Piše: Saud Grabčanović
Biografija
Derviš-paša Bajazidagić je rođen u Mostaru 1552. godine u muslimanskoj porodici, otac mu se zvao Bajazid-aga. Derviš-paša je poginuo u bitci na ostrvu Čepel kod grada Budima 28. septembra 1603. godine. Nakon završenog mekteba u rodnom gradu otac ga je kao dijete poslao u Istanbul na janjičarsku obuku. Mali Derviš je tu nastavio svoje školovanje u toku kojeg je upoznao čuvenog Hasan-pašu Predojevića, sa kojim je postao veliki prijatelj. Nakon završetka janjičarske obuke, kao veoma sposoban i inteligentan mladić, poslan je u Enderun mektebi nedir, školu za visoke carske oficire i službenike. Nakon što je završio školovanje na Enderunu, mladi Derviš je bio primljen u službu na sultanovom dvoru. U predgovoru svoje „Murad-name“ o svom životu Derviš-paša je napisao sledeće: „Kao dijete došao sam u Carigrad i stupio u Atmejdan-saraje, a to se dogodilo u vrijeme sultana Selima II.“ To je bilo u vrijeme kad je Mehmed-paša Sokolović, kao Veliki vezir Osmanskog carstva, bio na vrhuncu svoje moći i slave. Mehmed-paša je tada nastojao svim silama da podigne što više Bošnjaka, svojih zemljaka, na kormilo osmanske države, što mu je i pošlo za rukom. U Atmejdan-sarajima mladi je Derviš živio nekoliko godina marljivo učeći, a kako je još zapisao, pri tome se posebno bavio proučavanjem arapske i perzijske lijepe književnosti. Imao je posebnu priliku i čast da se u tome usavrši, jer mu je učitelj bio poznati Bošnjak Ahmed Sudi iz Čajniča, kome nije bilo premca u poznavanju perzijskih klasika. Derviš Bajazidagić je vrlo brzo postao carski lični savjetnik koji je stalno pratio sultana i od njega se nikada nije udaljavao. Sultan mu je dodijelio i zvanje dogandži-baše, carskog sokolara. O tome je Derviš-paša zapisao ovo: „Soko sreće stade na moju ruku, a moj posao postade nadzor na sokolovima..“ Kao sokolarski glavar, dogandži-baša, spominje se u osmanskim dokumentima iz 1587. godine. Poslije dužnosti sokolara Derviš-paša je obavljao dužnost sultanovog natkomornika. Selimov sin sultan Murat III izuzetno ga je cijenio, jer je bio vrstan pjesnik, a po svojim vrlinama i obrazovanju bio je ravan velikim učenjacima. Zbog toga mu je sultan dozvoljavao da prisustvuje carskom vijeću, Visokoj Porti, premda to nije bilo u običaju… U vrijeme vlasti ovog sultana u osmanskoj hijerarhiji je dogurao daleko i postao je sultanov glavni savjetnik. Godine 1592. bio je carski savjetnik sultana Murata III (niusa-hibi has). Derviš-paša Bajazidagić je ostao na toj funkciji sve do smrti Murata III 1595. godine. Pečevija i Četib-Čelebi spominju ga u svojim djelima i kažu da je hidžretske 1000. godine (1592) bio carski lični savjetnik. Nekoliko mjeseci iza Muratove smrti, u mjesecu Ševalu 1003. hidžretske godine (1595), spominje se u jednom fermanu kao bosanski valija. Kao beglerbeg Bosanskog ejaleta, Derviš-paša je učestvovao od 1595. godine u ratu u Ugarskoj sa bosanskom vojskom. U ovom su ratu Osmanlije 1596. godine osvojile grad Eger na sjeveru te zemlje. Pošto je Derviš-paša sa svojom bosanskom vojskom imao velike zasluge pri zauzimanju ovoga grada, sultan Mehmed III ga je postavio za zapovjednika-muhafiza grada Egera. Godine 1601. novi sultan Ahmed I je vratio Derviš-pašu na položaj beglerbega – valije Bosanskog ejaleta i na toj funkciji on je ostao sve do svoje smrti. Godine 1603. Derviš-paša Bajazidagić je učestvovao u odbrani Budima sa osmanskom vojskom kojom je komandirao Lala Mehmed-paša. Opsada Budima 1603. godine dogodila se tokom Petnaestogodišnjeg rata. Ovo je bio drugi napad austrijskog generala Hermana von Rusvurma (Rusworm) na Budim. U bitci koja se odigrala 28. septembra 1603. godine na najvećem dunavskom ostrvu Čepel (Csepel-Sziget-csepeli Rózsa-domb), južno od Budima, Derviš-paša je poginuo. Upravo u vrijeme ove bitke Visoka porta je izdala ukaz o njegovom imenovanju vezirom. Nažalost, Derviš-paša Bajazidagić vijest o svom unaprijeđenju nije dočekao. Sin Derviš-paše Bajazidagića Ahmed-beg je takođe bio pjesnik i na glasu kao veliki gazija-ratni junak. U svom rodnom gradu Mostaru Derviš-paša je kao svoj vakuf podigao džamiju, medresu, mekteb i biblioteku uz džamiju koju je snabdio sa mnogo knjiga. Od njegove biblioteke danas nema nikakvog traga. Džamija Derviš-paše Bajazidagića i objekti oko nje danas su nacionalni spomenik BiH.
