Piše : Saud Grabčanović

Kapetanije u Bosni kao  posebne autonomne jedinice

https://i1.wp.com/3.bp.blogspot.com/-OihHEK8zaXI/Wia81Ev25pI/AAAAAAAABfU/NRJkay6-TAAiN-xHQn1Asri-_PQX2yUJgCK4BGAYYCw/w1200-h630-p-k-no-nu/VH-Gradacac-27.jpg?resize=334%2C175&ssl=1U Bosanskom ejaletu su postojale posebne teritorijalne jedinice koje su uživale poseban autonomni status u okvirima Bosanskog pašaluka i Osmanskog carstva. Kapetanije su se službeno zvale imenom glavnog grada (utvrde), a nastale su sredinom 16. vijeka. Njihov je cilj  u početku prevashodno bio odbrana granica i teritorije Osmanskog carstva od zavojevača. Najprije su nastale u nekim pograničnim dijelovima Bosanskog pašaluka. U početku su to bile manje pogranične  teritorije duž granica  koje su dijelile Osmansko carstvo od Habzburške monarhije i Mletačke republike. Doprijevši do Save i Une, Osmanlije su osvojile kršćanske kapetanije koje su tu imali Habzburzi. Po ugledu na njihove kapetanije i Turci su počeli po pograničnim mjestima osnivati svoje kapetanije. Krajem 16. vijeka su sjedili kapetani u Gradiškoj (Berbiru), Krupi, Bihaću, Klisi i Gabeli. Za Krupu i Bihać znamo da su i prije Turaka imale svoje kršćanske kapetane. Vrlo je vjerovatno da su još 1600. godine imali turske kapetane Herceg-Novi, Dubica i Udbina, jer spominju se kapetanije  u Herceg-Novom 1620, u Dubici 1611, a u Udbini 1620. godine. Gdje su Turci organizovali prvu kapetaniju- nije poznato. Najstariji spomen kapetanu potiče iz 1558. Te godine postojala je gradiška kapetanija. Njen kapetan bio je Džafer-beg, sin kliškog sandžakbega Malkoč-bega Karaosmanovića. Od 18. vijeka bilo je kapetanija i u unutrašnjosti  Bosanskog ejaleta, i to uz glavne carske drumove što su vodili iz pograničnih područja u srednju Bosnu. One su bile vojnički organizovane. Vojskom kapetanije zapovijedao je kapetan. Od kapetana do prostog vojnika svi su bili plaćeni za svoju službu. Sve službe u kapetaniji su bile nasljedne. U svakoj je kapetaniji bio bar jedan grad i jedna kula, a neke su kapetanije imale još i pokoji utvrđeni čardak.

http://www.radiotesanj.ba/files/tesanj/kula-tesanj-7.jpgGlavni zadatak vojne posade u kapetanijama je bio i danju i noću čuvati granicu carstva od neprijatelja, te puteve od hajduka i ostalih razbojnika. Nakon Velikog bečkog rata i katastrofe koju je carstvo doživjelo, osmanski sultani su oko 1700. godine započeli vojni, upravni i finansijski preustroj u smanjenom Bosanskom ejaletu . Priznali su kapetanima autoritet koji su uživali na lokalnom nivou, te su im, u vlastitom interesu, dodatno ojačali položaj teritorijalizacijom kapetanija, koje su sada pokrivale cijelu pokrajinu, a ne više samo pograničnu zonu. Na taj je način u ratovima u 18. stoljeću obrana Bosne i samoga carstva postala efikasnija. U početku nasljednost nije podrazumijevala trajno vlasništvo za potomke zapovjednika – kapetana tvrđava u graničnim područjima, ali su zato najsposobniji članovi porodica tih kapetana i krajiških milicija imali pravo dobiti službu u kraju gdje im je bio „odžak“. Najprije su se razvili odžakluk- timari, a potom je, na uglavnom istim osnovama, ustanovljeno nasljeđivanje gotovinskih odžakluka kao plata u novcu. Premda se gotovinski odžakluk pojavljuje u to vrijeme i  u mnogim drugim krajevima carstva,u Bosni je ključna okolnost bila ta da su njegovi korisnici bili rodbinski povezani i koncentrisani po mikroregijama. Mihael Hičkok je nastojao dokazati kako su većim dijelom 18. stoljeća bosanski veziri djelovali na temelju konsenzusa i „vizija“ koje su „dijelili s narodom“ (u suštini sa kapetanijskom vojskom). No, po svemu sudeći, proces postupne homogenizacije među Bošnjacima-muslimanima napredovao je vrlo sporo. Za vrijeme snažne bune i nereda 1740. – 1757. godine samo su rijetki pripadnici milicije pristupili pobunjenicima,  jer njih nisu direktno pogađali novi nameti, a neki su kapetani i sami bili zakupci tih poreza. Ova institucija postojala je u  Osmanskom carstvu od sredine 19. vijeka do 1835. godine. Kapetan je bio vojni administrator u pograničnim pojasima i njegov zadatak je bio da formira svoju  vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava puteve sigurnim od razbojnika i da izvršava razne druge policijske i administrativne dužnosti.

