Čović na raskrsnici: I najbolji pokeraši ponekad se prekombinuju
Piše: Edina Latif
Politička utakmica na kojoj je početni udarac izveo prije tri godine član Predsjedništva BiH i lider HDZ BiH Dragan Čović, po svemu sudeći ulazi u 90 minutu regularnog vremena igre, osim ako ne budu uključeni i produžeci što zavisi isključivo od Vlade SAD i zemalja Evropske unije.
Europejac, spreman na saradnju sa svima, kohezioni faktor, glavni “miritelj” između Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, prenosilac poruka svog prijatelja Milorada Dodika prema Izetbegoviću, slatkorječivi sa pričama o budućnosti BiH isključivo u Evropi, o tome kako treba razmišljati samo o aktiviranju MAP-a koji je naša ulaznica za NATO.
Ne svađa se ni s kim. Što bi rekli, uz usta mu sami med i mlijeko izlaze, on sa svakim može. A najbolje se razumije sa Miloradom Dodikom. I prijateljski, ali i politički. Već godinama jedan drugom su snažna podrška.
Svakodnevno smo svjedoci igre ovog istreniranog dvojica, poznatije kao “gdje ja stadoh ti produži”.
Lobirao je Čović gdje god mu se ukazala prilika za svog prijatelja Dodika. Uvjeravao strane diplomate da je lider SNSD političar koji se zalaže za jaku BiH, ali eto da ima ponekad kratak fitilj pa mu se omaknu neke teške riječi koje izgovori.
A kada su krupni politički događaji u kojima se treba jasno pozicionirati ili kritizirati onda Čovića nema nigdje. Povuče se u ilegalu.
Izjave koje da, i to u samo jednoj rečenici, pomirljivog su tona.
Vješt, lukav i pragmatičan, baš kao i 90-tih godina kada je Bošnjake logoraše iz logora Heliodroma koristio kao radnu snagu u Sokolu gdje je bio direktor praveći kao da to nije radio, i danas hoda po političkoj žici samouvjereno bez straha od pada. Oprezan je do bola na čemu mu se mora čestitati.
Svojom političkom uglađenošću i vještim korištenjem šarma, predstavljajući se kao prototip političara kakav treba da bude u BiH uspio je da uvjeri sve listom kako se on zaista zalaže za cjelovitu BiH čija je budućnost jedino u Evropi i NATO-u.
Polako ali sigurno ide Čović prema svojim ciljevima, a svaka izjava koju da u “bijelim rukavicama”, sve one koji i pomisle na trenutak da vuče poteze koji vode ka podjeli države, uvjeri ipak da je on taj koji sve uvezuje.
Čović Mostar i Mostarce drži taocima već godinama, a njegov čovjek Ljubo Bešlić skoro je pa doživotni gradonačelnik Mostara baš kao što onomad predsjednik bio Josip Broz Tito.
Izgurao je Čović i priču o Stocu baš onako kako je to zamislio. Kada se ukazala nada da će nakon 26 godina napokon sunce obasjati grad na Bregavi umjesto sila tame oličenih u Čovićevom HDZ-u odigrao je politički fantastično, naravno u saradnji sa svojim vječnim prijateljem Dodikom.
U CIK-u je Čović preko svojih ljudi pomogao Dodiku da na prevaru dobije Srebrenicu, a ovaj mu potom vratio na Stocu. Na ponovljenim izborima, kada budu održani, ostaje kandidat za načelnika samo njegov Stjepan Bošković.
Mudro je odigrao i kada su uhapšeni bivši pripadnici HVO-a iz Orašja. Za razliku od Prlića i ekipe koje je posjetio čak u dalekom Ševeningenu, branitelje iz Posavine nije, iako su bili u pritvoru u obližnjoj Busovači.
Nisu mu baš dragi ti posavski Hrvati, osim što je otrčao u Zagreb gdje se pokušao predstaviti zaštitnikom svih Hravata u BiH i zatražio od Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića da nešto urade, da se umiješaju.
On sam, prstom nije pomakao. Ako se ne računa to što je sa Dodikom proigrao te isplanirao čak i aktiviranje optužnice i hapšenje posavskih Hrvata, kako bi zategao odnose unutar Federacije između Bošnjaka i Hrvata.
Oko neustavnog referenduma zbog kojeg je između ostaloga sada i kažnjen njegov politički blizanac nije imao previše da kaže. Osim da je referendum svojstven kao volja izražavanja građana svim demokratskim državama, te da će nakon izbora sve biti zaboravljeno.
I tako se doguralo i do obilježavanja neustavnog praznika Dana RS. Ustavni sud BiH odlučio je da to ne može biti 9. januar. Dodik se zainatio i odlučio, bez obzira na cijenu, da u putinovskom stilu organizuje paradu i svečanost u Banja Luci.
Ispriječili mu se Ustav, zakoni i protokoli. I onda je uletio da sve spasi Ivanić. On je trećina vrhovnog komandanta OS BiH, pa može izdati naredbe, pa makar i nezakonite. Dodik je ipak samo predsjednik entiteta.
Preko svoje odane Marine Pendeš omogućio je Čović Dodiku, odnosno Ivaniću da iz kasarne Kozara izvede naoružane pripadnike OS BiH i to baš na neustavni 9. januar. Ministrica je danima hodala po Ministarstvu odbrane i na kafama govorila svom zamjeniku Borisu Jeriniću i generalu Mirku Tepšiću da ne treba ići putem koji Dodik traži već da Ivanić stupi na scenu. U prevodu, poručivala im kojim putem treba ida idu.
Pendeš se 6. januara kada je trebalo potpisati Ivanićev zahtjev izmakla te otišla obilježiti u Vitezu blagdan Sveta tri kralja. Omogućio je preko ministrice Čović da u komandnom lancu ostanu isključivo srpski generali i oficiri. Do u detalje razrađen plan. Doduše, trojica bošnjačkih oficira, među kojima i general Husein Tursunović odbili su učestvovati u ovoj ujdurmi jer znaju da je to krivično djelo ali njihovi dopisi za “velike” nisu ništa značili.
O proslavi 9. januara, Čović baš kao i za referendum samo poruči da se bez potrebe diže prašina oko toga.
I dobro mu je išlo sve do 17. januara. SAD mu kazniše prijatelja i uputiše poziv svim evropskim državama da slijede njihov primjer. Uz to poruke jasne posla i američki visoki zvaničnik Hoyt Yee. Svi političari koji ne budu poštovali Ustav BiH i zakone ove države bit će sankcionisani, u čemu se prepoznao i lider HDZ BiH. Bit će da zato od trenutka kada je saopšteno da je lider SNSD sankcionisan šuti. Oglasili su se u toku 24 sata svi bitni političari, osim njega.
Čović je sada na raskrsnici. Ili će nastaviti putem kojim je gazio nesmetano sa Dodikom, ili će razmisliti o svojim budućim političkim potezima. Sve će ovisiti od razgovora sa hrvatskim državnim vrhom, ali i nekim evropskim zvaničnicima.
Čović je školski primjer kako se i najbolji pokeraši za kartaškim stolom ponekad prekombinuju. U sekundi ostanu bez svega što su stekli kockom.
(nap.ba)