U Albaniji nacionalne manjine školuju djecu na maternjem jeziku, a u BiH niti konstitutivni narodi nemaju to pravo. Zato je Albanija država, a BiH zemlja bez države.
Piše: Dragan Bursać
Političke garniture u Bosni i Hercegovini i njihove sumanute politike na lokalnom nivou dovele su prije svega djecu i njihove roditelje u situaciju da, najblaže rečeno, NEMAJU POJMA koji “maternji jezik” im djeca mogu izučavati u školama, po kom planu i programu će se raditi i na koncu konaca, kako se taj jezik zove.
Svjetlost na kraju tunela ili novi mrak?
Dabome da je nomena najmanje bitna, koliko pravo na njeno korištenje. Primjera radi, u entitetu Republika Srpska, zvanično, pazite sad, NE POSTOJI BOSANSKI JEZIK. Dobro ste pročitali, postoji samo “jezik bošnjačkog naroda”, šta god to značilo. Pa ipak, najnovijom presudom Osnovnog suda u Srebrenici, bošnjačka djeca imaju pravo nazivati maternji jezik bosanskim i koristiti se latinicom.
Pazite dobro, ovom presudom je obuhvaćeno bezmalo 120 djece koja već petu godinu predmet maternjeg jezika izučavaju instruktivno, mimo Osnovne škole “Petar Kočić” u Kravici. Djeca, sama ili u pratnji roditelja idu u obližnju Novu Kasabu, kako bi izučavala predmet bosanski jezik.
Pet godina traje bitka njihovih roditelja za osnovno pravo, pravo na školovanje i pravo da se ne tlače najmlađi pukom segregacijom. U tih pet godina stalo je pored pravne borbe sa osnovnom školom i Ministarstvom prosvjete i kulture RS-a i kampovanje ispred ureda Visokog predstavnika u Sarajevu, stalo je mnogo neprospavanih dana i sedmica, mnogo borbe ljudi za osnovna prava svoje djece, stalo je sve ono što roditelj može učiniti, e da bi djetetu dao na papiru zagarantovano pravo, koje mu jedan entitet surovo oduzima.
Upamtite, entitet je sve vrijeme odricao bilo kakvo pravo djeci na obrazovanje i izučavanje bosanskog jezika, prvi ljudi entiteta na čelu sa Miloradom Dodikom, uporno i uporno ne dozvoljavaju bilo kakvu priču, ni pomen o ovoj temi. Ona je jednostavno tabuizirana i zapečaćena. Na tom fonu bio je i Osnovni sud u Banjaluci, koji je u januaru prošle godine donio presudu kojom je odbio žalbu roditelja iz Konjević-Polja u vezi sa utvrđivanjem diskriminacije u odnosu na pravo na školovanje na bosanskom jeziku. Jednostavnije rečeno, baš taj sud u Banjaluci je potvrdio diskriminaciju na terenu.
Roditelji su, ipak obradovani ovom najnovijom odlukom srebreničkog Osnovnog suda rekli, kako će djecu vratiti u Osnovnu školu “Petar Kočić”, po implementaciji odluke. Oni, iako Bošnjaci, niti jednog trenutka ne spore da žive u entitetu Republika Srpska i da će čak i pomoći osnovnoj školi u njenom daljem radu ali…
Ali.
Ali, na žalost ne treba biti pretjerani optimista i očekivati tek tako primjenu jedne civilizacijske odluke u stvarnosti. Prvo, ovo je prvostupanjska presuda, koja se itekako (a, to je praksa pokazala), može osporiti od strane sudstva entiteta Republika Srpska. Trenutno se, primjerice, Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a igra gluhih telefona sa Osnovnim sudom u Srebrenici dok tvrdi da oni nisu zaprimili bilo kakvu odluku. Nakon toga, vrlo logično je za pretpostaviti kako će uslijediti žalba istog i možda kontratužba.
Ne treba posebno niti napominjati kako će djeca i dalje biti segregirana, kako će ići u Federaciju BiH na časove bosanskog jezika i književnosti i kako će se sramotna diskrimnacije djece samo nastaviti, a kršenje ustavnog prava na jezik kako se čini, i u dogledno vrijeme biće praksa.
