Piše: Emir Musli
Stotinu godina bili su dio bijeljinske čaršije. Tokom Drugog svjetskog rata, od 350 bijeljinskih Jevreja, 318 je ubijeno. Od tada, u ovom gradu nema jevrejskih porodica. Ostale su građevine, dio groblja i sjećanje.
“Porodica Perera je došla iz Španije, 1492. godine, kad je bila inkvizicija španske kraljice. Došli su u luku Split i Perere su se širili, znači, Split, Mostar, Bijeljina, Beograd,” priča za Deutsche Welle beogradski arhitekt Josip Braco Perera.
Vasionska crna rupa
Njegova kćerka danas živi u Španiji, a njegov otac David jedini je bijeljinski Perera koji je preživio holokaust i nikada se nije vratio u rodni grad. “Porodica moga oca imala je 42 člana. Svih ostalih 41 je ubijeno u Jasenovcu”, kaže Braco Perera i dodaje: “Za moju porodicu Bijeljina je bila crna rupa. Mi nikada nismo bili za života mog oca u Bijeljini. Ja sam tamo otišao tek kada je moj otac umro. Za njega je to bila, jednostavno, jedna vasionska crna rupa.”
Josipa Perera za ovaj grad ne veže ništa drugo osim mučne prošlosti. Čeka bh. zakon o restituciji i tražit će povrat šest kuća i radnji koje je njegov djed, također Josip, imao u Bijeljini.
Bijeljinski Jevreji
Jevreji Sefardi (Sefard je jevrejski naziv za Iberijsko poluostrvo, op.a.) u Bijeljinu su se počeli doseljavati 1851. iz Sarajeva, Skoplja i Soluna. Porodice Salom, Danon, Altarac, Papo i Alkalaj vrlo brzo su formirale jak trgovački centar. Imali su hram, dva rabina, biblioteku sa vjerskim knjigama i osnovnu školu.
Nakon 1878. i dolaska Austrougarske monarhije, iz zapadne Evrope doseljavaju se Jevreji Aškenazi. Veletrgovci Gabor Grinfeld i Arpad Vajl, ali i drugi Jevreji, unapređuju trgovinu. Zanatstvo i manufakturu razvijaju porodice Levi, Baruh, Volah, Montiljo. U prosvjeti i društvenom životu učestvuju porodice Kabiljo, Kalderon, Altarac, Papo, Malc, Hajon, Levi.
Velika sinagoga izgrađena je 1895., a osnivaju se kulturno društvo, hor i biblioteka. Bijeljinsku zdravstvenu zaštitu utemeljio je Jakob Kohut. Čuveni slikar Haim Pinto rođen je u Bijeljini, a odrastao u Tuzli. Živio je u SAD i Meksiku, gdje je predavao slikarstvo na Likovnoj akademiji. U Drugom svjetskom ratu srušena je sinagoga, uništena ova etnička zajednica, ali nije i sjećanje.
Najmlađa partizanka
Učiteljica iz Osijeka Blanka Konforti i knjižar iz Travnika Leon Vajzer, vjenčali su se i nastanili u Bijeljini 1940. godine. Krajem decembra iste godine dobili su kćerku Jordanu. Ona priča o tome kako je saznala za očevu sudbinu. “Prvi transport za Jasenovac, moj otac je odveden. Ima jedna knjiga, gdje pozadi, ja sam to vidjela, piše – Vajzer Leon, odveden 1941. u Jasenovac.”
Sa bebom u naručju, Blanka Vajzer napušta zakupljeni stan kod Jovanke Sredić i bježi u Osijek. Prije nego što će je i tamo pronaći i odvesti, ostavlja Jordanu u jednoj katoličkoj porodici. O tome obavještava Jovanku koja dolazi po dijete i vraća ga u Bijeljinu. Otkriva se da je Jovanka ustvari Jevrejka Jolanda Laudor, te da krije jevrejsko dijete. Zbog toga moraju da bježe.
“I krila se po selima Semberije i na kraju 1943. pridružila se partizanima. Ja se sjećam samo jednog detalja. Neki general svojoj kćerki i meni sašio je partizansku uniformu i ta je slika u Tuzli u muzeju. Kao najmlađa partizanka, tri godine sam imala. Ja to pojma nemam, ali ima slika,” kaže Jordana Džafić.
Nakon rata vratile su se u Bijeljinu, a 1960. Jordana se udaje i odlazi u Sarajevo. Zbog bolesti više ne može, a u Bijeljinu je dolazila na grob majke Jovanke u pravoslavnom groblju. Vidjela je spomen-ploče u jevrejskom groblju i na mjestu gdje je nekada bila sinagoga.
Fond za obrazovanje mladih
Boris Kožemjakin, predsjednik Jevrejske opštine u Sarajevu, kaže da će predstojeći popis pokazati koliko ljudi u BiH ima jevrejski identitet. Za sada, Jevrejska zajednica u ovoj zemlji ima 1.100 članova, od čega 730 u Sarajevu, a ostali su u Doboju, Banjaluci, Tuzli, Zenici i Mostaru. U dvadeset gradova više nema Jevreja.
“Tražimo da se imovina bez nasljednika, a radi se o imovini ljudi koji su živjeli na tim prostorima, da će se ona na određeni način obeštetiti. Da se stvori fond iz kojeg bi se finansirali mladi kadrovi Bosne i Hercegovine, bez obzira na nacionalnost, vjeroispovjest, na pripadanje bilo kojoj etničkoj ili vjerskoj grupi”, zaključuje Kožemjakin.
(dw.com)