Piše: Jusuf Trbić
U Bijeljini, pritisnutoj maglom, na samom kraju 2015. godine, održana je promocija knjige koja, po mnogo čemu, simbolično označava ( nadajmo se) početak novog doba. Najprije po autoru, Jusufu Džafiću, svršenom studentu Šerijatsko-pravnog fakulteta na čuvenom Univerzitetu El-Azhar u Kairu. On je rođen 1991. godine, uoči početka rata protiv Bosne, i nakon izbjegličke golgote nije se prepustio matici vremena, već je prigrlio učenje, znanje i rad kao svoju zastavu, pokazujući šta i kako Bošnjaci treba da rade. Svojom drugom knjigom ( nakon knjige pjesama “Brzina misli”), priključio se onima koju pokušavaju da popune prazninu u sjećanju, od koje decenijama boluju bijeljinski Bošnjaci. I to na kakav način! Pravom naučnom studijom pod naslovom “Evlija Čelebija o Bošnjacima.” I to je drugi simbol na koji skrećem pažnju – povratak ozbiljnom izučavanju istorije i kulturne baštine, koje smo zanemarili tokom dugog vremena, da bismo definitivno došli do svojih korijena i potvrdili ko smo i šta smo.
Jusuf Džafić je dugo izučavao zaostavštinu velikog turskog putopisca Evlije Čelebije, koji je decenijama bio zanemarivan čak i u svojoj domovini, da bi ga ponovo “otkrili” i na svjetsku scenu izveli eminentni zapadnjački istoričari. Za njih je značaj čuvenog putopisca nesporan, što potvrđuje i činjenica da je UNICEF 2011. godinu proglasio godinom Evlije Čelebije.
Čelebija je, bez sumnje, najveći putopisac u istoriji, čovjek koji je cio svoj život posvetio obilasku tadašnje Turske carevine, ali i svijeta, da bi na svakom koraku ostavljao zapise o onome što je vidio i doživio. Sredinom 17. vijeka on je neumorno putovao punih 45 godina, i njegove zabilješke, koje je skupio u zbirci “Sejahatnama”, često su jedini zapis o postojanju gradova, sela i značajnih ljudi toga vremena. Jusuf Džafić je iz ovog obimnog djela i literature o Čelebiji izdvojio ono što se odnosi na Bošnjake, a što do sad još nismo vidjeli na jednom mjestu. Sljedeći njegov poduhvat biće, kako je najavio, knjiga o Bošnjacima i muslimanima u Ugarskoj, što ima posebnu važnost. Jer, poznato je da je u krajevima koje su nekad pripadale Turskoj, a iz kojih se ona morala povlačiti tokom vremena, uništeni svi tragovi postojanja jedne moćne države i civilizacije. Divio sam se svojevremeno velelepnom dvorcu u austrijskom gradu Melku, nadomak Beča, koji su izgradili Turci, a što je malo poznato. Koliko je gerađevina, spomenika, mostova, kuća ( o džamijama da i ne govorimo) ostalo u Austriji, Mađarskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj, i koliko se uopšte zna o periodu turske uprave? Oni koji decenijama predstavljaju Tursku kao divlju silu, koja je samo rušila i palila, srušili su i zapalili sve što je podsjećalo na to doba, da ni trag nije ostao. A to se nastavilo i u posljednjem velikosrpskom pohodu protiv Bosne. Istraživanja poput ovog Džafićevog zato označavaju, makar simbolički, okretanje ka dubinama kolektivnog pamćenja, a meni je drago da se time bavi upravo jedan mladi Bijeljinac.
Od Jusufa Džafića se prava djela tek mogu očekivati. Ako je njegovo djelo, kako sam to ja doživio, zaista početak novog doba za nas Bošnjake, onda nas čeka bolje vrijeme od ovoga što nam je ostalo za leđima.
Zato – sretna vam Nova godina, i sve godine koje su pred vama.