Nakaradni zakoni
Dakle, optimistični tonovi roditelja djece iz Konjević-Polja, vrlo lako mogu preći u još jedan muk. Jer, po ustavu entiteta Republika Srpska, bosanski jezik ne postoji, prvi čovjek ovog entiteta, Milorad Dodik permanentno govori kako takvog jezika nema, pa ne bi bilo čudno, da se ova presuda jednog malog suda u Srebrenici ospori.
Ono što je čudno, je potpuna indolentnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji je više puta nalagao da se sprovede odluka u korist roditelja i djece iz Konjević-Polja. No, kako se čini, potpuni haos i nedostatak hijerarhije, preciznije nepostojanje lanca odgvornosti i lanca odlučivanja u sudskoj vlasti dovode do ovakvih nadrealnih situacija. I dovodiće i dalje, na žalost.
Ko još misli o pravima djeteta
A, ne mora biti tako. Prvo i osnovno, Ustavni sud BiH mora odraditi svoj posao i konačno se pokazati kao vrhovno sudsko tijelo ove zemlje. Inače, odluke nižih sudova će tumačiti (i osporavati kako ko stigne). Djeca će trpiti u svemu ovome, ali čini se da je senzibiliziranost moćnika iz politike na nuli kada su u pitanju prava djece.
Kako očekivati od nekog ko negira državu Bosnu i Hercegovinu, ko negira jedan jezik, ko se stavlja iznad zakona poput Milorada Dodika i kamarile mu, da implementira nekakve odluke zdravog razuma i osnova civiliziranosti? Nikako, ali to i ne treba da bude posao Milorada Dodika, nego upravo viših sudskih instanci.
Nešto što je odavno trebalo biti završeno i što se trebalo podrazumijevati još od nastanka Dejtonskog mirovnog sporazuma, evo niti 22 godine poslije da zaživi u praksi.
I zaista, ne treba ovdje puno kititi priču, tek svjedoci smo permanentne verifikovane segregacije od strane Ustavnog suda RS-a, nad bošnjačkom djecom.
Bh. škole – živi aparthejd
Pa tako u Federaciji BiH imamo otvorenu segregaciju i Demijurga Međunarodne zajednice, znanog kao “dvije škole pod jednim krovom”, imamo jedan nakaradan projekat jedinog živućeg legalnog aparthejda u ovom dijelu svijeta, kome je zadnji muhur legalnosti, ironično dao baš Vrhovni sud Federacije, koji je ovih dana presudio kako je sasvim normalno i zakonski da školska nastava po zasebnim programima NIJE SEGREGACIJA?
I šta na to sve da kažu roditelji, šta da kažu učitelji i nastavnici za čije mišljenje se pita kao i za lanjski snijeg, šta kaže pedagoška struka…?
Dabome, ništa
U zemlji sa najviše sudova na svijetu, čije odluke isključuju jedna drugu, u zemlji gdje se pouzdano ne zna kako, koliko i dokle je ingerencija sudske vlasti, a gdje počinje politički uticajni mulj, imamo, opušteno, na sramotu svih nas sa jedne strane “dvije škole pod jednim krovom”, a sa druge strane, djecu koja moraju ići u drugi entitet kako bi ostvarila osnovno ljudsko pravo i izučavala maternji jezik.
Nego, znate li da je Parlament u Albaniji prije tačno mjesec dana usvojio Zakon o zaštiti nacionalnih manjina kojim je određeno da su nacionalne manjine u ovoj zemlji Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Makedonci, Grci, Vlasi, Romi, Egipćani i Bugari. Što znači da svaka nacionalna manjina ima pravo školovati djecu na maternjem jeziku.
Pazite, u Albaniji nacionalne manjine školuju djecu na maternjem jeziku, a u Bosni i Hercegovini niti konstitutivni narodi nemaju to pravo. Zato je Albanija država, a Bosna i Hercegovina zemlja bez države.
(Izvor: Al Jazeera)