Prof.dr. Senadin Lavić: Zašto se branitelji Bosne pokušavaju izjednačiti s fašističkim agresorima, kokardama i “U”?!
Nedavno je predsjednik Željko Komšić na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu pitao da li smo spremni da iskoračimo iz prošlosti, iz jednoumlja, iz suspektnih interpretacija ZAVNOBiH-a, iz etničko-religijskih dogmi, nadajući se da će na taj način potaknuti slobodne i racionalne znanstvene analize u bosanskohercegovačkoj znanstvenoj i političkoj javnosti.
Piše: Prof. dr. Senadin Lavić
Ljudi u javnosti, građani u svakodnevnici, uglavnom ne znaju stvarne sadržaje u pozadini brojnih narativa o kršćanstvu, muslimanstvu, “našem narodu”, naciji, filozofiji, sociologiji, politici, historijskoj nauci, ekonomiji, ratovima, kapitalizmu, pljačkanju naroda širom svijeta itd.
Projekti Beograda i Zagreba
Medijska servilnost moćnicima ili tajnim službama potpuno se uklapa pod kapu banalnog svijeta u kojem smo ulovljeni kao žabe koje gledaju u nedostižno nebo. Inficiranost medija opsolentnim narativima iz proteklog sistema, lenjinističko-kardeljevskom definicijom “nacije” kao etničko-religijske homogene zajednice, definiranjem Bosne kao “tronarodne zajednice” koja ne može biti nacija jer to ne odgovara nacijskim projektima Beograda i Zagreba, poimanjem Bosanaca kao niževrijednih bića u etnofaulizmu srpskohrvatskog antibosanstva i ljubomorna zavist malograđanskih klika prema svakoj novoj ideji koja uvodi nove modele u etnošovinističku kaljugu po kojoj kolo vode sveštenici s mitraljezima.
Ubacivanje fake news i kontaminiranih informacija u komunikacijske tokove društva dio je hibridnih operacija koje prave pometnju u komunikativnom djelovanju ljudi jer više se ne raspoznaje istina od laži. Zato se branitelji Bosne, ljiljani, pokušavaju izjednačiti s fašističkim agresorima, kokardama i slovom “U”.
Principi ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a
1.U okviru historijske znanosti i bliskih društvenoznanstvenih disciplina već se iskristalizirao stav o važnosti antifašističkog Vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH-a) za obnovu i očuvanje državnosti Bosne. To je nesumnjiva povijesna činjenica. Naravno, povijest se odvija dalje i ne staje. Napadači na Bosnu su 1990-ih odbacili sve sadržaje, poruke i zaključke antifašističkog Vijeća BiH iz Drugog svjetskog rata (Mrkonjić Grad / Varcar Vakuf 1943. godine, Sanski Most 1944. godine, Sarajevo 1945. godine) i nametnuli nove obrasce društvene interakcije koji hoće da unište “zemaljsko”, bosansko, državno. Ne može se osporiti da su poruke antifašističkog vijeća vrijedne i korisne povijesne činjenice. Zato i danas moraju biti u svijesti stavovi o jednakosti ljudi i nedjeljivosti Bosne!
Djelatni principi ZAVNOBiH-a i AVNOJA u etičkom i kulturnom smislu, koji se odnose na jednakost, slobodu, ravnopravnost ljudi, moraju biti uvažavani i u drugim povijesno-političkim konstelacijama u kojima je duh vremena donio nove ustavno-pravne aranžmane i odredio okvir postojanja. Ali, ta vijeća su u drugom povijesno-političkom kontekstu etablirala odnose o društvenoj zbilji i time objektivirala jedan pravno-politički sistem.
Jednakost, bratstvo, nedjeljivost Bosne, sloboda i drugo su trajni principi koji moraju biti inkorporirani u cjelokupan društveno-politički sistem današnjice bez obzira što je nastupila nova povijesno-politička situacija. Došlo je vrijeme, međutim, da se nadograde antifašistički stavovi iz Drugog svjetskog rata, to jeste da se dopune novim iskustvima svijeta života Bosne.
Pritom, ne treba niko podmetati stavove da je to zahtjev da se oni napuste kao bezvrijedni. ZAVNOBiH je, nažalost, skrojen u okviru matrice etnopolitike – u njemu se još uvijek raspolaže narodima kao temeljnim političkim jedinicama.
Naravno, jeste na Drugom zasjedanju Vijeća donešena Deklaracija o pravima građana BiH, ali je decenijama ignorirana i zaboravljena. U njemu je identitet kolektiva nesumnjiva “metafizička činjenica” naglašena i hipostazirana nad čovjekom, pojedincem, državljaninom, građaninom. Još nismo dobili odgovor zašto to u 20. stoljeću postaje primarna politička činjenica u Bosni? Zar se politika ne može voditi na građanskoj osnovi? Zar u Bosni politika može biti samo na matrici “separiranih naroda” i “dogovaranja naroda”? Otkud dolazi taj sumnjivi nalog?