Derviš-pašin književni rad
Derviš-paša Bajazidagić spada među najznačajnije divanske pjesnike osmanskog vremena u Bosni i Hercegovini. Vrijeme kad je Derviš stigao iz Mostara u Carigrad bilo je vrijeme velikog bošnjačkog vezira Mehmed-paše Sokolovića, a u vrijeme kad je Bajazidagić počeo stjecati temeljne vještine za pisanje poezije i proze, na sultanovom dvoru je živio i boravio Sokolovićev prijatelj i pjesnik Muhammed Karamusić Nihadija iz Sarajeva. Karamusić je danas poznat po brojnim tarihima na turbetima, medresama, kiraethanama i česmi Mehmed-paše Sokolovića, kao i po tarihu na višegradskoj ćupriji. Muhammed Karamusić Nihadija ima nekoliko zanimljivih gazela na perzijskom jeziku u svome Divanu. Nihadija je na mladog Derviša imao određenog uticaja, ali je ipak glavni uticaj na poetsko profiliranje mladog pjesnika Bajazidagića imao Ahmed Sudi Bošnjak iz Čajniča, koji je bio poznat po svojim komentarima perzijske tesavufske literature i kao veliki poznavalac klasične perzijske poezije i književnosti. O samom Derviš-paši Bajazidagiću dosta se može saznati kroz njegovu autobiografsku poeziju.U svom književnom radu je bio veoma cijenjen i poznat pjesnik u cijelom Osmanskom carstvu. Spada u red tzv. „divanskih“ pjesnika. Svoja djela je pisao na turskom i perzijskom jeziku. Ostavio je iza sebe dva divana sa pjesmama. Jedan je napisan na turskom, a drugi na perzijskom jeziku. Napisao je i nekoliko pjesama na bosanskom jeziku o svom Mostaru. (Gazel o Mostaru). Pored toga, kako navodi Fevzi Mostarac u svom Bulbulistanu, prepjevao je kompletnu „Mesneviju“ Mevlana Dželaluddina Rumija u dva toma. Napisao je vrlo uspjelu pjesmu o svom rodnom gradu i tarih posvećen Starom mostu u Mostaru. Derviš-paša Bajazidagić je bo derviš i pripadao je mevlevijskom tarikatu. Njegova poezija je refleksivna, iskričava – meditira o životu, sudbini i ljepoti. Dan prije svoje smrti, 27. septembra 1603. godine, Derviš-paša je napisao svoj “Gazel o sudbini”. Noć prije pogibije spjevao je ovaj stih: “Sudbina se promijeniti neće čak ni ako hiljadu uzdaha / Il’ zbog šukra ili žalbe kakve ka slobodi krenu poput daha!”. Nedavno su turski istoričari otkrili još jedan do danas nepoznati rad koji je napisao ovaj naš veliki Bošnjak. Ovo je Bajazidagićevo djelo dosad bilo nepoznato u bosanskohercegovačkoj književnoj istoriji. Radi se o djelu “Zübdetü’l-Eş‘âr” (rukopis: Topkapı Saray Müzesi Ktp. REVAN – No. 824), na koje je pažnju naučne javnosti u svom Katalogu skrenuo Karatay, pogrešno ga pripisujući Sadedinu, dok su ispravke koje je dala Zehra Toska pokazale kako se zapravo radi o djelu Derviš-paše Bajazidagića iz Mostara, koji je 1582. godine, u vrijeme pisanja ovog djela, bio sokolar na sultanovom dvoru, a petnaestak godina kasnije postao bosanskim beglerbegom.
(nastaviće se)