Daidža, ja sam te puno poželjela

Amir Hadžisalihović je ispričao da je, pored brata Asima i sestre Šemse, imao i sestru Amiru, koja je bila udata za Osmana Sarajlića, s kojim je živjela u bijeljinskom naselju Bukreš. Imali su, kako je rekao, dvoje djece – Admira, koji je 1992. imao šest godina, i desetogodišnju Almu.

Posljednji put Amiru i njenu porodicu je vidio u julu 1992, kada su djeca slavila rođendane. Tada su mu govorili da imaju prijetnje i da ih neko prati, kazao je. Tu noć je, prema njegovim riječima, vidio neku nepoznatu osobu koja je došla na ćošak kuće.

“Poslije toga više ih nisam vidio. Povremeno sam se čuo s njima. Prije tog slučaja, dan ili dva nazvao sam ih. Alma mi se javila i rekla je: ‘Daidža, ja sam tebe puno poželjela.’ I dan-danas to pamtim, živim s tim riječima koje mi odzvanjaju u ušima… I kroz dan-dva to se desilo”, kazao je Hadžisalihović, koji je prvo dobivao informacije da je porodica Sarajlić razmijenjena, a potom i da su ubijeni.

Od 1997. godine, kada prvi put poslije rata dolazi u Bijeljinu, krenuo je da traga za posmrtnim ostacima svoje sestre i njene porodice.

“Majka me je pitala: ‘Je li Amira gledala kada su joj djecu ubijali, ili su djeca gledala kada su ubijali Amiru i Osmana?’”, prepričao je Hadžisalihović.

Svjedok je ispričao da je saznao da su tijela bačena u Drinu i da ih je rijeka odnijela u Sremsku Mitrovicu. Nakon toga, otišao je u policiju u Sremskoj Mitrovici, gdje je dobio veliki dosje sa opisima pronađenih posmrtnih ostataka.

Listajući, Hadžisalihović je, kako je naveo, naišao na Almu, koju je prepoznao po kosi i cipelicama, a potom je prepoznao Zekerijaha i Izu Sarajlića, koji su imali ličnu kartu. Dodao je da je “možda sestru mogao prepoznati po kućnoj haljini”.

“Ti ljudi su rekli da su izvađeni iz Save, sahranjeni u Mitrovici pod NN znakom. Organizovali smo uzimanje DNA u Mitrovici i krenulo je dalje. Kosti su bile prebačene u Visoko i onda su 2005. sahranjeni u Bijeljini (…) Vidio sam, kod sestre lobanja ima rupu”, kazao je svjedok.

Za odvođenje 22 civila bošnjačke nacionalnosti iz naselja Bukreš i njihova ubistva pored rijeke Drine u Balatunu u noći sa 24. na 25. septembar 1992. godine optuženi su Živan Miljanović, Stevo Bokarić, Jovica Petrović, Mirko Simić, Ljubo Marković, Slavenko Kočević, Zvonko Pržulj, Milenko Samardžija i Kosta Stanić.

Miljanović je optužen u svojstvu pomoćnika komandira Stanice milicije Bijeljina, Bokarić kao rezervni radnik Sektora Državne bezbjednosti RS-a, Petrović i Simić kao pripadnici Interventnog voda Stanice milicije Bijeljina, a ostali kao pripadnici Specijalnog voda MUP-a RS-a.

Prije saslušanja svjedoka Bokarićev advokat Duško Tomić je rekao da je Miljanovićev advokat Predrag Ješurić saslušan tokom istrage u ovom predmetu, i da će danas koristiti te dokumente. Naveo je da će ga on, kao Odbrana, predložiti za svjedoka, zatraživši njegovo izuzeće.

Tužilac Ivan Matešić je potvrdio da je Ješurić saslušan, ali da nije na spisku svjedoka, kao i da njemu nije najavljeno da će se koristiti dodatni dokumenti.

Sudsko vijeće je odbilo zahtjev smatrajući da nisu ispunjeni uslovi.

Sud Bosne i Hercegovine je ranije, zbog zdravstvenog stanja, postupak protiv Gorana Sarića razdvojio u odnosu na ostale optužene.

Naredno suđenje je zakazano za 12. februar.