Osnovni razlog zaključanosti ove zemlje u vražjem krugu rat-poratna politika-rat leži u tragičnoj nesposobnosti većine njenih stanovnika da procijene svoj vlastiti stvarni interes, te u nesposobnosti relativiziranja snažno ukorijenjenih kolektivnih tradicija i mentalitetnih karakteristika.
Piše: Marko Oršolić
„Rat je otac svih stvari“, govorio je prije 2500 godina u grčkom gradu Efezu filozof Heraklit. Odmah treba reći kako Heraklit ne misli prije svega na rat kao oružani sukob niti isti simpatizira, nego on ovdje misli na sukob suprotnosti kao osnovu svega što je nastalo i nastaje u svijetu. Taj sukob suprotnosti ima čak i funkciju društveno-etičkog principa, jer borba svakog postavlja na njegovo pravo mjesto u društvu (ovdje je Heraklitova misao već opasno blizu liberalnom kapitalizmu i njegovim dogmama o tržišnoj konkurenciji i sukobu različitih interesa koji u konačnici vodi do napretka).
Dva i pol tisućljeća nakon Heraklita, nekoliko stotina kilometara zapadnije, oblikovalo se jedno društvo koje funkcionira po maksimi „Rat je otac svih stvari“. No, sumnjam da bi Heraklit to društvo ocijenio kao ostvarenje svojih filozofskih ideala. Radi se o našem, bh. društvu u kojem je rat osnovni događaj i mjera svih stvari, gotovo pa sveodređujući princip stvarnosti. Subjekti koji vode politiku i ekonomiju u današnjoj BiH su svi redom proizašli iz ratnog događaja, njih je, heraklitovski kazano, „rat učinio bogovima“. Također, zbog načina na koji je rat (ne)završen – nametnutim mirom kojim je ujedno omogućeno da svaka od tri nekada zaraćene grupe za sebe osvoji politički, ideološki i pedagoški prostor u kojem će vladati kao povlaštena većina (I. Lovrenović) – ratna politika je nastavila diktirati tempo i u poraću, tek s drugim, novoj situaciji prilagođenim sredstvima. I sam rat je nastavljen, samo na drugim bojišnicama, u polju kulture, jezika, obrazovanja, historiografije. Politički izbori u takvom sustavu nisu opredjeljenje za neki konkretan društveno-politički program, nego se glasači opredjeljuju protiv i iz straha od ratnog neprijatelja. Tako gledano, u BiH je rat vječan, samo se u pojedinim fazama vodi hardcore rat (nasilni sukob), a u pojedinim softcore rat (kulturni rat, borba etnokonfesionalnih elita za ekonomsku prevlast).
Filozof Ugo Vlaisavljević u jednom eseju tvrdi da je rat osnovni kulturni događaj u ovom dijelu svijeta. Ta teza svakako nije bez argumenata. Ponajprije, kod nas je ratna politika praktično izjednačena s odgovarajućom kulturnom antiasimilacijskom politikom, tj. ratni projekti etnički čistih teritorija su istoznačni s odgovarajućim kulturnim projektima jezičnih i obrazovnih monokultura. Nadalje, kultura je odigrala značajnu ulogu u procesima koji su doveli do rata i olakšali ratnu mobilizaciju. Epske pjesme i kulturne razlike iskorištene su za generiranje sukoba koji bi bez njih možda imao i puno slabiji intenzitet. Uvjerenima da igraju epske uloge iz nedovršenih tragedija svojih predaka, sudionicima rata bilo je lakše neutralizirati razum i zapucati na dojučerašnje susjede. Ovdje preporučujem na slušanje pjesmu „Beseda o Marku i Musi“, koju autori iz grupe „Piknik“ opisuju kao „Hulk vs Spiderman u balkanskoj verziji“ i koja sjajno dira u srž te naše ratničke epike, koja oslikava povijesni rezervoar iz kojega je iznikla naša društvena stvarnost. Zanimljivo kako u toj pjesmi usred strašnog okršaja dva junaka cijelo vrijeme razgovaraju kao da su bliski prijatelji, a njihov sukob nešto što mora biti, stvar tradicije, folklora. Slične asocijacije budi i snimka susreta vojnika Armije BiH i VRS, koja prikazuje vojnike dviju vojski kako pri razmjeni zarobljenika u mjestu Kasatići kod Hadžića 25.1.1993. razmjenjuju i cigare i ljubazne riječi i želje poput „čuvaj se“, a onda će ponovno gađati jedni druge. Svi su oni u antiratnom raspoloženju, no zašto onda ratuju? Jer su uvjereni da drugačije ne može biti? S 1995-om je završilo doba epskih pjesama, a počela tragikomična kazališna predstava puna velikih nacionalnih riječi, koje nemaju veze s realnošću ili uvjerenjima, nego liče na audiciju na kojoj se traže glumci koji će najbolje odigrati Daytonskim sporazumom zadani scenarij.
