Piše: Jusuf Trbić
Fašizam je danas riječ koja se sve češće pominje u svijetu. Vladavina Donalda Trumpa u Americi podgrijala je ovu temu, jer je njome potvrđen rastući talas populizma i nacionalizma, posebno u istočnoevropskim zemljama, i pokazala koliko je tanka linija između demokratije i sunovrata u mrak fašizma. Na virus ove opake bolesti niko nije imun, jer vječito opstaju obrasci fašističkog mišljenja poput izmišljanja prošlosti, nacionalizma i politike identiteta, homogenizacije i potiranja individualizma, progona realnosti, istine i znanja, poput antiintelektualizma, njegovanja osjećaja ugroženosti, poremećaja društvenog, kulturnog i zakonskog reda, mržnje prema drugačijima i njihove viktimizacije, na osnovu rasnih, etničkih ili vjerskih razlika, kolektivističkog mišljenja i formule „mi i oni“. Podjele rađaju etno-religijsku diktaturu koja dovodi do sistematskog porobljavanja uma, a to je najplodnije tlo za razvoj slijepe, mračne, zločinačke ideologije kakva je fašistička.
Sve je počelo izlaskom masa na političku pozornicu početkom dvadesetog vijeka i pojavom čovjeka mase, o čemu je nezaobilazno svjedočanstvo ostavio Hose Ortega i Gaset u „Pobuni masa“. Radi se, prije svega, o vrsti duhovnog stanja, stanja svijesti, dakle ne o kvantitetu već o kvalitetu, o dobrovoljnom utapanju individue u kolektiv kojem ta individua žrtvuje svoju samostalnost, svoj um i sposobnosti – nasuprot demokratskom idealu slobodnog i samostalnog građanina. „Čovek mase ne želi da se suočava s duhovnim vrednostima, a kamoli da se njima opterećuje“, kaže holandski istoričar Rob Riemen u knjizi „Večito vraćanje fašizma“. „Ne postoje merilo, vrednost ili istina kojima se može potčiniti i koji bi ga ograničavali…Sve je dozvoljeno jer ne postoje ograničenja. Duhovni napori su nepotrebni…Isto tako, nije potrebno slušati, kritički preispitivati svoje mišljenje, voditi računa o drugima. Sve to pojačava njegov osećaj moći i težnju za vlašću. Jedino se on i slični računaju, ostali se moraju prilagoditi. Tako je čovek mase uvek u pravu, a argumenti mu nisu potrebni… Sve što je drugačije, što je izvan njega, ne sme da postoji…Čovek mase ne misli. Besciljno tumara kroz život, oslobođen bilo kakvog duhovnog napora, merila ili istine koji bi mu služili kao smernica. Ali, kako bi nadoknadio nedostatak duhovne ravnoteže, čvrsto se drži mase koja treba da ga vodi koz život.“ Pošto je u evropskoj kulturi duboko usađena ideja jednakosti, pripadnici mase, nesposobni da izdvoje svoje mišljenje, svoj stav, pribjegavaju jednakosti u materijalnom i jednakosti unutar pripadnika mase. Ništa drugo ih ne interesuje. Otuda i strah od slobode, o kojem je pisao Fromm, jer sloboda znači iskušenje, kritički stav, osvajanje znanja, samostalni um, a sve je to strano čovjeku mase. On klizi po površini, dovoljne su mu glasine, izmišljene zavjere, mahalska nagađanja, seoske priče, zaklon stada koji mu omogućava da uvijek bude u pravu, bez potrebe da se osvrće na činjenice. Zar nismo u pandemiji virusa Covid 19 čuli i vidjeli bezbroj samozvanih stručnjaka, koji o toj temi ništa ne znaju, ali nemaju potrebu da konsultuju znanje i stručnjake da bi dali svoje neopozivo mišljenje? Čovjek mase je pogonsko gorivo svakog fašizma jer uvažava samo autoritarne vođe kolektiva, pogotovo ako ih oni vode čvrstom rukom. Gustave le Bon je pisao u čuvenoj knjizi „Psihologija gomila“: …samom činjenicom da je pojedinac u gomili, neposredno i znatno opada njegova intelektualna razina…Gomile slijepo poštuju silu, dok dobrota djeluje na njih slabije, jer ona nije drugo nego jedan oblik slaboće. Simpatija gomila nije se nikad priklanjala dobroćudnim gospodarima, već tiranima koji su ih jakom rukom tlačili. Samo takvima dižu oni najviše spomenike.“ Zbog toga je i moguća potpuna zarobljenost duha, koja dovodi dotle da čitav jedan narod, ili njegov veći dio, krene bespogovorno za populističkim, prizemnim i krvožednim liderima, za koje se uvijek ispostavi da su bili nedostojni svog položaja. Dogodilo se polovinom dvadesetog vijeka u Njemačkoj i Italiji, dogodilo se krajem vijeka na Balkanu, i opet se može dogoditi.
