Piše : Saud Grabčanović
Osmanske vlasti u Bosni su prozrele ove namjere i veliku opasnost koje su one nosile. Zato se u to vrijeme pojačavaju bosanske granice prema Srbiji na rijeci Drini. U sklopu ovih mjera, pri pregledu bosanskih utvrda obavljenom 1838. Godine, odlučeno je da bijeljinski šarampov ostane do daljneg zbog blizine Srbije i da bude popravljen i naoružan novim modernim topovima. Prije ove rekonstrukcije bijeljinska utvrda je raspolagala sa samo tri stara topa sa đuladima. Naš veliki istoričar Hamdija Kreševljaković je u svojoj knjizi „Bosanski gradovi“ napisao da je bijeljinski šarampov do 1838. godine imao samo dva čarka -topa i jedan čarka-los top, prastare skalamerije koje su u to vrijeme razvoja modernih artiljerijskih oruđa mogle samo plašiti konje! Kada je 1875. godine došlo do velikog ustanka srpskog stanovništva u Bosni, iniciranog iz Knjaževine Srbije, bijeljinski šarampov, zbog blizine Srbije, dobija poseban značaj.
Radi toga ga Osmanlije dobro naoružavaju, a u kasarne u gradu šalju se nove vojne jedinice osmanskog nizama, među kojima je bilo vojnika iz Egipta , Sirije, Sudana i ostalih dijelova carstva. Bijeljinu su u vrijeme srpsko-osmanskog rata 21. juna 1876. godine opsjedale jedinice srbijanske Drinske vojske, koja su bile pod komandom generala Ranka Alimpića .Ta Drinska vojska od oko 20.000 pripadnika najprije je zauzela Mali Zvornik i Sakar. Nakon toga je ta srbijanska vojska pod komandom pukovnika Đoke Vlajkovića prešla preko rijeke Drine kod Bujuklića ade i preko sela Kovanluka napala na Bijeljinu. Srbijanske su trupe napadale na grad zajedno sa pobunjenim semberskim Srbima, koji su, po direktivi iz Srbije, bili naoružani i organizirani. Zahvaljujući dobro utvrđenom bijeljinskom šarampovu, veoma jakom otporu branilaca, dobroj organizaciji osmanske vojske pod komandom mušira Mehmed Ali-paše i Salih- paše, te podršci Bošnjaka Bijeljine, organiziranih kao bašibozuk, srbijanske jedinice i pobunjeni Srbi su pod Bijeljinom pretrpjeli velike gubitke . Do nogu poražene srbijanske trupe su se morale povući nazad preko rijeke Drine, ostavivši svoju prekodrinsku braću na cjedilu. Sav bijes i osveta Osmanlija sručila se na ove zavedene nesretnike, koje je Srbija iskoristila za svoje ciljeve.
Tako je bijeljinski šarampov 1876. godine spasio grad Bijeljinu od razaranja i velike pljačke, a bošnjačko stanovništvo grada od velikog pokolja. Da je Bijeljina tada pala u ruke napadača, desio bi se veliki genocid sličan onom koji se 1809. desio u Sjenici ili 1995.u Srebrenici, a koji su počinili pretci i potomci ovih srbijanskih „osvajača“. Bijeljinski drugi šarampov je tako opravdao svoju izgradnju i postojanje, a bio je i uspješno „testiran“ i to u poslednjim godinama svoga postojanja, tek u svojoj 137. godini od izgradnje! Dvije godine nakon ovog rata, nakon Berlinskog kongresa, Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Austrougarske vlasti su ubrzo nakon zaposjedanja grada Bijeljine zatrpale bijeljinski šarampov i uklonile zemljane bastione i drvene palisade.
Opis drugog bijeljinskog šarampova
Najbolji opis izgleda bijeljinskog šarampova je dao rahm. Mustafa Grabčanović u svojoj knjizi : Bijeljina i Bijeljinci (izvorno-Monografija grada Bijeljine), koji je pedesetih godina prošloga vijeka dobio tačne informacije o stvarnom izgledu ove osmanske fortifikacije od tada vrlo starih Bijeljinaca Emina Muratagića i Mustafe-Babe Tihića. Ovi naši stari sugrađani sjećali su se njegovog izgleda i dobro ga zapamtili. Prema njihovim izjavama, trasa kojom je išao hendek šarampova bila je elipsastog oblika i započinjala je na raskršću kod Velikog parka, kod zgrade danas poznate kao “Bled”. Odatle se hendek pružao glavnom ulicom ka sjeveru i išao je pored Zelene pijace pa sve do današnje Robne kuće. Na mjestu gdje je danas ulaz u Zelenu pijacu nalazila se prva kapija za ulaz u utvrdu zvana „Janjica kapija“, iznad koje je bila kamena tabija (kula), a ispred nje preko hendeka je bio pokretni most sa čekrkom. Hendek je kod Robne kuće savijao i išao je dalje pravo prema istoku, preko današnjeg Doma armije, Biblioteke, zgrade „Superete“, pa sve do blizu kafane „Lovac“.
