Priče iz Bosne: Muhamed Tajib Okić, Bošnjak, jedan od najvećih umova Republike Turske
Posljednja želja bili su mu: dženaza i ukop u Sarajevu
Piše: Avdo Huseinović
Većina Bošnjaka u domovini, a posebno onih rasutih širom dunjaluka, nikada nije čula za ime Tajiba Okića. Donedavno sam i ja spadao u tu grupu Bošnjaka, dok mi dragi prijatelj Nihad Halilbegović, jednom u podnošljivoj hladovini jednog sarajevskog kafića, nije otvorio svoju fasciklu u kojoj se nalazilo nekoliko desetina papira sa raznoraznim dokumentima vezanim za ovog Bošnjaka, koji spada u red najvećih intelektualnih gromada Republike Turske. Nekoliko dana, nakon što mi je Nihad održao jako koristan čas, sjedio sam sa Remzijom Pitićem, tada direktorom Radija BIR, sada muftijom goraždanskim, vrsnim poznavaocem Bošnjaka u Turskoj, koji mi otkri da svaka značajnija državna, vjerska i kulturna delegacija iz Turske, prilikom posjete Sarajevu obavezno traži da posjeti mezar rahmetli Tajiba Okića, te da se prije izvjesnog vremena dobro namučio, da u Gradskom groblju Bare u Sarajevu pronađe Okićev mezar, kako bi mogao udovoljiti željama važnih turskih gostiju u Sarajevu. I reis Turske Mehmet Gormez, prilikom posjete Sarajevu, odmah prilikom slijetanja na Sarajevski aerodrom, izrazio je želju da prvo posjeti mezar svog učitelja profesora Okića.
Bošnjaci, koji su posljednjih decenija susretali tursku ulemu širom svijeta, redovno su čuli jednu rečenicu izgovorenu sa ponosom: “Ja sam bio student profesora Okića, vašeg zemljaka”? Za one koji su čitali muslimanske i druge časopise štampane u Bosni prije Drugog svjetskog rata ime Muhameda Tajiba Okića podsjećalo je na članke o Hadisu i drugim islamskim naukama, islamskoj historiji i kulturi Bošnjaka.
Muhamed Tajib Okić je rođen 1.decembra 1902. godine u Gračanici. Tu je ostao samo svoje rano djetinjstvo, jer se već 1910.godine seli u Sarajevo. Otac Muhameda Tajiba, Muhamed Teufik efendija, alim koji će kasniji postati član Ulema Medžlisa bio je rodom iz Jajca. Njegova majka Hasiba hanuma bila je kćerka Mustafe Hadžića iz Gračanice. Dugi put druženja sa naukom, Muhamed Tajib Okić je započeo u Sarajevu u mektebu Bozadži Hadži Hasan efendije, a nakon toga okružnu medresu u Sarajevu. Sljedeća stepenica bila je Šerijatska sudačka škola u Sarajevu, jedna od najboljih škola te vrste u muslimanskom svijetu 20. vijeka, koju završava 1925.godine. Put ga dalje vodi u Zagreb, gdje uzima kurseve latinskog jezika, književnosti i prava.
U međuvremenu, odlazi u Pariz i na Univerzitetu Sorbonne završava studij književnosti, piše doktorsku tezu o Hasanu Kafiji Pruščaku i studira turski i perzijski na Nacionalnoj školi za istočne jezike.
Specijalistički kurs, nakon toga obavlja u Tunisu na Univerzitetu Zejtuna. Po povratku u Bosnu, radi kao nastavnik u Prvoj muškoj gimnaziji i Šerijatskoj gimnaziji, te nekoliko godina u Velikoj medresi Kralja Aleksandra u Skoplju.
Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, 1941. godine, prelazi u Sarajevo. Dvije godine kasnije, zapošljava se u Turskoj ambasadi u Beogradu kao prevodilac. Nakon godinu i po dana, zbog prekida odnosa izmedu Republike Turske i Njemačke, zajedno sa ostalim osobljem ambasade, interniran je u Njemačku.
Tokom sljedećih osam mjeseci, obišao je mnoge njemačke gradove. Potom odlazi u Kopenhagen (Danska), a odatle u Švedsku. U Švedskoj se ukrcava na brod koji pravcem Liverpul – Lisabon – Port Said – Fethije, Rodos – Bodrum – Cešme – Canakkale, 10. aprila 1945. godine stiže u Istanbul. To uzbudljivo putovanje Okić je opisao u svojim kratkim dnevničkim zabilješkama. Od 1945. do 1950. godine u Turskoj proživljava teške dane, o kojima kasnije nije želio da govori. Bavio se, uglavnom, naučnoistraživačkim radom po bogatim arhivima Turske vlade. Prvih godina u Turskoj, radi u Arhivu Predsjedništva Republike i poznatim bibliotekama.
