Piše: Jusuf Trbić
Život je samo tren, govorili su nekada stari ljudi. A mi im nismo vjerovali. Danas pogledamo kalendar, a nešto nas presiječe. Je li to moguće? Oni kojih do juče nije ni bilo, danas su zreli ljudi, sve se okrenulo naopako, a naš život sve više liči na sokak koji se sužava. Došlo je vrijeme da poznajemo mnogo više mrtvih, nego živih ljudi, a da nas ovi, što su od juče mladi, više ne razumiju. A ni mi njih. Kao da smo dio neke velike knjige, pa je neko, ko tu knjigu čita, odjednom okrenuo stranicu, i ništa više nije kao što je bilo. Radnja teče u sasvim dugačijem smjeru, likove više ne razaznajemo, znamo samo da je blizu posljednja stranica, ona na kojoj piše: kraj. I bojimo se sutrašnjeg dana.
A vrijeme, kao mutna voda, teče kroz prste, sve brže, zaustaviti ga nikako ne možemo, pa bježimo što dalje, u mrak prošlosti, pod očne kapke, u duboki bunar uspomena, u san u kojem sve izgleda ljepše i bolje nego što je bilo. U mozaiku sjećanja obične stvari svijetle kao zvijezde: dodir prstiju, pogled, mala avlija u zelenilu, riječi koje drhte u sumraku, piće mladosti, zaboravljene ljubavi. Neka izlizana drvena kapija, već naherena od starosti, u tom snu izgleda kao ulaz u dvorac, zalogaj koji si podijelio s nekim dragim – kao bogata gozba, slučajni susret kao dio nekog slavnog filma, mala šetnja kao čudesna melodija. Izvlačimo, tako, iz tog bunara uspomena jednu po jednu sliku, brišemo prašinu s nje i dugo je gledamo. Bože, kako je to bilo lijepo! Samo što to ovi danas ne mogu razumjeti, kao što ni mi ne razumijemo njihove pjesme u kojima se ne pjeva već recituje, njihovu zaluđenost telefonima i fejsbukom, njihove minđuše i tetovaže, njihove navike. Kako da im objasnimo zašto smo vezani za tolike obične stvari, za ljude, predjele, knjige, za sjećanja koja danas nikome ništa ne znače? Kako, recimo, da im objasnimo koliko je nekada za nas bilo važno korzo i šta je to, na kraju krajeva? Vjerovatno bi rekli da s nama nešto nije bilo u redu, čim smo satima znali šetati u krug, da bismo razgovarali, da bismo vidjeli i bili viđeni, da bismo pokazali novu garderobu i upoznali novu simpatiju. I otišli kući puni mirisa ljeta, vrelih pogleda i uzdrhtalog srca. Oni to ne mogu razumjeti.
Korzo je bilo pozornica na kojoj smo svi bili glumci. Tu smo se upoznavali, družili, udvarali se, pričali, ili jednostavno dangubili, tada, kad smo imali beskrajno vrijeme ispred sebe i kad je mladost izgledala kao cesta bez kraja. Ne možeš se sjetiti kako je to, zapravo, počinjalo, ko je prvi kretao kružnom stazom koja ničim nije bila obilježena, ali se tačno znalo kuda se i dokle ide, gdje se okrećeš pa ideš nazad, koliki je razmak između jednog i drugog reda šetača, kako se u krug ulazi, a kako izlazi. Ne znaš ni kako su i zašto svi poštovali nepisana pravila, pa se nikad nije dešavalo da se krug šetača razbije, da neko poželi da krene drugom stazom, ili da se obijesni momci posvađaju ili potuku dok su na korzu. Uvijek bi se najprije dogovorili, pa se izmakli, u mrak, da ne smetaju drugima. Bilo je to pitanje časti.
Na korzo smo svi žurili, pa onda satima stajali i posmatrali šetače, sve dok ne bismo i sami ušli u krug, s nekim do koga nam je stalo. Korzo je bilo naša staza ljubavi, staza mladosti. Stariji su išli u kafane i među šetače nisu dolazili. Bila je to rijeka koja se u sebe samu ulijevala, rijeka koja i danas zna da izroni iz sjećanja i proteče našim žilama. I učini da se dugo smiješimo, bez razloga.
