(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
«Toga dana nestalo je struje u Janji, bio je 4. april, i Arkan je došao u Janju da govori građanima. Između ostalog, rekao je da u Bijeljini proteklih dana nije bilo ni ubijanja ni pljačkanja, da su to sve laži, i da ljudi u Janji mogu mirno živjeti i slaviti Bajram. Onda je upitao za mene Ja sam tad bio upravnik Radne jedinice Elekrtrodistribucije u Janji. Kad sam se javio, rekao mi je da moram otkloniti kvar kako znam. Objasnio sam mu da moram obići liniju do Bijeljine, pa je on naredio da krenem. Smjestili su me u vozilo Ljubiše Savića, tad nisam znao za njegov nadimak Mauzer. Na putu su nas dva puta zaustavljali vojnici, cesta je bila blokirana u Čardačinama i Patkovači, a u Glogovcu sam vidio mnogo vojnika, među njima i neke poznate ljude iz Janje, Veljka Petrovića i Punišu Đokića, u uniformama i s oružjem. Kad sam tu otklonio kvar na dalekovodu, odveli su me pravo u trafo-stanicu u Bijeljini, a usput je Arkan naredio da dođem u štab i podnesem izvještaj. Nisam tad ni znao da postoji štab.
Grad je bio sablasno pust. Na uglovima manje grupe vojnika i civila s puškama na ramenu, a pored Gradskog parka, na asflatu, velika lokva krvi. U štabu sam se javio dežurnom, kako mi je bilo i naređeno, i podnio izvještaj, a onda su me pustili da idem. Prije toga su mi dali dozvolu za izlazak iz zgrada i jednog vojnika kao pratnju.
U blizini zgrade starog Urbanizma, u kojoj se nalazio štab, odmah do Šicine kafane, bila je i kuća moje tetke Mube, pa sam pošao da vidim šta je s njom, kad sam već bio tu. Ono što sam tamo vidio zauvijek mi se urezalo u mozak. Na samom ulazu ležao je mrtav čovjek. Bukvalno sam ga prekoračio, a dalje, prema kući, redala su se još četiri leša, svi u civilnoj odjeći. Vidio sam da je dvorište pusto, na kući su bili razbijeni prozori, činilo se da nema nikoga. Grlo mi se steglo, ni viknuti nisam mogao, niti sam smio ići dalje, bojao sam se onoga što bih još mogao vidjeti. Pobjegao sam odatle glavom bez obzira, dok mi je srce tuklo kao ludo.
Bio je to moj prvi susret sa smrću. Na žalost, ne i posljednji.
Tih dana većina Bošnjaka zaposlenih u bijeljinskoj Elektrodistribuciji dobila je otkaz, a nas u Janji ostavili su, jer je trebalo da se radi dalekovod koji će Janju napajati strujom iz Srbije. Radovi su trajali do septembra, i taj dalekovod funkcioniše i danas. Čim je dalekovod pušten u pogon, počeli su pritisci. Od zaposlenih Bošnjaka tražili su da odmah idu na liniju, ili će svi dobiti otkaz. Odmah nakon toga uručeni su otkazi svima, a ja sam onda sam napustio posao, jer mi je ionako do grla došlo stalno upadanje vojnika u našu firmu, maltretiranje ljudi, prijetnje… Mene su prvo optužili da imam radio- stanicu, pa su mi sve pretresli. Naravno, ničega takvog nije bilo. Onda su počeli da mi dolaze svakog dana, da me pitaju gdje mi je sin, govorili su da je on, navodno, upravnik zatvora u Tuzli, pa tamo muči Srbe. A moj Asmir, koji je još bio maloljetan, nalazio se tad u Njemačkoj. Nekoliko puta sam pred njima zvao malog, da se i oni uvjere gdje je, ali ne vrijedi. Pritisci nisu prestajali.
Onda sam se, kao i mnogi drugi, upisao da budem donator, da dajem hranu za vojsku, da ne bih morao ići na ratište. Radili smo na njivi, sabirali ljetinu, kupovali hranu i davali, i tako nekako otaljavali dane i noći, čekajući da zlo prođe. Svašta se dešavalo, odvođeni su ljudi, navaljivale izbjeglice, ali, nekako smo durali, i čekali. Ali, bolje dane nismo dočekali.