Posebno poglavlje u životu i radu Tajjiba Okića zauzimaju njegovi profesori – uvažena imena naučnog rada. U Sarajevu to su: Sejfullah Proho, Abdullah Ajni Bušatlić, Muhammed Emin Dizdar, Ali Rušdi Kapić, Abdullah Prešljo, Munib Cerić, Salih Safvet Bašić, Ahmed Burek, Velijjudin Sadović, dr. Osman Sikirić, Ibrahim Sirri Zafranija i dr. Od njegovih profesora u Parizu treba spomenuti: Maurice Gaudefroy Demombynes (Arapski jezik i književnost i Tefsrir), Villiam Marcais (Narječja arapskog jezika i Hadis – čovjek koji je preveo El Buharijevo djelo \”El-Džamius Sahih\” na francuski jezik, Louis Massignon (Tasavuf, Islamska sociologija i sociografija), Jean Deny, Mirza Muhammed Kazvini i Henri Masse (Perzijski jezik i književnost), Ravaisse (Historija islama i geografija), poznati slavist Emile Haumant, Daul Boyer, Andre Vaillant. Tu su još: dr. Ahmed Benmahmuda (Arapski jezik), Monseignever Feghali (Akcenti arapskog jezika), dr. Mirza Muhhamed Han Mahallati (Perzijski jezik) i dr. Abdulhak Adnan Adivar (Turski jezik). Na \”Zejtunija\” univerzitetu u Tunisu su: poznati Alim – Tahir ibn Ašur, Muavija Et-Temimi (Fikh Malikijskog mezheba), Muhammed el Arabi el-Kebadi (Arapska književnost) i Mustafa Zmerli.
Govorio je šest stranih jezika, a objavljivao naučne radove na bosanskom, turskom, francuskom i arapskom.
Osim maternjeg bosanskog jezika, za vrijeme učenja književnosti naučio je slovenački i njemački jezik. Tokom sedam godina boravka i rada na Velikoj medresi u Skoplju, naučio je makedonski i bugarski jezik. Dok se školovao u Parizu, od 1927. do 1929. godine, od svog prijatelja, Poljaka Mihaela Domaševića, naučio je poljski i češki jezik (Okić ga je u zamjenu poducavao arapskom jeziku). Isti metod je upotrijebio i za učenje engleskog jezika 1930. godine, također u Parizu. Za vrijeme boravka u Sarajevu 1941.-1942. godine, pohađao je kurs italijanskog jezika. Engleski jezik je usavršio za vrijeme boravka u Istanbulu, na Američkom liceju i trgovačkoj predavaoni 1948.-1949. godine. Služio se latinskim, ruskim i perzijskim jezikom. Osim maternjeg bosanskog, izvrsno je poznavao, govorio i pisao arapski, francuski i turski jezik.
Rahmetli Okić je utemeljitelj prvog teološkog fakulteta u Republici Turskoj 1949.godine i predavač na gotovo svim predmetima, čovjek koji je vratio islamu u Turskoj akademski dignitet. U vrijeme kada su sve vjeske škole svih nivou bile zatvorene u Turskoj, on počinje raditi na oživljavanju islamskih nauka.
Među njegovim asistentima su bili kasniji reis-ul-ulema Turske i ključni profesori na teološkim fakultetima, koji će se 1970-tih i 1980-tih otvoriti pri svim većim turskim univerzitetima. Naučni opus prof. Okića uključuje knjige, naučne i stručne članke, enciklopedijske odrednice, prikaze knjiga i prijevode. U ovim radovima bavio se temama: Hadis, stil Kur’ani kerima i kiraet, širenje Islama u Jugoistočnoj Evropi, popisi stanovništva u historiji Islama, doprinos Turaka islamskim naukama, mezari Ashaba u Istanbulu, bogumili u srednjevjekovnoj Bosni, pokret Hamzevija, bošnjački historičari… Profesor Okić je posjedovao veoma bogatu biblioteku, koja se danas čuva u Teološkom fakultetu u Izmiru.
Predavao je na univerzitetima u Ankari, Erzurumu, Konji i Izmiru.
Ozbiljni analitičari i vodeći mediji u Turskoj, Muhameda Tajiba Okića, smjestili su među “četvoricu veličanstvenih” Republike Turske. Radi se o četvorici narodnih velikana, koji su u posljednjih 50. godina u najvećoj mjeri doprinijeli nastanku ovoga što danas Turska jeste.
