Ogledi Bijeljinca u desetoj deceniji života: Meho i u aprilu ima kupusa
“Ogledi zimske proizvodnje zdrave, sočne i stočne hrane” piše na kartonu koji je postavljen na njivi pored Prinčeve džamije u Tuzli, nekoliko metara od južne magistrale.
Iza kartona, što je neobično za ovo doba godine, nalazi se manja parcela prekrivena, također, neobičnim kupusom. Nekoliko metara dalje je još jedna parcela na kojoj se nalazi kupus. Visina ovog povrća doseže i do 90 centimetara.
No, o čemu se, zapravo, radi? Inženjer agronomije, devedesetjednogodišnji Meho Hujdurović, čuveni Bijeljinac, i čovjek koji je davno proizveo, ali i do današnjih dana sačuvao poznatu bh. sortu bijeljinski kupus, na dvije parcele izvodi oglede.
Prvi otkos
Meho nam objašnjava da ga je suša iz 2012. godine ponukala da nešto uradi za pomoć domaćim poljoprivrednim proizvođačima i stočarima da ne ostanu bez hrane.
– Zbog toga sam posadio bijeljinsku sortu kupusa u septembru kao rasadu, koja je prezimila u vlazi, dobro je nagnojio i pripremio. Ona se razvijala normalno preko cijele zime i u toku marta, a prvi otkos je dala 10. aprila, kada nema nigdje na terenu otkosa, govori nam Meho, navodeći da je i ove godine nastavio sa istim ogledom, ovaj put na dvije parcele.
– Međutim, ova godina je bila blaga, pa imamo raniju vegetaciju i jarovizaciju, tako da imamo već izrasle biljke. Lani je bilo 70 centimetara visine, a evo ove godine ima i 90 centimetara. Ove godine već je izrastao do 1. aprila. To znači da se i u našim, tuzlanskim prilikama može proizvoditi za vrijeme zime zdrava stočna, sočna hrana bez toksina, sa nekim malim ulaganjem kod pripreme zemljišta, objašnjava nam ovaj Bijeljinac.
Ističe da je ovako proizveden kupus prava stočna hrana koja se, između ostaloga, može koristiti onda kada se desi situacija slična onoj iz 2012. godine.
– Sad ovo ljudi mogu pokositi i davati stoci. Ovo kad se pokosi, daje se stoci kao lucerka, kao djetelina, kao trava… Imam slične oglede u Dubnici kod Kalesije, u Gračanici kod Vehida, kolege agronoma, u Olovskim lukama…, priča nam Meho, pojašnjavajući da se u ovom slučaju radi o bijeljinskoj sorti kupusa, koja je prilagođena proizvodnji stočne hrane u toku zime. Naime, ona se sije u julu, sadi u septembru, a prispijeva u ovo doba godine.
No, ova sorta se obično sije sredinom maja, a sredinom jula se sadi. Tako se proizvodi čuveni bijeljinski kupus, sa glavicama težine od dva do tri, a u dobrim uslovima i do četiri kilograma.
– To je ta sorta koja je priznata od Savezne komisije 1977. godine. I ja održavam tu sortu. Sadi se na teritoriji Semberije, Posavine, Gradačca, Gračanice… Na ovim prostorima se još drži to sjeme. Inače, ja proizvodim sjeme od nje preko 60 godina, a tradicija u mojoj kući traje duže od 80 godina, jer se i otac time ranije bavio, ispričao nam je Meho.
Inače, ovaj Bijeljinac je davne 1952. godine diplomirano na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Od tada je radio u Bijeljini, bio direktor Poljoprivredne škole, a kasnije je dobio rješenje da formira naučnoistraživačku instituciju.
Nagrada za Dvorove
– Bio sam na specijalizaciji u Švicarskoj, na specijalizaciji sjemenarstva, i u bijeljinskom Zavodu sam radio 36 godina. Taj sam zavod formirao i razvio – Poljoprivredni zavod Bijeljina, govori nam Meho, te dodaje da je Semberija tada bila prva u našoj zemlji kada je u pitanju primjena novina – italijanskih pšenica, hibridnih kukuruza i agrotehnike.
Tada je selo Dvorovi, među deset punktova, dobilo nagradu jer je prvo u Jugoslaviji posijalo hibridni kukuruz u cijelom selu.
– Naša je zadaća bila da ispitujemo sve sorte koje dolaze u Jugoslaviju preko Saveznog centra za ispitivanje sorti i priznavanje. Ovaj naš kupus je priznat nakon tri godine ispitivanja na pet punktova u Jugoslaviji – Skoplje, Smederevska palanka, Novi Sad, Bijeljina i Slovenija, govori nam Meho, dodajući da je bijeljinski kupus priznat i kao najkvalitetnija sorta za kiseljenje.
– A nakon ispitivanja na našem Poljoprivrednom-prehrambenom fakultetu u Sarajevu, doktorica Begić je ispitala da ima 6,99 šećera u sebi. Zato je najpraktičniji za kiseljenje i ima tanku lisku, tanka rebra za glavicu, priča nam Meho, koji je tokom etničkog čišćenja protjeran iz Bijeljine.
(oslobodjenje.ba)