Bio je 14. juli 1994. godine, kad su me Mauzerovi gardisti našli na njivi. Kosio sam pšenicu. Tad je pokupljeno 27 uglednih ljudi iz Janje. Među njima su bili i Emin Zakomac, Munir miliciner, Halid Velagić, Ibro Huremović, Omer mesar, trgovci Gruhonjići, moj brat Kemo, Haso Ramić, Esad Adanalić…Mnoge su pokupili na ulici, u majicama. Odveli su nas najprije u školu u Hasama. Tada smo vidjeli šta je teror. Doveli su i nekoliko Bijeljinaca, koje su strašno tukli. Najviše Huseina Vehtića, udarali su ga tako da sam mislio da neće preživjeti. Onda su doveli Namika Grošića i njegovog amidžu Ahmeta, pa nastavili još žešće. Na kraju su i nama naredili da tučemo Bijeljince. Kad smo mi to odbili, počeli su udarati nas.
Onda su nas potrpali ponovo u kamion, pa u pravcu Brčkog. Kad smo se zaustavili, rekli su nam da silazimo. Okolo nigdje nikoga, samo trojica u uniformama, naoružani do zuba. «Je li to roba za nas», pitali su, i repetirali puške. Muislio sam, gotovo je. U taj čas stiže neki auto, iz njega iskoči oficir koji poče da viče na one što su nas čekali, pa naredi da idemo dalje. On nam je spasio život, svima.
Istovarili su nas u Loparama, i odmah odveli u zatvor. Tamo sam vidio Ediba Hujdurovića, veterinara, bio je tako pretučen da smo ga jedna prepoznali. Bili su tu još neki ljudi, modri i krvavi, od glave do pete, među njima je bio i Nidžo limar.
Ujutro su nas podijelili u dvije grupe, a moja grupa je upućena za Jablanicu. Poslije sam shvatio da je to za nas bio najgori mogući izbor. Potrpali su nas u staru školu i dali nam zadatke. Trebalo je da popravljamo put prema staroj Tuzli. Radili smo od jutra do mraka, tucali kamen i nasipali cestu. I onda, poče odjednom da tutnji, prašte granate, i jedna pade među nas. Poginuo je Osman Begović, limar, a pet ljudi je bilo ranjeno, najteže mali Dautović, koji je pogođen u noge, i Omer Alibegović, pogođen u prsa. Tada su nas odveli na liniju, kod Jablanice.
I tek tu je počeo pravi pakao. Kopali smo rovove na prvim linijama, nosili hranu vojnicima, izvlačili mrtve i ranjene, i dok smo to radili, dok su oko nas fijukali meci i padale granate, udarao nas je kako je ko stigao. Sav bijes vojnici su iskaljivali na nama, pogotovo dobrovoljci iz Srbije. Tjerali su nas da ulazimo u minska polja, pješačili smo po 15 kilometara po brdima, noseći najmanje 50 kila na sebi, i tako dok ne malakšemo. A ako bi neko pao pod udarcima, to bi mu bio kraj. I tako iz dana u dan.
Sjećam se kako smo izvlačili jednog poginulog vojnika. Morali smo da trčimo kroz šumu, pored nas vojnici koji nas neprekidno udaraju motkama i kundacima, a mi, nit smijemo ispustiti mrtvaca, niti stati. Najviše su udarali mene i Ibrahima Nurkića, on je od toga poludio i nikad se više nije oporavio. Udarce nisam stigao brojati, a jedan, koji se posebno okomio na mene, govorio je : «Vidi, neće balija da padne, a sad bih ga zakl*o». Jaukali su ljudi oko mene, a ja sam znao : ako padnem, gotov sam. Ne znam otkud mi snaga da sve to izdržim, jer bili smo svi neuhranjeni i iscrpljeni do krajnjih granica. Ibru su tad bacili na zemlju, da ga kolju. Na sreću, pojaviše se ispred nas sanitarci, koji su čekali na mrtve i ranjene u podnožju brda, čuli su zapomaganje, pa krenuli u susret nama. Oni su nas spasili.
Uspio sam još izvući sve ljude iz naše male grupe, a onda sam se onesvijestio. Čitav dan nisam došao sebi.