Ivan Lovrenović u knjizi „Budućnost nezavršenog rata“ iznosi još nekoliko argumenata u prilog teze kako ratni sukob ima snažno uporište u našoj kulturi i mentalitetu: „Središnja naša tradicija je agonalni, epski diskurs, sazdan na arhaičnom patrijarhalno-muškom, herojsko-ratničkom sistemu vrijednosti, u kojemu se susret s mišljenjem drukčijim od svojega u pravilu završava sukobom, po principu isključivosti (ili–ili). /…/ U tom sistemu borba predstavlja vrhovnu vrijednost, a kompromis predstavlja sve najgore: slabost, sramotu, izdaju, poraz, odustajanje… To je upamtio i jezik: u svim našim govorima pojam i riječ kompromis još uvijek je asocijacijski neraskidivo sliven u sintagmu truli kompromis, a izraz kompromiser označava čovjeka slaboga karaktera, prevrtljivoga, ‘bez svoga ja’. Nasuprot tomu, atribut koji označava najviše vrline, i kojim se časte ‘najveći sinovi naroda’, jest – beskompromisnost.“
Ugo Vlaisavljević u spomenutom eseju navodi još neke karakteristike (po)ratne politike. Npr. uloga ratnih veterana. U postratnim društvima, u kojima se svetim smatra ono što je poprskano krvlju ratnih heroja, u kojem postoje sveta tla i oltari na kojima se prinose žrtve za slobodu naroda/domovine (Vukovar npr.), veterani igraju ulogu posvećenih ljudi koji su prošli kroz bitke, pročistili se patnjom i krvlju, i ta njihova posvećenost je izvor političkog legitimiteta. Otuda kompromitiranim političarima podrška veterana (okupljenih npr. u šatoru) dođe kao zadnji džoker koji treba isprati sve krađe onih koji su izgubili legitimitet, ili ga nisu nikad ni imali jer ne mogu jasno dokazati gdje su bili ‘91. Veterani će – uslijed neprerađenih ratnih trauma i straha da njihove protraćene godine života nisu bile uzaludne – uvijek podržati nacionalističke politike i njihove ratne projekte. Druga posvećena grupa ljudi s političkim legitimitetom su – žrtve rata. Njihov glas predstavljaju političke i vjerske elite i taj nas glas uvjerava da je naš narod narod pravednih stradalnika i da stoga megalomanski ciljevi elita našeg naroda imaju pravo biti ostvareni. Što više žrtava, to bolje. Što manje individualnih priča žrtava, to bolje: nacionalnoj ideologiji žrtve trebaju kao brojke, kao obezljuđena, homogena masa iz koje izvire politički legitimitet nacionalnih vođa. Živi i njihova sadašnjost i budućnost ostaju na čekanju dok se ne ispoštuju zahtjevi žrtava prošlosti. Tako istraumatizirani glas veterana i krivotvoreni glas žrtava kreiraju nastavak ratne politike u poraću i osiguravaju legitimitet kompromitiranim političarima. Kad smo već kod naših političara, recimo i to da je pogrešna teza kako kod nas nema novog rata usprkos njima, nego upravo zahvaljujući njima, zahvaljujući tome što su toliko iskompromitirani da nemaju legitimitet i povjerenje naroda dovoljno da povedu narod u novi rat. Ukoliko bi se pojavio neki karizmatičan vođa koji nije iskompromitiran a zna pogoditi narod u žicu, takav bi bio kadar ponovno povesti narod u rat.