Zna se tačno kad se u Bijeljini pojavila ta masovna ulična šetnja. Bilo je to onda kad je u ove krajeve stigla Austro-Ugarska i donijela novo vrijeme i nove običaje. Dotle su ovdje vladala orijentalna pravila. Mladići i djevojke su se mogli sresti samo na sijelima ili veseljima, šerbetima, svadbama i proslavama, i to pod strogim nadzorom starijih, a sevdalinke su zabilježile ašikovanje pod pendžerima, osiguranim mandalima, uzdahe i čežnju beskrajnu, dok akšam pada. Ulice i avlije su bile u tami, s lampama koje su sijale samo u kućama, u glavnim sobama. Odjednom je stiglo novo doba. Zasijalo je svjetlo na ulicama, i mladi su pohrlili napolje, najprije Nijemci, Austrijanci, Mađari, Hrvati i ostali došljaci, a za njima, polako, ali sigurno, i muslimanska omladina, kojoj su se novi običaji naročito svidjeli. Stari su još neko vrijeme gunđali, pa su na kraju morali da se pomire s tim da je njihovo vrijeme nepovratno prošlo.
I zaista, bilo je to nešto neviđeno do tada. Prvo korzo ustrojeno je u glavnoj ulici, Wilma Strasse, od zgrade današnjeg Muzeja do Fiskulturnog doma, gdje su se nalazile sve glavne ustanove: gradska vijećnica, hotel, apoteka, dvije banke, katolička crkva, škole i nekoliko restorana. Tu se okupljao mladi svijet, dame su iznosile najnovije haljine i šešire, momci nova odijela, krojena po mjeri, a sve se odvijalo pod nadzorom starijih, koji bi se natiskali sa strane ili na specijalno sagrađenim kibic-fensterima, balkonima sa kojih se pružao pogled na cijelu ulicu. Tada je to bila uobičajena pojava na ulicama evropskih gradova, i u Bosni se primila vrlo brzo.
Nakon Prvog svjetskog rata korzo se preselilo u Staru čaršiju. Staza je išla pored Hotela “Evropa” (kasnije Ofirirski dom ili Dom JNA), koji je 1935. godine izgradila Rifka Alkalaj. Tu se preselio i čitav poslovni dio grada. I tako je ostalo punih četrdeset godina, sve dok nije završen glavni gradski trg.
Šetnja je počinjala od ćoška preko puta apoteke “Majevica”. Na tom ćošku bila trgovina, pa onda radnja čika Ferde Vinterfelda, čuvenog fotografa, kasnije je tu bila kafana “Bosna”. Odmah iza ugla bila je moja kuća. Drvena kapija, usko dvorište i stara kuća u njemu, veliki orah koji se nadvio nad krovove, a dalje je bila visoka kuća na sprat. Tu je u prizemlju radio stari krojač Hazim Ganić, neko vrijeme je u drugom dijelu bila kafana Mehe Arapa, a na spratu je živjela porodica Nurbega Nurbegovića, s četvoro djece. Fatma, Smajo, Hamza i najmlađa kćerka Bera, gradska ljepotica za kojom su uzdisali svi momci koji bi je samo jednom vidjeli. Iza toga je bio ulaz u skladište, pa kuća poslastičara Uzeira Osmanovića. On je imao radnju na korzu, pored radnje brata Huske. Njih dvojica su zauvijek obilježila našu mladost neponovljivim ukusom kolača i boze.
Šetnja je počinjala u prvim večernjim časovima, a ja bih, pravo iz avlije, izlazio na korzo. Išli smo do ugla gdje se danas nalazi Robna kuća, pa nazad. Danas, u mom snu, to i nije bila šetnja. Čini mi se da smo lebdjeli iznad tla, puni svjetlosti, puni snage, zvijezde smo mogli dohvatiti kao od šale.
Poslije, kad je trg završen, preselili smo se na pješačko ostrvo, na kojem je danas travnjak. U večernjim satima bio je zabranjen saobraćaj na trgu, i cio svijet je bio naš. Korzo smo ljeti pravili i u Gradskom parku, okupani sjenom drveća i mirisom cvijeća.
A onda se vrijeme prelomilo na dvoje. Prestali smo nekako svi odjednom, kao da nam je neko svima oduzeo mladost, preko noći, i neće da je vrati. Upali smo u nekakvo namrgođeno vrijeme, kao u duboki ponor, i crni vjetar je rasturio i razbacao i nas i naše uspomene, da se više nikad ne sastavimo.
Ostalo je samo zlato sjećanja, ostale su male slike, koje čuvamo ispod kapaka očnih. Pa ih ponekad, u tišini, izvučemo iz tame, da ih pregledamo, i da uzdišemo.
Ej, mladosti….