Kakav je to narod “Muslimani”?
Zanimljivo je da se svjesno u 20. stoljeću zanemaruje 12. septembar 1831. godine kada je Husein Gradaščević proglasio autonomiju Bosne. Općenito se Pokret za autonomiju potiskuje iz svijesti ljudi i tako se taj povijesni događaj umanjuje kao politička činjenica koja je 100 i više godina prije AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a inaugurirala političku ideju autonomije Bosne u sklopu Osmanskog sultanata.
2.
U 20. stoljeću se instalira oznaka “muslimani” za jedan stari evropski narod, bez obzira što taj narod ima svoje ime i vezanost za Bosnu tokom duge povijesti. U ratnim okolnostima Drugog svjetskog rata pokrenuta su zasjedanja antifašističkih Vijeća BiH na kojima se ta “navika” udomaćila, ustalila i implementirala kao potpuna “istina” za jedan etnonim, bez imalo propitivanja o njegovoj semantičko-pragmatičkoj zasnovanosti i političkoj pozadini. I ZAVNOBiH i AVNOJ preuzimaju religijsko ime za jedan narod i instaliraju ga u društveni poredak socijalističkog društva kao nesumnjivu istinu. Ne postoji “muslimanski narod”, odnosno neprimjereno je svođenje jednog naroda na religijsku identifikaciju kao da on nema više ni jedne oznake u vlastitom povijesnom modelu etniciteta. Taj postupak skriva vrlo sporne pozadinske pretpostavke.
Odavno je upitno u kojem se ideologijskom okviru konstruira to imenovanje i s kojim argumentacijskim osnovom. Iz današnje perspektive sasvim je jasno da se tu radi o dubinskoj prevari! Kakav je to narod “Muslimani”? Očita je prevara jedan narod karakterizirati vjerskim imenom i onda ga kao takvog negirati, dehumanizirati i istrebljivati kao predmet morbidne ubilačke namjere. Bosanci su suštinski obmanuti s tim nepovijesnim suspektnim imenom! Još gore, izloženi islamofobnoj satanizaciji kao predmet etnofaulističke mržnje. Oznaka “musliman” za jedan stari narod ne dozvoljava da se taj subjekt uzdigne iz religijske određenosti u politički identitet jer ga vjera stalno drži u teološkoj a ne političkoj slici svijeta u kojoj nema prosvjetiteljstva i sekularizacija kao preduslova demokratije i nacionalne države građana.
Bosna je bosanska
U povijesnom toku, ne smije se zaboraviti da je ZAVNOBiH konstruiran u okviru kolektivističke matrice i ratnih okolnosti. Time je on kontekstualan i ne smije se dogmatizirati. U ZAVNOBiH-u je usvojena religijska oznaka za jedan stari narod. Svi se prave kao da ne znaju kako je ime tom narodu! U tome se prepoznaje truhli kompromis “revolucionarnog duha komunista” s nazadnim “konzervativnim snagama” koje su 1939. iskazale svoje ciljeve u sporazumu između Cvetkovića i Mačeka. U tome zavnobihovskom principu “tronarodne zajednice” djelatna je matrica “dogovora” dva naroda i jedne religijske skupine!
Ne može se narod zvati po religijskog određenosti, to je naprosto obmanjujuće i neprecizno. Ali u tome se prepoznaje reduciranje jednog naroda, potaknuto od njega samog ili od drugih, na jedan njegov element ili česticu koja se posebno naglašava, prenaglašava, čini spornom i ciljanom u okviru etnokratskog modela! Zato se u naknadnim interpretacijama zavnobihovski princip drži dalje od principa koji Bosnu smatra državom – bosanskom – a ne samo prostom zajednicom etničko-religijskih grupa. ZAVNOBiH u svom primanom naumu i određenju poručuje hegemonijskim tendencijama, djelatnim velikodržavnim aspiracijama – Bosna je kao i druge republike, to jeste: Bosna pripada sebi!
