Iz zla koje nam se dogodilo u prošlom stoljeću morali bismo izvući univerzalne pouke ukoliko želimo napraviti društvo u kome se to nikada, nikome i nigdje neće ponoviti.
Dejtonska Bosna i Hercegovina živi traumu rata iz 1990-ih i živjet će je još jako dugo, vjerojatno do kraja života svih nas koji ovo sada čitamo. Ta trauma s vremenom se još više produbljuje, čemu doprinose ideologije i politike koje se legitimiraju podsjećanjem na rat i svoje ratne zasluge. Taj rat je sa svojim nebrojenim zločinima, etničkim čišćenjima i masovnim ubojstvima donio i zločin genocida. Žrtve zločina u Srebrenici – koji je od relevantnih međunarodnih sudova proglašen genocidom, sve u skladu s definicijom tog pojma iz rezolucije Ujedinjenih naroda, pa ga stoga treba i nazivati tim imenom – bile su Bošnjaci s područja Istočne Bosne, a izvršioci su bile političko-vojne strukture Republike Srpske. Više od 8 tisuća ubijenih u Srebrenici u julu 1995. tek su jedan dio ukupnog broja stradalih Bošnjaka na područjima koja se nalaze unutar Republike Srpske, čije su ratne strukture stvarale cijelu „državu“ kroz proces etničkog čišćenja koji je uključivao protjerivanje stanovništva nesrpske nacionalnosti, masovna ubojstva i kulturocid.
Činjenica genocida i činjenica njegovog upornog negiranja od strane vodećih političkih struktura u Republici Srpskoj i Srbiji traume su koje i četvrt stoljeća poslije značajno doprinose onemogućavanju relaksiranog života u Bosni i Hercegovini i kakve-takve konstruktivne i iskrene suradnje između ljudi i naroda koji moraju živjeti jedni s drugima na istoj zemlji i u istoj zemlji. Pored svega, ostaje strah da ta gorčina ne preraste u agresiju i želju za nacionalnom osvetom. Dovoljno je sjetiti se koliko je činjenica genocida nad Srbima u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kroz zloupotrebu te činjenice koju su izveli radikalni nacionalisti, poslužila kao „opravdanje“ za rušilačke pohode srpske vojske i politike pola stoljeća kasnije.
Riječ genocid dolazi od grčke imenice genos koja znači narod i latinskog glagola caedere koji znači ubiti, uništiti. Riječ je nastala 1944. godine, a u svom ju je djelu Vladavina sila Osovine u okupiranoj Evropi uveo poljsko-židovski advokat Rafael Lemkin. Lemkin se godinama bavio zločinom nad Armencima u Turskoj pa je pojam genocid skovao da opiše masovna ubojstva stotina tisuća Armenaca te masovna ubojstva miliona ljudi, najviše Židova, koja su provodili nacisti.
Tragedije poput srebreničkog genocida i svih drugih zločina prethodnih ratova ne mogu se i ne trebaju zaboraviti. Posebno treba imati razumijevanja za preživjele žrtve, koje cijelog života žive s tugom i gorčinom zbog gubitka najmilijih. Međutim, iz zla koje nam se dogodilo u prošlom stoljeću morali bismo izvući univerzalne pouke ukoliko želimo napraviti društvo u kome se to nikada, nikome i nigdje neće ponoviti. Jednu od tih pouka sažeo je bosanskohercegovački književnik Almin Kaplan: „Sjećati se ima smisla samo ako će sjećanje biti usmjereno protiv šovinizma kao takvog.“ Dok ne shvatimo taj smisao, da se opet poslužim njegovim riječima, nastavit ćemo da „živimo rat i poslije rata – i još malo, ako se ovako nastavi, spomenike ćemo dizati današnjici. Mnogo nas, nažalost, još uvijek nije izašlo iz memljivih i oronulih podruma iako već uveliko osjećamo bolove u kostima i ružno kašljemo.“
(Franjo Šarčević, Prometej.ba)