Prvi od te četvorice je rahmetli Nedžmetin Erbakan (umro u martu 2011.godine), 54. po redu premijer Turske, politički buldožer. Drugi pripadnik te veličanstvene četvorke je rahmetli Turgut Ozal, 8. predsjednik Republike Turske, koji je još kao premijer u vrlo kratkom vremenu proširio granice slobode, otvorio svoju zemlju, pokrenuo izgradnju na sve strane, prizemljio oficire i počeo vraćati nadu svome narodu. Treći je Fethullah Gulen, čovjek koji je vratio turskom narodu svijest o potrebi rada za opće dobro. Milioni ljudi diljem svijeta prošli su kroz njegov sistem obrazovanja koji je, u mnogim segmentima, bez premca u povijesti.. A četvri Tajib Okić.
Ocjena najvećih umova Republike Turske da nema danas u Turskoj, ili skoro da nema, govora o islamu na akademskom nivou bez rahmetli profesora Okića, na najbolji i najjednostavniji način govori nam o njegovoj veličini.
Gotovo svi teolozi u Turskoj su ili njegovi učenici ili učenici njegovih učenika. Izabran je za počasnog člana \”Islamischer Kulturbund\” društva u Beču, bio je član Upravnog odbora Potpornog društva za školovanje đaka muslimana \”Gajret\” u Sarajevu. Od 1952. godine, bio je član pariškog društva \”Sosiete Asiatikue\”, od 1953. clan Londonskog \”Royal Asiatic Society\”. U Turskoj je obavljao dužnost predsjednika Komisije za prevođenje arapske i perzijske književnosti pri Ministarstvu obrazovanja.
Profesor Okić se nije nikada ženio, pa nije ni imao svoje djece, ali zato se prema svojim učenicima i studentima odnosio kao rođeni otac. Njegovi bivši učenici i asistenti su nastojali na svaki način da mu se oduže, pa su često pisali o svom profesoru i njegovom djelu.
U Turskim naučnim krgovima, danas se puno govori o neobjavljenim radovima rahmetli profesora Okića. Na prvom mjestu se misli na njegovu doktorsku tezu \”Hasan Kafi de Bosnie, sa vie et ses oeuvres, avec la traduction de son ouvrage Nizamu\'l-ulema\”. Ova teza se, ustvari, sastoji iz dva dijela: prvi dio, do oko 100. stranice sadrži podatke o životu i radu Hasan Kafí Prušcaka, dok je drugi dio njegovo djelo \”Nizamu-1-ulema ila Hatemi\'l-enbija alejhi ve alejhimu\'s-salatu ve\'s-selam\”. I francuski i arapski tekst djela, preporukom prof. Ahmeda Emina, Mahmud el-Hudajrija i Osman Emina, prof. Okić je zajedno s novcem za štampanje poslao u Kairo osobi pod imenom Abdulaziz el-Islambuli. Nažalost, ta je osoba bila nepouzdana i nepovjerljiva, pa je odricala svaku mogućnost da je uzela novac za štampanje tog djela. U tim natezanjima, original djela je nestao. Ubrzo iza toga, prof. Okića zatiče vijest o očevoj smrti i on se vraća u Bosnu i Hercegovinu, ne odbranivši svoju doktorsku disertaciju.
Rad Muhameda Tajiba Okića općenito, uključujući i spomenuti njegov pedagoški rad na visokoškolskim ustanovama, pa i njegov naučni rad u Republici Turskoj, sigurno bi mogao biti predmet jedne ozbiljnije studije, koja čeka neke nove istrazivače i analitičare. Naučni skupovi “O životu i djelu Muhameda Tajiba Okića”, održani su prvo u Sarajevu 2010.godine, a onda i u rodnoj Gračanici 24.septembra 2011.godine i imali su za cilj da samo otvore pitanje i daju neke naznake za buduća proučavanja ogromne intelektualne ostavštine ovog velikog naučnika, koji je rođen u Gračanici, odakle se otisnuo na široko polje nauke i stvaralaštva.
Za one koji su 1977.godine u Sarajevu išli na podne namaz u Begovu džamiju, u sjećanju je ostao šesnaesti martovski dan i tabut koji je došao iz Turske u pratnji profesorovih studenata koji su izvršavali posljednju želju njihovog Hodže: da bude ukopan u Bosni.
Na vlastiti zahtjev ukopan je u Sarajevu, na Gradskom groblju Bare, a na dženazi je bio i rahmetli Erbakan. Ovodunjalučki put Muhameda Tajiba Okića podsjeća na biografije brojnih muslimanskih učenjaka: brojna putovanja, zavičaj koji se nosi u srcu i imenu, vraćanje na početak… Pred preseljenje je kazao: „Ja sam za ovu zemlju Tursku učinio mnogo, a za svoju domovinu Bosnu ništa, molim vas ukopajte me u mojoj Bosni, možda ću mrtav nešto učini za svoju domovinu.“