Piše: Jusuf Trbić
Nedavna gromoglasna proslava zajedničkog dana državnosti Srbije i entiteta RS još jednom je pokazala svu nemoć države BiH, i svu apsurdnost političkih prilika u kojima živimo. Najprije, otkud jednom entitetu, odnosno regiji dan državnosti, kad nije država, a još zanimljivije je, kako je napisao Srđan Puhalo, što entitet koji nije država slavi čak dva dana državnosti. Uz to, predsjednik entiteta Milorad Dodik istakao je da je entitet RS država srpskog naroda i još jednom naglasio zahtjev da se svi vratimo „slovu“ Dejtona, to jest izvornom tekstu Dejtonskog sporazuma. Ali, po tom „izvornom“ Dejtonu, Republika Srpska nije država, već entitet u državi BiH, i to ne entitet srpskog naroda već tri ravnopravna naroda, građana i ostalih. Uz to, po tom istom izvornom Dejtonu odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće i nigdje ne piše da te odluke nisu obavezne za onoga kome se ne sviđaju, niti je to moguće. A Ustavni sud BiH je malo prije te svečanosti poništio dopune zakona koje omogućavaju isticanje zastava i grbova, kao i emitovanje himni druguh država, na šta se u Banjoj Luci nisu ni osvrnuli. Ne samo da su zastave Srbije bile istaknute na svim pogodnim mjestima, već su i Banski dvori osvijetljeni bojama zastave susjedne države. Je li to poštovanje „izvornog“ Dejtona? Istina, banjalučki političari nisu jedini koji ne poštuju ustav i zakone, jer već godinama popriličan broj odluka Ustavnog suda, njih više od dvadeset, čeka na provedbu, ali to kao da nikome ne smeta.
Isti je slučaj sa zahtjevom za odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH. I to je jasno utvrđeno ustavom, a onaj kome to smeta može pokrenuti proces promjena Ustava, na način koji je predviđen. I ništa više od toga.
Milorad Dodik je ponovo, po ko zna koji put, pomenuo prenos nadležnosti sa entiteta na državu, uz zahtjev da se to poništi. Ali, zaboravlja se da su za svaki prenos nadležnosti glasali i predstavnici entiteta RS, u skladu sa Ustavom, koji kaže da će država BiH preuzeti i one nadležnosti oko kojih se entiteti usaglase (član III 5 a), ali i nadležnosti koje su, kako se izričito kaže u istom članu, „neophodna da bi se očuvali suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine…“ Srpski političari koji su digli ruku za prenos svih nadležnosti pravdaju se time što je na njih, navodno, izvršen pritisak predstavnika međunarodne zajednice, ali ne objašnjavaju jednostavnu stvar: ako su ih tjerali da pristanu na nešto što im se ne sviđa, zašto nisu dali ostavke ili se pobunili na neki drugi način. Uostalom, i sam Dejtonski sporazum je prihvaćen nakon žestokog pritiska, pa ga još niko ne dovodi u pitanje. Jer, u međunarodnom pravu se donijete odluke moraju poštovati, a mogu se mijenjati samo u utvrđenoj proceduri.
Sve ovo dovodi nas do problema nepoštovanja Dejtonskog sporazuma, koji svi tumače kako im odgovara i krše ga bez ikakvih posljedica. Poznata je fatalna greška u prevodu: u originalnom Dejtonskom sporazumu ne postoje konstitutivni, već samo konstituenti narodi, a razlika između ova dva pojma je ogromna, pogotovo u pravnoj praksi. Pa ipak, niko, pa čak ni Visoki predstavnik koji je zadužen da čuva ovaj sporazum, ne traži da se Dejtonski sporazum konačno prevede kako treba, a to ne traže čak ni oni koji se svaki dan zaklinju u državu BiH. Čini se da nacionalističkim oligarhijama koje vladaju našim životima to savršeno odgovara, jer su podijelili zemlju na tri proklete avlije, u kojima svako može da vlada bez ikakvih ograničenja i bez odgovornosti.
Svima su se već popeli na glavu Dragan Čović i njegovi jataci, sa upornim, reklo bi se: nepokolebljivim zahtjevom da se izmijeni Izborni zakon na takav način da član HDZ-a uvijek bude izabran u Predsjedništvo. To bi značilo da svaka etnička grupa bira svog člana Predsjedništva, čak i po cijenu uvođenja nejednake vrijednosti glasa, što bi bio slučaj bez presedana u svijetu. U dejtonskom Ustavu jasno piše da građani biraju tri člana Predsjedništva i da oni predstavljaju sve građane, a nisu nikakvi „legitimni“ srpski, hrvatski i bošnjački predstavnici. Riječ „legitimni“ ne postoji u Ustavu, a u svijetu taj izraz znači samo jedno: legitiman je svako ko je na zakonit način izabran na izborima, ma ko to bio.
Čović se u svakom obraćanju javnosti zaklinje u naš evropski put, a mogao bi bar jednom navesti u kojoj to evropskoj državi postoje „legitimni“ predstavnici etničkih grupa, pa da jednostavno taj ustav prepišemo od njih. Možda u Belgiji, u čijem ustavu postoji proporcionalno učešće etničkih grupa. Prijedlog svakog zakona odobrava kralj. I nije problem što mi nemamo kralja, našao bi se već nekao, već je za Čovića i njemu slične problem što se u Belgiji mora poštovati proporcionalno učešće etničkih grupa, pa bi, u takvom slučaju, Hrvati imali onoliko vlasti koliko je njihovo procentualno učešće u ukupnom stanovništvu.
Srpski političari i novinari redvno govore o „državnoj zajednici“, mada takvog izraza u Ustavu nema. BiH je država, a nije nikakva zajednica. Opasna je tvrdnja da Srbi, kao etnička grupa, imaju pravo na samoopredjeljenje, što je u potpunoj suprotnosti s međunarodnim pravom, ali i sa bosanskim Ustavom. Pravo na samopredjeljenje mogu imati samo države, i to pravo je ustanovljeno u vrijeme oslobađanja kolonija, ali etničke grupe ili regije u jednoj državi to pravo nemaju i to izričito zabranjuju sve međunarodne konvencije. Postoji samo jedan izuzetak: slučaj dugotrajne, nesnošljive diskriminacije neke etničke grupe na njenoj teritoriji, kao u slučaju Kosova, gdje je međunarodna zajednica oružanom intervencijom spriječila genocid nad Albancima koji je bio u toku. Srpski političari treba da se zamisle nad očitom činjenicom da u BiH nema ni u naznakama bilo kakve diskriminacije Srba, ali diskriminacije prema nesrpskom stanovništvu itekako ima u njihovom entitetu, pa da pokušaju da to usklade sa odredbama vlastitog Ustava koji govori o ravnopravnosti naroda i građana. Inače, po Ustavu se statusna pitanja, u izuzetnim slučajevima, mogu rješavati referendumom, ali isključivo referendumom na nivou države.
Pomenimo još samo jedan slučaj falsifikovanja Dejtonskog sporazuma. Čujemo često kako su Srbija i Hrvatska „garanti“ Dejtonskog sporazuma, što nije samo netačno, jer ta riječ ne postoji u tekstu sporazuma, već je i zlonamjerno. Korištenjem tog izraza kaže se da su dvije susjedne države tutori BiH. A istina je jednostavna. Velike sile su „svjedoci“, a naše tri države „strane potpisnice“, kao strane u međunarodnom ratnom sukobu, koje priznaju jedna drugu.
Dakle, vratimo se Dejtonskom sporazumu i pokušajmo čitati ono što u njemu piše. Krajnje je vrijeme.
