Piše: Saud Grabčanović
Modernizacija BiH u toku austrougarskog protektorata
Bosna i Hercegovina postaje dio Evrope
Kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, zatekla je zemlju u veoma lošem ekonomskom stanju i stanovništvo koje je živjelo u velikoj bijedi, zaostalosti, vjerskoj zatucanosti i totalno nepismeno. U odnosu na moderne zapadnoevropske zemlje toga vremena, u kojima je bila provedena velika industrijska revolucija, revolucija u kulturi – prosvjetiteljstvo i sekularizam, u Bosni i Hercegovini je u to vrijeme još vladao mračni Srednji vijek. Zemlja i stanovništvo su živjeli u letargiji i konzerviranim društveno-političkim odnosima kakve je Evropa već stotinjak godina ranije napustila i prevazišla. U Bosanskom ejaletu, a kasnije vilajetu, do polovine 19. vijeka se skoro ništa nije mijenjalo, uprkos pokušajima osmanskih sultana da izvrše promjene i da reformama unaprijede svoje zaostalo carstvo, pa time i Bosnu. Bosna i Hercegovina je u to doba predstavljala najzaostaliju i najkonzervativniju pokrajinu Osmanskog carstva. Razlog za ovo je, prije svega, ležao u tvrdoglavom i zatucanom bosanskom begovatu, koji se svim sredstvima, pa i oružanim pobunama, odupirao reformama, plašeći se da će sa njima izgubiti svoje stoljetno gospodstvo, kao i političku vlast . Bosanski begovat: ajani, kapetani, begovi i age, u ta vremena su dijelili vlast sa sultanom i bili elita bošnjačkog naroda. Tek pod kraj osmanske vlasti, u doba valije Topal Šerif Osman-paše, u našoj zemlji su provedene sultanske reforme i to „na kašičicu“ i izvršeni su manji pomaci u modernizaciji privrede i društva. Dolaskom novog okupatora stvari su se u našoj zemlji korjenito promjenile. Bosna i Hercegovina je bila pod vlašću Austro-Ugarske od 1878. do 1918. godine. U ovom ne tako dugom vremenskom periodu na ovim prostorima su se odvijali procesi koji su našu veoma zaostalu agrarnu zemlju korjenito privredno, politički i kulturno modernizirali i od nje stvorili modernu industrijsku zemlju i uključili je u kulturni i politički prostor Evrope. Tako su od 1878. godine Bosna i Hercegovina i svi njeni narodi postali dijelom evropskog poretka i civilizacije. Od tada daljna sudbina naše zemlje je neraskidivo povezana sa evropskim politikama, ideologijama, sukobima i geopolitičkim planovima. U ovom se periodu odigrao i završni čin buđenja i formiranja nacionalne svijesti kod bosanskohercegovačkih katolika i pravoslavaca, Hrvata i Srba. U tome „buđenju“ njihove nacionalne svijesti najveći doprinos agitacijom i propagandom su dale katolička i pravoslavna crkva. Ove do tada etničko-vjerske skupine se buđenjem nacionalne svijesti pretvaraju u moderne političke subjekte i postaju nacije koje se svrstavaju u nacionalne korpuse svojih sunarodnika izvan BiH.
Promjena strukture stanovništva u BiH nakon okupacije
Na drugoj strani su bili bosanskohercegovački Bošnjaci-muslimani koji su veoma teško primili odvajanje od Osmanskog carstva. Oni su se prvi put našli pod vlašću stranog, kršćanskog zapadnog imperija. Bošnjaci su na ove izazove reagovali na dva načina. Jedan dio se iselio u Tursku (po nekim procjenama 100.000 do 200.000 ljudi). Drugi dio Bošnjaka je odlučio ostati na svjim ognjištima, te je nevoljno i sa podozrenjem prihvatio novu austrijsku vlast. Taj se dio Bošnjaka pokušao prilagoditi novoj vlasti i poretku, bilo insistiranjem na održanju zatečenog stanja, bilo modernizacijom u zapadnom stilu. Pošto su se mnogi Bošnjaci koji nisu željeli prihvatiti novu vlast odselili u Tursku, procenat Bošnjaka u BiH se smanjio sa 38,7 %, po popisu iz 1879. godine, na 32,3 % , po popisu iz 1910. godine Udio pravoslavaca ostao je gotovo nepromijenjen (43,5 %), a procenat katolika se povećao sa 18,1 % na 22,9 %. Uzrok ovome leži u velikom doseljavanju državnih službenika, inženjera, ljekara, zanatlija i drugih ljudi katoličke vjeroispovijesti u Bosnu i Hercegovinu iz drugih pokrajina tadašnje Austrougarske monarhije. U to se vrijeme u BiH doselio i izvjestan procenat Nijemaca koji su bili evangelističke vjeroispovjesti. Nakon okupacije 1878. godine austrougarske vlasti su zatekle zaostalu agrarnu zemlju bez industrije koja nije imala školovanih radnika i stručnjaka koji su im bili potrebni za projekat brze modernizacije