Princip “BOSNA JE BOSANSKA” potpuno je precizan, etatistički jasan i pošten prema svakom građaninu Bosne bez posebnih suspektnih naglašavanja jedne, druge, treće (četvrte, pete, šeste) itd. narodne grupe. To ne znači da Bosnu treba svoditi na “troetničku zajednicu”! Banalno je ponavljati da je Bosna multietnička zajednica, pluralno društvo, multikonfesionalni univerzum. Pa, to je njezina povijest, njezina forma zajedničkog života! Ali, u dobu “nacionaliziranja Bosne”, narodne grupa se navode kao posebni entiteti da bi se ostavio prostor da srpstvo iz Beograda i hrvatstvo iz Zagreba imaju uticaj u Bosni. Zato se ne čuje još princip “Bosna je bosanska”. U suspektnim postratnim tumačenjima ZAVNOBiH-ovski projekt je ostavio bosanski etatizam na pola puta i stalno ga činio samourušavajućim, krhkim i nedorečenim, jer je “etnički ključ” postao osnov velikodržavne etnopolitike koja je razvalila socijalističku strukturu početkom devedesetih godina 20. stoljeća.
3.
Činjenica je da bosanski komunisti vode tešku zakulisnu bitku sa velesrpskim i velehrvatskim predstavama o Bosni od 1945. do 1968. godine. “Beograd” se ne može pomiriti s činjenicom da je Bosna kao i druge članice jugoslavenske federacije samostalna i neovisna od srbijanskog hegemonijskog interesa. Valja podsjetiti da beogradski politički krugovi nikada nisu prestali sanjati o potčinjavanju Bosne, čak ni u socijalističkoj Jugoslaviji. Zato je jedan kolektivizam bio lahko zamijenjen drugim i stvorio opću katastrofu i ratne zločine. Srpski komunisti su se lahko, vrlo brzo i ubitačno preobrazli u srpske i velikosrbijanske nacionaliste. Četnici su odbacili sve što je proizašlo iz AVNOJ-a i ZAVNONiH-a!
Bosna je odavno pod hegemonijom Srbije i Hrvatske, odnosno srpskog i hrvatskog nacionalizma. Ta činjenica se vješto skriva naracijama o ugroženosti srpstva-hrvatstva i specijalnim pravima kolektiva. Istovremeno se kroz ideologiziranu historijsku znanost provlači “stanovište” da je Bosna stara “srpska” zemlja. Sintagma “srpska zemlja” najbolje raskrinkava plemenski koncept srpske nacije.
Bosansko pitanje
“Naše pleme” naseljava ovu zemlju od najstarijih vremena, poručuje ideologija velikosrpstva. U tom konceptu je osnovna prevara da su prije svih u davna vremena upravo “Srbi” bili jedini vlasnici zemlje na kojoj danas žive Albanci, Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati i drugi. Zato su svi drugi samo “podstanari”, “stranci”, “došljaci” na izvornom “srpskom tlu”. Od Ljudevita Posavskog do danas zna se šta je i gdje je “srpska zemlja”!?
Nikada se poslije ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a nije znanstveno pregnantno razračunalo s predstavama srpstva i hrvatstva o Bosni i agresivnim mitovima koji su krivotvorili povijest Bosne, njezinu narodnu strukturu, politički identitet, bosansku povijesnu faktičnost, pluralno društvo, religijsku multilateralnost, etnički amalgam, lažno srbiziranje i kroatiziranje Bosne do najstarijih vremena. Nažalost, potpuno je potisnuta semiotika Bosne i bosanstva i nametnuta je suspektna naracija o “tronarodnoj zajednici” što je omogućavalo da srbijanski i kroacijski projekti antibosanstva ostvaruju svoje ciljeve i potiču etnoteriotrijalizaciju. To je dovelo do spornih teorija nacije, poimanja države kao homogene i proširene “etničko-religijske” zajednice, pervertiranih identiteta koji su posuđeni iz susjedstva, opsolentnih povijesnih interpretacija, “navijanja” za susjede i komšije, pokušaja da se Bosna podijeli po zahtjevima Srbije i Hrvatske.
Proces “nacionaliziranja Bosne” koji traje od 19. stoljeća sa srpskom i hrvatskom etnopolitikom odvijao se od 1918. do 1990. godine kao normalan dio velikodržavnog nacijskog “varenja” Bosne i njenog transforimaranja u srpski odnosno hrvatski teritorij kroz jugoslavenski “stroj za mljevenje”. Komunistička partija, s konceptom “muslimanske nacije”, nije uspjela riješiti nacionalno pitanje na adekvatan način, te je samo potisnula BOSANSKO PITANJE s povijesne scene. A onda su došli etnošovinisti i odbacili sve što su komunisti dostigli, čak i polovično rješenje nacionalnog pitanja i složili se oko “dogovaranja naroda”.
Danas se borba za bosanski nacionalni identitet proglašava kamufliranim “bošnjačkim nacionalizmom”, te se na taj način pokušava nivelirati bosanske i antibosanske politike. Ali, nota bene, nikada se ne može izjednačiti patriotski bosanski etatizam s velesrpskim i velehrvatskim hegemonijskim antibosanstvom!
(kliker.info)