I tako je to trajalo pet i po mjeseci, sve do dolaska Međunarodnog Crvenog krsta. Malo prije toga desilo se i nešto lijepo. Moja rodica Dinka Trbić saznala je, ne znam kako, da sam ja na Majevici, i poslala mi pune dvije torbe hrane i odjeće. Kad je njen Goran stigao, i kad sam vidio sve to, suze su mi potekle niz lice. U torbama – nema šta nema. Hrana koju smo sanjali svih tih mjeseci, ono za šta sam mislio da više nikad neću vidjeti. Sjeli smo svi na zemlju, ljudi oko mene su glasno zahvaljivali i blagosiljali Dinku. Bilo je to najveće bogatstvo koje sam u životu vidio, ta hrana, čarape, veš, džemperi, bilo je to nešto dotle nezamislivo. I poslije je ona slala sve to, ali taj prvi put, to je bilo nešto što ću pamtiti cijelog života, a i ljudi koji su bili sa mnom.
Kad je Međunarodni Crveni krst stigao, pola ljudi su sakrili, a nas registrovane morali su uputiti za Batković. U prvom «cugu» otišlo je nas 300, a kasnije još 120.
Taman kad smo mi stigli, u komandu logora su postavljeni novi ljudi. Logoraši su nam pričali da su ti novi mnogo bolji od onih starih. Rasporedili su nas da radimo na njivama a 120 mlađih ljudi upućeno je na Nišićku visoravan, u zonu najšežćih borbi. Mnogi od njih nisu se nikad vratili.
Komandant logora je tad bio Savo Čakić, i moram reći da se prema nama, Bijeljincima i Janjarcima, ponio korektno. Počeo nam je odobravati izlaske vikendom, onima koji su imali nekoga u Bijeljini i Janji, a kad su logoraši odlazili, pozdravljao ih je, za nas, tada, čudnim pozdravom : «Doviđenja, i srećan put.» Znali smo šta to znači.
Mene su Dinka i Goran izveli početkom 1995. godine. U to vrijeme trajala je najžešća kampanja odvođenja ljudi, «pogon» Vojkana Đurkovića radio je punom parom. Nekako sam uspio ponovo dobiti radnu obavezu u Elektrodistribuciji, a nakon izvjesnog vremena prijatelji su mi pomogli da ponovo dobijem ličnu kartu, pa zatim i pasoš. Onda sam ekipi koja je radila za SUP platio 1.5000 maraka, kao i mnogi drugi, i tako sam uspio preći u Mađarsku.»
………………………………………..
Sulejmanova žena Emina Skokić nije ostala u Janji dugo nakon njegovog odvođenja.
« Sulju su odveli 14. jula, a mene 27. avgusta. Upali su u kuću te noći i rekli : «Imate dvije minute da se spremite.» Sa mnom su bili majka Hajrija Sejranović ( rođena 1920.) i otac Mustafa ( rođen 1914. godine). Otac je bio bolestan i nepokretan, ali, njih to nije interesovalo. Izašli smo bez igdje ičega, u sred noći, potrpani u kamion, kao stoka, sa stotinama drugih, bila je takva gužva pod zatvorenim ceradama, da sam mislila : svi ćemo se pogušiti. Odvezli su nas u Fazaneriju u Suhom Polju i tu izbacili. Bilo nas je 640, uglavnom starih ljudi, žena i djece. Oko 11 sati prije podne stigao je Vojkan. Rečeno nam je da svi moramo dati po 200 maraka, da nas prebace za Tuzlu. Ja nisam imala ništa. Ali, otac je drhtavim rukama izvukao iz novčanika dvije novčanice po sto maraka. «Čuvao sam to da imate, ako umrem», rekao je. U jednoj prostoriji davali smo pare, a zatim išli u drugu, na detaljan pretres. Skidali su zlato sa žena, uzimali sve.
Put do linije razgraničenja nikad neću zaboraviti. Krenuli smo oko 5 sati popodne, a nismo mnogo odmakli kad je pala noć. Majka stara, otac nepokretan, ja sama s njima, noć, okolo minska polja. Niti ih mogu vući, niti nositi. Svi su već daleko odmakli, bili smo sami. U jednom trenutku otac mi kaže :» Ostavi me na putu, molim te, halal ti bilo.» Počela sam plakati. Zaustavio se tad neki vojnik u onoj staroj, sivomaslinastoj uniformi, i pomogao nam. Stigli smo tek oko 5 sati ujutro, više mrtvi nego živi. Iza nas je ostalo sve što je do tada činilo naš život, sve što smo imali. Ni za Sulju nisam znala gdje je. Samo sam mislila : kako sad početi sve iznova, kad više ničega nemamo?»