najbolje selo od romskih sela u čitavoj Bosni i Hercegovini,” priča nam Beriz Beganović, predsjednik mjesne zajednice Jasenje.

Boračko mjesto

On je svoju penziju zaradio u Njemačkoj, radeći kao kranista, potom na željeznici i na kraju u “Mercedesu”. Odavno živi u Bijeljini, a Jasenje mu je u srcu, kao i većini predratnih stanovnika. Nekada je selo pripadalo općini Ugljevik, a danas je u općini Teočak. Jasenjani su imali svoja imanja, lijepe kuće, a živjeli su od poljoprivrede i rada u Rudniku i Termoelektrani Ugljevik. Imali su struju, vodu, školu, mezarje, mjesnu zajednicu, a imama u susjednom selu Jasikovac. Jasenje je važilo za najbolje organizovanu romsku zajednicu na Balkanu. “Bili su poljoprivrednici, radnici i borci iz Drugog svjetskog rata. Tako da su ljudi živjeli od svoga posla i svog rada. To je bilo jedno selo, zvalo se boračko mjesto, eto tako se zvalo. Boračko selo romsko.”

Na žalost, tokom posljednjeg rata selo je razrušeno, a do danas se nijedan stanovnik nije vratio. Nekadašnji mještani nadaju se donacijama i pomoći za deminiranje i obnovu seoske infrastrukture, kako bi potom obnovili svoje domove.

Nisu bili prosjaci

“To nisu ljudi bili prosjaci, oni su imali imovinu. Znaju svi da su tu ljudi imali po 50, po 60 po 100 dunuma zemlje. Prvi moj otac, moj đed, znaju ljudi, komšije odavde i sa jedne strane, Srbi, i sa druge strane. A tako je bilo više familija što su imali. To nisu bili ljudi prosjaci, kao što sad kažu da Romi prose. Želim da se neko sjeti ovoga sela, da se obnovi. Jer, kako se moglo obnoviti sva ostala sela? Napravili su sve kuće i ključ u rukama, a našem selu neće ništa,” kaže Beganović.

Beriz kaže da je odmah nakon rata bilo inicijativa i donatora iz Maroka, Njemačke i Amerike, za deminiranje i obnovu infrastrukture i prvih dvadesetak kuća. Na žalost, kaže on, sve je propalo zbog opstrukcija i korupcije.

Posjeta mezarju

Ljudi iz Jasenja žive u Tuzli, Bijeljini, ali i širom svijeta. Zekija Weber, djevojački Beganović, došla da posjeti djedov mezar. Rodila se i živjela u Jasenju, potom u Bijeljini, a danas živi u Berlinu. Muž Dirk je Nijemac, a sa sinovima Dominikom i Paskalom, te prijateljima, posjetili su u Jasenje. Zekiju je dočekala praznina na mjestu porodične kuće, ali kaže da se raduje što je ponovo tu.

Elvira Šabić, rođena je u Berlinu. Otac joj je rodom iz Jasenju susjednog sela Ogorjelica. Došla je sa Zekijom, prijateljicom iz djetinjstva. “Roditelji su radili tamo, a nas djecu ostavljali kod nene i kod đede ovdje na Ogorjelici. Kao mala, bila sam do sedme godine kod njih, tako da sam se u ovom kraju dosta družila sa ovom djecom, igrali se tu,” kaže Elvira.

Halid Beganović je živio prije rata u Jasenju, potom je bio izbjeglica u Njemačkoj, a sada živi u Austriji gdje ima stalni boravak. Svake godine barem dva puta dolazi u rodno selo. “Imao je otac svoju kuću, a i meni je sagradio novu kuću. Međutim, prije rata taman smo planirali da se ja uselim, naišao je rat i sve odneo. Oženjen sam, imam dva sina, a jedan sin je oženjen i imam snahu i dva unuka. Ponosan jesam, ali smo u nadi da će ipak preživjeti ovo selo, da će opet da bude žive duše, a ne samo mrtvih naših,” kaže Halid.

Uslovi povratka

Beriz Beganović uspijeva održavati lokalni put i mezarje, ali se pita šta će biti kada njega ne bude? Ako se selo ne obnovi, kaže, Jasenjani će tražiti odštetu. Ističe da je deminirano samo po 25 metara sa obje strane puta, te da su deminiranje i obnova infrastrukture uslovi povratka.

“Komšije kažu, Jasikovčani, pa ljudi što ne dođete da živite, kad su tu već vaši mrtvi. Pa ljudi su u pravu, oni bi željni bili da se vratimo, ali eto, tako, neko ima tu pa koči. To je na sramotu jedno selo romsko da ostane tako. A ne smiju da se vraćaju zato što nije deminirano. Ko bi se vratio, boji se da neće mu otići dijete, unuk da nastrada. A ima ljudi voljnih da se vrate na svoje. Ko se ne bi vratio na svoju đedovinu, na svoju očevinu?” pita nas Beriz Beganović.

 

(dw.de)