https://i0.wp.com/bhraja.ca/wp-content/uploads/2016/08/gradascevic.jpg?fit=660%2C330&ssl=1Teritorija kojom je upravljao  zvala se “kapetanija”, koja je mogla biti manja ili veća od kadiluka. Tokom 17. vijeka ovaj sistem je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a takođe su bile proširene ingerencije samih kapetana, tako da su neke porodice počele da tretiraju kapetanije kao nasljednu instituciju. U vrijeme sklapanja “Karlovačkog mira” 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su u Osmanskom carstvu postojale jedino u Bosni. Vremenom je vlast bosanskih kapetana i njihovih feudalnih porodica rasla, kako je slabila centralna vlast dinastije Osmanovića. Posebno su kapetani i njihove feudalne  porodice, kao samostalni gospodari, ojačali u periodu nakon Beogradskog mira 1739. godine. U bujruldiji Hadži Muhamed-paše, tadašnjeg bosanskog valije, od 15. safera 1167. (12. decembra 1753.) nabrojeno je 36 kapetanija. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanskom carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bošnjaci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegovanom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile u Osmanskom carstvu, osim Kurdistana koji je imao puno viši stupanj autonomije od Bosanskog ejaleta. Kapetanija je u Bosni 1829. godine bilo 39, šest godina prije njihovog ukidanja 1835, a četiri godine prije otcjepljenja Hercegovine od Bosanskog ejaleta (1833). Pored kapetanija, u Bosanskom ejaletu su postojale i manje teritorijalne jedinice sličnoga tipa zvane agaluci. Agalukom se  nazivala na kapetanijski način organizovana jedinica, a sastojala se samo od jednog džemata vojnika s agom na čelu. Ti vojnici su bili ili konjanici ili stražari (azapi). Neki su agaluci po potrebi pretvarani u kapetanije. Nesumnjivo su ove teritorijalne jedinice predstavljale prve, a kasnije glavne bastione stvaranja posebne autonomije Bosne i Hercegovine u okvirima  Osmanskog carstva.

Ajani –  nova elita osmanskog feudalnog društva u Bosni

Ajani se u Bosanskom ejaletu pojavljuju  u 18. vijeku kao viša kasta osmanskog feudalnog plemstva. Ajani su potekli iz najvažnije  skupine feudalnog osmanskog plemstva u Bosni –kapetana. Ajanluk je za razliku od starog neformalnog i počasnog naslova „ajani“, postao novom ustanovom primarno usljed nužde da nepraktična i u to vrijeme veoma udaljena središnja vlast u Istanbulu znatan dio svojih nadležnosti na terenu povjeri istaknutim pojedincima koji dobro poznaju lokalne prilike, pošto i sami pripadaju toj sredini. Ovo je učinjeno iz sasvim praktičnih razloga efikasnije odbrane Osmanskog carstva od stalnih vojnih prijetnji od strane Austrije i ostalih zapadno-evropskih sila i Rusije.  Davanje ovakvih ovlasti lokalnim bošnjačkim feudalcima  bilo je i nagrada Bošnjacima za uspješnu odbranu Osmanskog carstva u Velikom bečkom ratu 1683-1699, ratu 1716-1718. i pobjedničkom ratu 1737-1739. Godine, kada je konačno, zahvaljujući bosanskim gazijama, Osmansko carstvo  spašeno od propasti i uništenja.

Ajanstvo je vremenom preraslo u funkciju skoro potpuno samostalne izvršne vlasti neovisne od centralne, crpeći svoju materijalnu moć donošenjem vlastitih zakona o porezima i sakupljanjem poreza. Ajani materijalno jačaju posebno nakon 1732. Godine, kada je uveden novi i nepopularni namet zvani: „mirnodopska pomoć“ (imdad-ı hazariye, u istoriografiji nazivan i taksit, što znači „rata“). Ali ipak, sa takvim porastom moći, ajanluk nije postao automatski i bespogovorno nasljedan, a „ajansko vijeće“ koje bi zbog tehničkih pitanja provedbe raznih mjera  sazivao vezir, nije ni po čemu bilo ekvivalent nekog staleškog sabora. I konačno, valja naglasiti da u islamskom društvu formalno ne postoji plemstvo. Ideal za pravovjernog muslimana je bio prednjačiti u vjeri i privređivati  za zajednicu, a njegov lični imetak i porijeklo su od drugorazrednog značaja. Ovo se u suštini odnosi i na vladare. Kod muslimanskih spahija nije postojalo ništa slično grbovnicima, almanasima, urbarima itd, kao u kršćanskog plemstva. Skupina koja se najviše približava obliku  plemstva na kakav smo navikli u zapadnjačkom pojmu plemstva  („plemstvo po krvi“) bili su samo „sejidi i ešrafi“, potomci Poslanika Muhammeda A.S.. Naravno, na mnogo se načina islamski, a time i osmanski, visoki, pa i najviši dužnosnici, iz praktičnih razloga mogu smatrati plemstvom, posebno onda kad uspijevaju osigurati materijalnu moć i biološki kontinuitet, ali uz ograničenja koje je propisivao šerijatski zakon. Posebno je zanimljiva činjenica, koja nas vraća vjerskim načelima, da je u 17.vijeku, vremenu prije uspona ajana, u Osmanskom carstvu nastala  i zatvorena kasta „ilmije“, ili kasta vjerskog establišhmenta, koja će poprimiti mnoga obilježja jednog „para-plemstva“. Vrh  ove vjerske kaste je bio skoncentrisan u Istanbulu.Oni su ostvarili „endogamiju“ -veliki uticaj na politiku,vjerski život, pravo i obrazovanje u carstvu. Paralelno sa učvršćivanjem ajanluka u Bosni dolazi do infiltracije lokalnog stanovništva  u redove viših vjerskih struktura, no s puno manje uspjeha.

Slijedi : Pokušaj velike reforme