Čovićeva mobilizacija u ćorsokaku
Verbalna mobilizacija je posljednji trzaj jedne politike koja se dovela dotle da svoju dugogodišnju promašenost opet prebacuje na leđa čitavog naroda.
Piše: Ivica Đikić
Dragan Čović, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine i šef HDZ-a BiH, izjavio je da bošnjački politički predstavnici ne žele nikakav dogovor o izmjenama Izbornog zakona, to jest da ne žele da se pronađe rješenje koje bi omogućilo da hrvatski član Predsjedništva BiH bude osoba izabrana glasovima većine bosanskohercegovačkih Hrvata.
“Ako se to ne riješi u naredna tri mjeseca, dodatno ću mobilizirati hrvatski narod kako bih ga upozorio na to što radi brojniji narod”, izjavio je Čović.
Što znači “dodatno mobilizirati hrvatski narod”? Što znači “dodatno mobilizirati” da bi se “upozorilo”? Zar se ne može “upozoriti” bez “dodatne mobilizacije”? I kakve bi konkretne efekte trebalo polučiti dodatno mobiliziranje hrvatskog naroda, osim da taj narod bude upozoren na bošnjačka politička nastojanja?
Od izjave ostane samo nelogičnost
Kad se, dakle, dekonstruira Čovićeva izjava, od nje ne ostane ništa doli nelogičnosti i sadržajne praznine u kojoj strši riječ “mobilizacija”.
Čović je izjavu i dao samo zato da bi izrekao taj pojam, koji u sebi nosi latentnu prijetnju i koji želi sugerirati da će hrvatsko političko vodstvo u BiH – dosad nezainteresirano za vođenje racionalne politike u korist svojih birača i Bosne i Hercegovine – sad upregnuti te birače u opasnu manipulaciju i u panični pokušaj napuštanja ćorsokaka u koji su doveli i sami sebe i svoj narod.
Isprazno plašenje mobilizacijom naroda jest dodikovska manira, ali Čovićeva pozicija nije pozicija Milorada Dodika, koji ima svoj entitet, čije postojanje nitko ozbiljno ne dovodi u pitanje i iza kojeg čvrsto ili nešto manje čvrsto stoje Vučićeva Srbija i Putinova Rusija.
Hrvatski politički gazda u BiH doživio je krah svojih višegodišnjih planova ili snova o trećem entitetu, to jest o teritorijalnom fiksiranju svoje svevlasti, ne uživa više ni nepokolebljivu podršku Zagreba, jer je Zagreb ostao bez potpore Zapada za svoju politiku daljnje dezintegracije Bosne i Hercegovine, i zapravo je bezuvjetno spreman na bilo kakav koncept koji će rezultirati time da Hrvate politički predstavljaju oni koji su izabrani glasovima većine Hrvata.
Verbalna “mobilizacija” samo je posljednji trzaj jedne politike koja se dovela dotle da svoju dugogodišnju promašenost opet prebacuje na leđa čitavog naroda.
Spašavanje političke kože
No očajnički pokušaji Dragana Čovića da spasi što se spasiti dade – ponajprije, da spasi svoju političku kožu i da samome sebi osigura buduće neometano konzumiranje nagomilanog privatnog bogatstva – nisu u ovome času najveća opasnost za Bosnu i Hercegovinu.
Ostavimo li po strani Dodika i njegovo stalno zveckanje nerealnim secesionizmom, Bosnu i Hercegovinu trenutno najizravnije ugrožava mogućnost da bošnjačka politička elita zatvori oči pred činjenicom da tu zemlju, u ovom času njezinog demokratskog razvoja, neće učiniti boljom i stabilnijom to što će Hrvate politički zastupati netko koga nije izabrala većina Hrvata, a nemali dio bošnjačkih i probošnjačkih političara militantno zagovara upravo takav ishod, koji je prije osveta i iživljavanje nego razumno sagledavanje bosanskohercegovačke političke situacije.
Za tu vrstu kratkovidnosti i suštinskog nerazumijevanja Bosne i Hercegovine i njezinog aktualnog trenutka nije opravdanje ni osuđujuća haška presuda hercegbosanskoj šestorici, ni hrvatsko ratovanje protiv Bosne i Bošnjaka od jeseni 1992. do ranog proljeća 1994. godine, ni poratna hrvatska politika destrukcije i opstrukcije kad je riječ o BiH.
Bez podrške Zapada
“Zar je odista teško razumjeti da je biranje političkih predstavnika drugim narodima i kad je legalno, moguće po zakonu, u biti nemoralno i siguran put u lošu prošlost? Rekao bih još da je unutar bošnjačkih akademskih i političkih elita došlo vrijeme da razumiju da ne smiju slijediti ‘logiku hegemona’, jer će tim putem nanijeti zlo i Bošnjacima i svima drugima, u konačnici BiH u koju se s razlogom zaklinju”, izjavio je za mostarski Dnevni list sveučilišni profesor i bivši diplomat Mile Lasić.
Naravno da nije teško razumjeti pogubnost inzistiranja na matematičkoj većini u višenacionalnoj državnoj zajednici, ali dio bošnjačke političke i intelektualne elite ne može odoljeti logici po kojoj se lakše dogovoriti samo sa Srbima nego i sa Srbima i s Hrvatima, bez obzira što bi takav scenarij značio definitivno raspolućivanje zemlje na bošnjačku i srpsku državicu, a to bi značilo kraj onakve Bosne i Hercegovine kakva je stvorena 1992. i kakva je, unatoč svemu, obranjena u ratu od 1992. do 1995. godine.
Zapadne sile sigurno neće podržati takav oblik unutrašnjeg prekrajanja BiH, jednako kao što su odbacile hrvatske fantazije o trećem entitetu, no u Moskvi i Ankari mogli bi biti drukčije raspoloženi u pogledu rečenih ideja. Na bošnjačkoj je politici da izabere kojim od ta dva puta želi ići.
Ako se politika shvaća kao racionalna i odgovorna djelatnost koja vodi računa o dugoročnim interesima svoje zemlje i svoga naroda, izbor ne bi trebao biti težak, što ne znači da bi put bio lagan.
(Izvor: Al Jazeera)