Piše: Jusuf Trbić
Veliku je euforiju izazvala odluka Evropske unije da odškrine svoja vrata Bosni i Hercegovini. I neka je, zaslužio je to ovaj osiromašeni, isprepadani, ojađeni i izvarani narod bosanski. Svakome je jasno da je popust koji smo dobili rezultat ozbiljne krize, izazvane ruskom agresijom na Ukrajinu, i potrebom zajednice evropskih država da zaokruži i osigura cio svoj prostor od zloćudnog režima iz Moskve, ali odluka o početku ozbiljnijih razgovora za eventualno priključenje Evropi najvažnija je vijest za sve nas u protekle tri decenije. Šansa da se približimo bogatom i civilizovanom svijetu, nadajmo se, probudiće letargične građane, koji su već skoro sasvim izgubili nadu da će ovdje ikad biti bolje i natjeraće političare da rade ono što do sad nisu: da usklađuju naš politički i društveni sistem sa evropskim, što je, samo po sebi, odlična vijest. Dakle, u ovom trenutku nije najvažniji cilj koji je daleko pred nama, najvažniji je put kojim moramo ići. Dovoljno je prisjetiti se 14 uslova, koji su tek početak, a među njima je, uz sve ostalo, i primjena presuda Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava iz Strazbura, kojima se nalaže Bosni da izvrši ustavne promjene koje je uvode u građansko društvo.
Ali, već sad je jasno da smo u svemu tome mi sami sebi najveći problem. Mnogi ponovo potežu argument žrtve, pa tvrde kako je, eto, Evropa dužna Bosni, a to je samo ilustracija pogubne psihologije nečinjenja, u stilu: oni su krivi za rat i sve ostalo, pa neka sad učine sve što treba, a mi ćemo i dalje držati skrštene ruke i čekati da neko drugi obavi posao umjesto nas. A mnogo veći problem od toga jeste naša etnička podjela i pravila koja tu podjelu održavaju, od entitetskog veta do mogućnosti blokada svake od tri strane. Evropa želi jednu državu koja govori jednim glasom, ali naše plemenske vođe, uronjene beznadežno u svoje etno-religijske i nacionalistilčke fantazije, i dalje misle da Bosna može ići prema Evropi tako što će svako ići svojim putem: baška Srbi, baška Hrvati, baška Bošnjaci, pa da na cilj stignemo istovremeno, ali odvojeno. Svaka od te tri strane vidi državu po svojoj mjeri. „Za svaki od tih naroda Bosna i Hercegovina, kao politička zajednica, ima smisla samo ako u njoj tako samodoživljeni nacionalni identitet moći konzumirati u apsolutnoj mjeri (što je, praktično, ravno ideji mononacionalne države)“, zapisao je Ivan Lovrenović. Svima njima zajedničko je i to što ih ni malo ne zanima činjenica što zbog njihovog nacionalizma čitava država propada, a mladi ljudi bježe iz nje glavom bez obzira. Našim političarima je, u velikoj većini, važan samo njihov interes, cjelina države i građana BiH njih ne interesuje. Zbog toga Dodik i Čović i njihovi sljedbenici uporno zahtijevaju betoniranje sadašnje strukture od dva entiteta i tri naroda, u kojoj će entitet RS i dio države pod upravom HDZ-a, kad već ne mogu da se odvoje, funkcionisati kao zatvorene nacionalističke cjeline, pod motom: jedan narod, jedna religija, jedan vođa. Doskorašnja bošnjačka politika odgovarala im je, praktično, na isti način: ako ne možemo napraviti malu muslimansku džamahiriju, onda ćemo graditi Bosnu u kojoj su Bošnjaci dominantni, kao„temeljni narod“, kojem svi ostali moraju da se prilagode. Tada i pozivi na navodnu građansku državu, po njihovoj mjeri, s pravilom „jedan građanin, jedan glas“ zvuče cinično. Ne treba ni govoriti o tome da je svaka takva nacionalistička politika neprihvatljiva ostalima, pa nije ni čudo što Bosna stagnira već tri decenije. Ohrabrujuće je djelovanje Trojke u državnoj vlasti, jer te tri stranke su, ako ništa drugo, pokazale da se može ako se zna šta se hoće. I ako se radi.
Zato je skidanjem s vlasti Bakira Izetbegovića i njegove klike učinjen prvi, ali odlučujući korak u razbijanju te šeme, u uklanjanju jedne noge ukletog bosanskog tronošca. Nema nikakve sumnje da na red dolaze i druge dvije. Jer, u Evropu se ne može sa tri dijametralno suprotne politike u jednoj državi, sa našom etničkom podjelom, sa našim sistemom u kojem je etnička pripadnost isključivi izvor građanskih prava, sa našom srednjovjekovnom mješavinom vlasti i religijskih zajednica, sa našom etabliranom korupcijom, proizvodnjom bijede i neravnopravnosti, sa našom otvorenom spregom kriminala i politike. Mi moramo polako početi da ličimo na normalan svijet, inače nas neće biti.
Dalji put ka Evropi zahtijeva vladavinu prava, sigurno ekonomsko okruženje i potpunu reviziju Dejtonskog sporazuma, koji je odavno postao teret za razvoj društva. Na kraju puta, ili možda i prije njega, moraće se izvršiti nova teritorijalna organizacija države, jer sistem s dva entiteta, deset kantona, 14 vlada i bezbrojnim parazitima na leđima države nije funkcionalan, pa niko u svijetu ne želi da kod sebe primijeni nešto slično. Ali, razlog za to je i praktičan: i Evropska unija i NATO traže da država govori jednim glasom i da se sve odluke u ime države donose na jednom mjestu: u institucijama BiH. Jer, i u jednoj i u drugoj organizaciji odluke se donose konsenzusom svih članica. Zamislite sad državu u kojoj se sa svakom odlukom moraju usaglasiti tri etničke politike, koje, inače, imaju sasvim različite ciljeve, pri čemu svaka ima mogućnost da se ne složi i da sve zaustavi. Pa da onda ucjenjuje. To bi značilo da bi svaku odluku u EU ili NATO-u mogao zakočiti jedan Dodik kad god mu se to prohtije, što, jednostavno, nije zamislivo.
Evropa ima hiljadu mana, ali danas u svijetu ne postoji ništa bolje, i svi hoće tamo, a niko se ne otima da ide u Rusiju, Iran, Afganistan, Kinu. To je svijet građanskog, sekularnog i demokratskog društva u kojem nema nikakve etničke podjele niti kontitutivnih naroda, nema etničkog veta i nepoštovanja odluka Ustavnog suda, nema slavljenja ratnih zločinaca i krsnih slava svega i svačega, nema ataka na sopstvenu državu i međusobnih podjela svake vrste, nema sistemske neodgovornosti i korupcije, nema aparthejda i nejednakosti građana, nema straha i mržnje prema drugima i drugačijima. Takav svijet odgovara svakom normalnom čovjeku, ali ne odgovara vlasnicima naših života, koji već sad moraju strahovati za svoju sudbinu, ako se ikad primaknemo toj Evropi. Ali, vrata su otvorena, nazad više ne možemo, ostaje nam samo da krenemo, korak po korak, jednim jedinim putem koji nas vodi ka svjetlosti.
To je naš jedini izbor.