Fašizam je etablirana vladavina laži, i uvijek se izdaje za nešto drugo. Vidjeli smo već u našoj avliji kako se čitava stvarnost okreće naopako i kako se vlada riječima čije je značenje potpuno izvrnuto. Tomas Mann je davno upozorio Amerikance da će fašizam, ako ikad dođe u Ameriku, doći u ime slobode. U mnogim dijelovima svijeta najcrnja diktatura proglašava se Božijim darom, svaka ideologija i svaka religija mogu da postanu totalitarne. Ali, upozorava Riemen, „ne smemo da zaboravimo da fašizam pripada pre svega evropskoj istoriji. On vuče korene iz naše kulture masovnog društva lišenog duha. Ovde su se nalazile fabrike smrti i ovde je bilo poprište sveopšteg terora i ubistava, s tim što smo prvo masovno klicali demagozima, a potom ih apatično posmatrali. Ovde, u ovom društvu prožetom resantimanom, negovao se – i iznova se neguje – strah od slobode i odbojnost prema svemu drugačijem. Fašizam je pre svega evropski fenomen.“ Jer, iznikao je iz evropske, zapadnjačke demokratije, iz njene kulture, iz njenog duha jednakosti, da bi sve to izvrgao ruglu. Fašizam je kopile demokratije, kaže Riemen.
Osnovne elemete fašizma, o kojima smo ovdje govorili, analizira i američki profesor Jason Stanley u knjizi zanimljivog naslova „Kako funkcioniše fašizam“. Najizraženiji simptom fašističke politike je podjela, kaže on, razlikovanje ljudi i društvenih grupa, i na osnovu toga konstituiše se ideologija iz koje izvire neman fašizma. Ta ideologija razara stvarnost i zamjenjuje je prividom, oblikom nestvarnosti u kojoj gube značenje istina, činjenice, dokazi, norme, i sve to zamjenjuje zavjesa od mitova, laži, zavjera, falsifikovanog života, fluidnog morala, površnosti, neznanja i autistične kulture. Fašistička politika gradi mitsku sliku prošlosti, veličanstvene i mučeničke prošlosti, u kojoj su izbrisana sva nezgodna pitanja i koja daje legitimitet modelu etnički čiste nacije. Uz to, kako kaže Stanley, fašizam uzdiže iracionalno na račun racionalnog, a fanatičnu emociju postavlja umjesto intelekta.To podupire sistematska propaganda koja obilježava svaki oblik fašizma i koja doprinosi ukidanju vladavine prava, za račun autoritarnog upravljanja društvom. Klasičan primjer je kritika pravosuđa za korupciju i pristrasnost, s ciljem da se, umjesto nezavisnih sudija, postave korumpirani i pristrasni poslušnici koji će štititi interese vladajućih, što je u Bosni uobičajena pojava. Isto se dešava i sa svim drugim institucijama koje smetaju eliti. Pominjali smo antiintelektualizam kao obilježje fašizma. Pošto fašističkoj hijerarhiji ne trebaju pametni, već poslušni, promoviše se srozavanje škola i fakulteta, koji služe samo za odgajanje budućih bezličnih pripadnika gomile, za koje će plemenski identitet biti jedina istina. Sve obrazovne i kulturne institucije koje preferiraju znanje i drugačije mišljenje dolaze po udar fašističke politike, za koju su, u našim uslovima, privatni fakulteti u kojima je „mušterija uvijek u pravu“ i praksa kupovanja diploma sasvim prihvatljivi. „ U fašističkoj ideologiji, funkcija obrazovnog sistema jeste da glorifikuje mitsku prošlost, veliča dostignuća pripadnika nacije i gura u zapećak perspektive i istorije onih koji u nju ne spadaju“, kaže Stanley. Škola uči đake nacionalnom ponosu, pa nije čudo da mnogo mladih ističe kako su ponosni na svoje etničko porijeklo, mada na to nisu mogli uticati ni na kakav način. A često se može čuti priča o „našim“ piscima, naučnicima, umjetnicima kojima nema ravnih, pa ne bi bilo čudno da se domaći fašisti okrenu školskom izučavanju isključivo naših (i to „podobnih“i etnički „čistih“) a ne svjetski vrijednih stvaralaca iz svih nacija. Svojatanje velikih ljudi i svađe koje to izaziva primjer su uske pameti. Nikola Tesla, oko koga se otimaju Hrvati i Srbi, zapravo nije ni srpski ni hrvatski, već američki naučnik, kao što je Robert De Niro američki, a ne italijanski glumac.