Na toj strani šarampova, između današnje Biblioteke i Pošte, nalazila se druga kapija zvana „Račanska kapija“, sa tabijom i pokretnim mostom. U blizini kafane „Lovac“ hendek je savijao i išao je prema jugu ulicom između Pavlovića banke i Muzičke škole, prelazio raskršće, pa dalje vodio ulicom koja ide ka gradskom parku, pored nekadašnje Osnovne škole i Škole učenika u privredi. Na ovoj starni šarampova, na raskršću kod današnje Muzičke škole, nalazila se treća kapija zvana „Drinska kapija“, sa tabijom i pokretnim mostom. Šarampov je dalje, u blizini današnjeg gradskog parka, savijao i išao ulicom pored parka na zapad do raskršća kod zgrade zvane „Bled“, gdje je savijao i zatvarao elipsu. Negdje na sredini tog završnog dijela šarampova koji je išao pored parka nalazila se četvrta kapija zvana „Zvornička ili Pašića kapija“, sa tabijom i pokretnim mostom. Tabije –kule su bile izgrađene od kombinacije debelih hrastovih balvana sa kamenim nadogradnjama. Ulazne kapije u utvrdu su imale vrata od debelih hrastovih dasaka, koja su bila okovana-pojačana debelim čeličnim limom. Ispred kapija su bili veliki pokretni mostovi na čekrk, koji su premošćavali šarampov. Ovi su se mostovi u slučaju opasnosti podizali i tako je neprijatelju bio onemogućen prilaz kapijama i samoj utvrdi.
Hendek ili šarampov oko utvrde je bio širok oko 20 metara, a dubok oko 10 metara i uvijek je bio ispunjen vodom. U hendek je bila navedena voda iz riječice Janjice, koja je tekla iz pravca Obriježa preko Pašinih Bašća, današnjom glavnom ulicom, kroz tadašnju Janjica- čaršiju koju je dijelila na dva dijela, i ulijevala se u šarampov kod današnjeg starog nebodera. Voda iz šarampova je isticala u blizini današnjeg Doma vojske. Janjica je odatle tekla pored današnje zgrade Elektrodistribucije i Salihbegovića džamije ka izlazu iz grada prema selu Velika Obarska, gdje se uljevala u veliku baru, a iz te bare voda je dalje slobodno tekla ka rijeci Savi. Sa unutrašnje strane šarampova su bili veliki zemljani nasipi-bedemi koji su pratili oblik hendeka sa vodom. Oni su međusobno spajali sve četiri kamene kule-tabije sa kapijama .Ti zemljani bedemi – bastioni su u svojoj osnovi bili debeli više od dvadeset metara, a na gore su išli pod nagibom –konusom tako da su pri vrhu bili nešto tanji. Visina ovih bastiona je bila oko 10 metara. Po vrhu ovih bastiona je bila postavljena palisada od debelih, gusto zbijenih hrastovih trupaca, koji su bili zabijeni u zemlju pod uglom od 90 stepeni. Visina drvene palisade je bila preko 3 metra. Na palisadama su bili napravljeni mnogobrojni otvori za puškarnice, kao i više topovskih fortica sa otvorima. Prema priči tih starih Bijeljinaca, voda u hendeku-šarampovu oko utvrde je bila dosta ustajala i nečista, jer je u šarampov odvođena sva fekalna kanalizacija i otpadne vode iz same utvrde i naselja, običan svijet je tu bacao sve i svašta, pa čak i crknute životinje, a u hendek su nizami bacali i odsječene glave prestupnika koje su bile izlagane na tabijama.
Zbog svega ovoga gradom se širio užasan smrad, posebno ljeti u sušnom periodu kad je protok vode u Janjici bio vrlo slab. Ljeti je u ustajaloj vodi bujalo barsko rastinje i žabokrečina, a hendek je bio domom milijardama komaraca i ostalih vodenih insekata. Pošto je ovaj šarampov bio prevaziđen sa aspekta modernog ratovanja, a bio je ekološka bomba, izvor zaraze i potencijalno velikih epidemija, austrijske vlasti su ga nedugo nakon okupacije zatrpale, a riječicu Janjicu izmjestile izvan grada. Austro-Ugarska je izgradila novi kanal Dašnicu, koji je sada vodio izvan grada i koji je imao funkciju zaštitite grada od podzemnih voda i proljećnih bujica sa obronaka planine Majevice.
Slijedi : Bijeljinske kule [VIII dio]