Rat je kod nas i više od određujućeg faktora pojedinih društvenih sektora, rat je bitna odrednica kolektivnog smisla društva i neizostavan konstitutivni faktor biografije svih generacija dodirnutih ratom, pa i onih nakon 1995. Ratna trauma je fundamentalno iskustvo ovog društva i njegovih pojedinaca. Ljudi i danas stalno pričaju o ratu, slušaju o ratu i radeći tako lako bi mogli jednog dana opet ratovati. Neprijatelj se u svakodnevnoj retorici, mašti, teorijama zavjera stalno održava živim; danas se s „neprijateljem“ može čak i prepucavati na društvenim mrežama pa je doživljaj još potpuniji u usporedbi s vremenom komunizma kad je neprijatelj također održavan „na aparatima“ kroz film, vojni rok i obrazovanje. I onda dođe (ne)povoljan povijesni trenutak kad imaginarni neprijatelj doslovno oživi, tj. bude projiciran na stvarne ljude i krene oružani sukob (vidi kraj filma „Karaula“!). Sve to zahvaljujući trajnom odsustvu društvenopolitičkog okvira u kojem bi se moglo otvoreno razgovarati o prošlosti. Zbog toga su zadnja dva rata u BiH (1941-1945 i 1992-1995) življi nego ikad, iako je od njih prošlo 70, odnosno 20 godina. Ratovi prošlosti nisu naišli na objektivan državni sustav koji bi ih preradio i raskrstio s ratnom politikom. Stoga ratna politika kod nas nikad ne prestaje, a povijest se uvijek iznova ponavlja, određuje i truje živote cijelih generacija.
U takvom društvenopolitičkom okviru rat funkcionira kao generator smisla. Na ovim trajno nestabilnim prostorima – zadnjih 150 godina u BiH nema čovjeka koji nije rođen u jednoj, a umro u drugoj ili trećoj državi – rat funkcionira kao događaj u kojem nakratko (bar prividno) iščeznu nesigurnost identiteta malih naroda i površnost njihovih vrijednosnih sustava, u kojem se identiteti odjednom zbiju i očvrsnu, u kojem se sve odjednom posloži u jasne i pregledne binarne opozicije. Bez sukoba kao generatora smisla bh. društvo je prepasivno, ne može se istrgnuti iz statusa quo i laganog odumiranja. Bh. društvo jednostavno nije sposobno evoluirati u novi stadij razvoja bez nasilnog uništenja prethodnog stadija. (Ovo naravno nije apologija rata kao nečeg smislenog, nego pokušaj dijagnoze.)
Osnovni razlog zaključanosti ove zemlje u vražjem krugu rat-poratna politika-rat leži u tragičnoj nesposobnosti većine njenih stanovnika da procijene svoj vlastiti stvarni interes, te u nesposobnosti relativiziranja snažno ukorijenjenih kolektivnih tradicija i mentalitetnih karakteristika koje diktiraju tempo života i smrti društva i pred kojima je život pojedinca ništavan. Te dvije neprevaziđene nesposobnosti bh. čovjeka i odgovarajuće, na njima izgrađene ratne i poratne politike, sugeriraju da je novi rat jednog dana na prostoru BiH itekako izvjestan. Da bi se (novi) rat spriječio, kod nas nije dovoljno da se bh. čovjeku dokaže da je ratovao za tuđi interes, ne pomažu ni antiratna satira ni faktično znanje o korumpiranosti ratnih i poratnih vođa; da bi se iskoračilo iz začaranog kruga rata, potrebno je raskrstiti sa sveukupnom tradicijom i kulturom u kojima rat dolazi kao logičan, neminovan i osnovni događaj, a čovjek kao pasivni i nemoćni sudionik onoga što se mora dogoditi. A to neće biti nimalo lako.
(prometej.ba)