U svakodnevnoj komunikaciji sva složenost života zamjenjuje se govorima političara i neprekidnim, smišljenim lažima koji na kraju oblikuju novu stvarnost u kojoj se gubi odgovornost za bilo šta. Svaka smislena rasprava zamjenjuje se bukom i bijesom –recimo, na pitanje ko je počinio zločine najčešći odgovor je da su i „oni tamo“ činili zločine, da su planirali „naše“ uništenje, a mi se samo branili, pa „mi“ ne možemo biti krivi. Rezultat svake fašističke vladavine je javno laganje bez posljedica. Važna je i uloga neizostavnih teorija zavjere koje su stalni element fašističke politike. Sve je podložno njima i sve se njima objašnjava, i tu nikakvi dokazi nisu potrebi niti ih ko traži, jer uloga zavjera i nije da nešto dokažu ili objasne, već da relativizuju svaku istinu do te mjere, da se ona više ne može prepoznati.
Stanley navodi primjer čuvene“ knjige-ubice“ (o tome je detaljno pisao Danilo Kiš) „Protokoli sionskih mudraca“. Tema je veoma zanimljiva, pa ću o njoj reći nekoliko riječi. To je knjiga koja je udarila temelje nacističke ideologije i odvela u smrt milione Jevreja. Kako je objašnjavano, „Protokoli“ su cionističko uputstvo Jevrejima kako da postanu gospodari svijeta, i to je bilo dovoljno za njihove progone i, na kraju, holokaust. Knjiga se uoči Drugog svjetskog rata prodavala kao halva širom svijeta, a pogotovo u Njemačkoj. A radi se, u najvećem dijelu, o prepisanoj knjizi Francuza Morica Jolya iz 1864. godine „Razgovor između Macciavellia i Montesquiea u paklu“, zamišljenoj kao kritika politike Napoleona Trećeg. Jevreji se tu i ne pominju. Tu su i manji dijelovi iz romana Hermanna Goedescha i Alexandera Dumasa oca, i ništa od toga nema veze s antisemitizmom. Knjigu su agenti Ohrane, sovjetske tajne službe, sklopili kao optužbu protiv Jevreja i objavili je 1903. godine. Odigrala je veliku ulogu u zbivanjima tih godina, mada je, kao falsifikat, raskrinkana još 1920. godine u Londonu. Najveći broj istoričara kaže da je „Protokole“ napisao oko 1890. godine Matvej Golovinski, novinar rusko-francuskog podrijetla, operativac Ohrane, po nalogu ministra unutrašnjih poslova i šefa tajne službe Rusije. Pronađen je i čovjek koji je finansirao cio projekat (on je to i priznao), a sud u Moskvi je 1993. donio presudu da se radi o falsifikatu antisemitske sadržine koji se ne smije više objavljivati. Pa ipak, ja viđam tu knjigu na policama naših biblioteka, u prodavnicama knjiga i na tezgama uličnih prodavaca, kao da se ništa o tome ne zna. To čitaju i stari i mladi, što je još jedna potvrda da fašizam itekako živi kod nas, a kad će umrijeti, ne zna se.
Ovdje se radi o teoriji zavjere prvoga reda, a ljudima opijenim nacionalističkim idejama nije dovoljno objasniti o čemu se radi. Oni ne vjeruju u činjenice niti u sopstveno iskustvo, ne vjeruju svojim očima i ušima, kako je pisala Hannah Arendt, već samo svojoj mašti i uvjeravanjima lidera gomile. Kad takvo stanje svijesti postane preovlađujuće u društvu, prestaje mogućnost argumentovane rasprave i dijaloga, činjenice postaju nevažne, a osjećaji preovlađuju nad istinom. Danas je to stanje poznato kao „post-činjenična era „ ili era post-istine (post-thrut) i označava novu političku kulturu u kojoj je istina postala nevažna, a govor je okrenut emocijama, a ne činjenicama. To nije jednostavno laganje ili krivotvorenje istine, već čitav misaoni sistem u kojem se relativizuje sve, pa i očigledne istine koje ljudi neće ili ne žele da vide. Čuveni časpis The Economist je na jednoj svojoj naslovnoj stranici objavio naslov: „Umjetnost laži u doba post-istinite politike i društvenih medija“. U takvom svijetu gubi se mjera znanja i autoriteta intelekta, pa i oni s najnižim stepenom obrazovanja i pameti postaju lideri, arbitri, analitičari, prvaci društvenih mreža, uzori i predvodnici. Čitav život se tada pretvara u TV spektakl, u kojem postaje najvažnije šta je ko rekao, a ne šta je ko uradio. Svađa između političara postaje interesantnija od svakodnevne bijede, prazne patriotske teme od kriminala i korupcije vlasti, a zvijezde rijalitija i njihove peripetije od propadanja građana i države.
(Nastaviće se)