i industrijalizacije. Zato su vlasti odmah nakon okupacije počele sa velikim useljavanjem stručnih radnika iz ostalih dijelova Monarhije. Razlog ovog masovnog naseljavanja je prvenstveno počivao na ekonomskim potrebama Monarhije. Kroz to naseljavanje Monarhija je ostvarivala i drugi -prikriveni cilj – razbijanje homogene, tvrde, neprijateljske i potencijalno opasne strukture starog stanovništva. Ovim se stvarao novi sloj bosanskog stanovništva koje je potpuno lojalno i odano Monarhiji i koje je trebalo da spriječi sve buduće dezintegracione procese u ovom novom dijelu carstva. BiH je tako dobila svoje novo stanovništvo drugih nacionalnosti. Računa se da se u Bosnu i Hercegovinu do 1914. godine doselilo oko 180 do 200 hiljada Njemaca, Mađara, Italijana, Hrvata, Slovenaca, Čeha, Poljaka i drugih. Austougarske vlasti su u sjevernu Bosnu masovno naseljavale i njemačko seosko stanovništvo. Vlasti su od bošnjačkih begova otkupljivale velike zemljišne posjede i tu naseljavali seljake Nijemace, katolike i evangeliste. Ovi su kolonisti još ranije, krajem 18. stoljeća, bili naseljeni u Srem, Banat i Bačku nakon Velikog bečkog rata. Tako su Nijemci evangelisti, porijeklom iz Baden Wirtenberga, naseljeni u okolinu grada Bijeljine. Tri kilometra od grada oni su izgradili naselje koje se zvalo Franc Jozefsfeld (Polje Franje Josipa). Bilo je to jedno od tri naselja austrougarskih kolonista koja su postojala u sjeveroistočnoj BiH. Osnivač tog naselja, koje je narod iz okoline nazivao i „Novo Selo“, zvao se Konrad Meng. Franc Jozefsfeld – Novo selo je imalo 420 kuća sa 2.220 stanovnika. Nakon Prvog svjetskog rata vlasti su mu promijenile ime u Petrovo Polje, u čast kralja Petra Prvog Karađorđevića. Kada je u aprilskom ratu 1941. godine Kraljevina Jugoslavija propala, selo je dobilo ime Šenborn, po prvom Hitlerovom padobrancu koji je 1941. ušao u selo. Naredbom njemačkih vlasti njegovi stanovnici 1942. godine su deportovani u Poljsku, a nakon rata njihovu imovinu je Titova Jugoslavija konfiskovala. Od tih Njemaca danas je ostala samo njihova devastirana crkva.
Modernizacija državne uprave
Dolaskom novih vlasti bila je reorganizirana i upravna podjela Bosne i Hercegovine na okruge: Bihać, Banja Luka, Tuzla, Travnik, Sarajevo i Mostar. Istina, pred kraj turske vladavine bilo je pokušaja osmanske vlasti da se privreda i državna uprava u Bosanskom vilajetu osavremene. Međutim, rezultati tih reformi, koje je provodio bosanski valija Topal Šerif Osman-paša, bili su jako skromni. Kada je Austro-Ugarska došla na ove prostore, modernizacija u Bosni i Hercegovini je i dalje bila na samim svojim počecima. Austro-Ugarska je u našoj zemlji zatekla nerazvijenu privredu, veoma loše i malobrojne puteve, te zastarjelu osmansku državnu upravu. Ovi su zatečeni problemi pred nove austrougarske vlasti 1878. godine postavili veliki zadatak. U Bosni i Hercegovini je u to doba posebno veliki problem predstavljao nedostatak školovanih činovnika i stručnih osoba. Zbog ovoga je nova vlast već od prvih godina uspostavljanja svog protektorata započela u Bosnu i Hercegovinu dovoditi stručni kadar iz ostalih razvijenijih pokrajina carstva, koji je trebalo da organizuje novu modernu državnu upravu i pokrene privredu. Među stručnjacima i obrazovanim ljudima koji su tada došli u Bosnu i Hercegovinu bilo je mnogo Hrvata, ali i ljudi iz drugih krajeva Monarhije. Tada su se u velikom broju doselili i Slovenci, Česi, Slovaci i Poljaci, kojima se nije bilo teško snaći u novoj sredini, zbog sličnosti njihovih slovenskih jezika sa našim jezikom. Nakon okupacije u Bosni i Hercegovini je uspostavljena vojna vlast na čijem je čelu bio general Josip Filipović. Od 1882. godine bila je uvedena civilna uprava. Te je godine za prvog civilnog upravnika Bosne i Hercegovine postavljen Mađar Benjamin Kalaji (Kállay) koji je do tada bio ministar finansija u Austrougarskoj monarhiji. Kalaji je od početka u svojem vođenju Bosne i Hercegovine radio na odbrani mađarskih interesa. Mađari su u to vrijeme najveću opasnost vidjeli u ujedinjenju austrougarskih Slovena, što je bilo protiv njihovih interesa. Zato je i Kalaji nastojao u Bosni i Hercegovini voditi takvu politiku koja bi spriječila ujedinjavanja južnoslavenskih naroda.
(Nastaviće se)