Piše: Jusuf Trbić

U čuvenom filmu “Amarkord” Federika Felinija, možda najljepšem u čitavoj istoriji sedme umjetnosti, ima jedna divna scena : magla pada na kuće i ulice, gusta magla u kojoj se sve gubi, a starac, jedan od junaka filma, luta gradom, i gdje god se okrene, iz magle iznenada izbijaju neka davna lica, poznati ljudi, a on nikako ne može da ih dozove. Pojavljuju se kao aveti, i nestaju opet u toj magli bez kraja. I mi shvatamo: to on luta po svom sjećanju, a  neprobojna magla, u kojoj se razaznaju samo slučajna lica, to je magla zaborava.

Ispisujući ovakve tekstove i ja pokušavam da iz mraka prošlosti mog zavičaja izvučem ono što bi trebalo pamtiti, ono što  mutna rijeka života još nije odnijela u tišinu i mrak iz kojeg nema izlaza.

U lavirintu uspomena miješaju se pročitano i doživljeno, i čitava prošlost tone u maglu u kojoj razaznajemo lica, bez reda, bez pravila. Svako pamti druge ljude i događaje. Čaršija pamti dobre, poštene ljude, koji su davali boju onom nekadašnjem zajedničkom  životu, koji su davali sebe drugima i otišli tiho, ostavivši duboku prazninu u duši svakog ko ih je poznavao. A ne pamti mnoge koji su za života bili neopisivio važni, ali su se nekako zagubili u lavirintu zaborava. Moji zapisi o prošlosti Bijeljini, objavljeni u dvije knjige “Čuvara vremena”, a zatim, dopunjeni sa još 150 strana, u jednoj knjizi velikog formata, sadrže mnogo imena i opisa događaja. Tu su mjesta našli mnogi obični, tihi ljudi koje je čaršija voljela, oni koji su činili dobro durgima, zanatlije, kafanski svirači, čak i prosjaci, ali nema nekadašnjih sekretara Opštinskog komiteta SK, niti drugih funkcionera, nema predsjednika Suda i direktora velikih firmi, nema tih nekada moćnih figura, nestale su, istopile se u vihoru vremena.

Kad je, početkom ovoga milenijuma, oči sklopio Fric kovač, stari majstor Fridrih Šumaher, na sahranu se zgrnulo sve što je pamtilo staru čaršiju. Prije toga nisam ni znao da u Bijeljini, nakon rata i etničkog čišćenja, ima toliko Bijeljinaca. A Fric je bio Bijeljinac po nacionalnosti, po opredjeljenju, po životu i po smrti. Zaželio je da mu na sahrani budu i katolički i pravoslavni sveštenik i hodža. Iz Brčkog je stigao katolički sveštenik, došao je i imam bijeljinske Atik džamije, nije došao samo pravoslavni pop. Vjerovatno zbog crkvene politike u BiH, koja bježi od svega što liči na zajedništvo, kao đavo od krsta. Ali, došle su stotine ljudi svih boja i zastava,  da odaju posljednju počast čovjeku koji je bio oličenje bijeljinske čaršije. Na sahrani su bila i dvojica njegovih ahbaba – Gojko Jakovljević i Bajro Hasičić, koji su s njim i u danima posljednjeg rata dijelili i dobro i zlo. Njih trojica su i u tim teškim vremenima sačuvala najvažniji čaršijski običaj – išli su na svaku dženazu Bošnjacima, i onim što su umrli od jada, i onim ubijenim, išli su i kad nikoga drugog nije bilo, išli su sami, njih trojica u tužnoj,  maloj pogrebnoj povorci, išli su uprkos svemu i  svima, ne obazirući se na prijekorne poglede, prebacivanja, optužbe ili mahanje puškama. Išli su i kad su kabadahije pucale u mrtva tijela na tabutima. Išli su i vraćali se uspravne glave.

Ni jedan od njih nije više među živima. Nek im je rahmet, i nek im je laka zemlja bosanska.

A Fric kovač je bio posljednja čaršijska legenda. Bio je potomak Nijemaca iz Baden-Virtenberga, koji su davne 1878. godine došli u Semberiju i podigli Novo Selo. Rođen je u avgustu 1919. godine u porodici Barbare i Konrada Šumahera i, kako je tad bio običaj, pogotovo kod Nijemaca, rano je krenuo na kovački zanat. U njegovo vrijeme taj je zanat bio izuzetno cijenjen i tražen. Uz to, Fric je bio i muzičar, svirao je saksofon i ostale duvačke instrumente  u tada najpopularnijem orkestru i učestvovao na svim zabavama. Pričao mi je o tome sa zanosom : kako je bilo lijepo, kakav je red tada vladao, koliko su se ljudi međusobno poštovali.

Kad je izbio Drugi svjetski rat, sve se okrenulo naopako. Fric je, kao pripadnik vojske Kraljevine Jugoslavije, odveden u zarobljeništvo, i tu je bio šest mjeseci. Semberski Nijemci su 1942. godine odvedeni u poljski grad Lođ, a njegova porodica uskoro odlazi u Grac, u Austriju, gdje on radi u velikoj kovačnici. Kad se rat završio, donio je neobičnu odluku : vratio se u svoju Bijeljinu, i to pješke. Dotle je imovina njegovog oca  bila konfiskovana i on nije više imao ništa. U cijeloj zemlji je bio vidljiv animozitet prema Nijemcima, ali, Frica su Bijeljinci dočekali kao svog najrođenijeg. U pomoć su mu priskočili viđeniji čaršijski ljudi. “ Bilo je to kao da sam došao među svoju familiju”, pričao mi je Fric. “Čim me je vidio, Husein Duraković Nalbanta izvadio je iz džepa veliku novčanicu, da mi se nađe, mada je i njegovoj porodici oduzeto mnogo zemlje, sin Ivana Sabojlovića donio mi je alat i mašine, Franjo Berdica mi je sredio papire, ljudi su se utrkivali ko će prije da mi pomogne. I ja sam brzo osposobio radionicu, radio sam dan i noć, dok nisam skupio 90 hiljada ondašnjih dinara, i otkupio kuću i radnju mog oca. Poslije toga sve je bilo lakše.”

Fric se ubrzo oženio Vilmom, sestrom poznatog Bijeljinca Drageca Predića, i život se vratio na normalni kolosijek. Umro je 2007. godine, ali je zauvijek ostao u srcima svih čaršijskih ljudi koji su ga pamtili.

Jer, za prave ljude, dobrota nikad ne umire.

                                              (Nastaviće se)