Jedna pravilnost uvijek ostaje ista: države utemeljene na zločinu i genocidu nemaju baš nikakvu dugoročnu perspektivu.
Piše: Damir Petranović
Ako ćemo sažeti slučaj i izvući kratak i jasan zaključak, on bi bio vrlo jednostavan: Valentin Inzko bio je u pravu. Potpuno u pravu.
I da zanemarimo fino nijansiranje vlastitih izjava, kada je pokušao objasniti da “Republika Srpska koja je osnovana u Daytonu nije ona Republika Srpska osnovana 9. siječnja”, ona čiji je rođendan proslavljen dosta komičnom seansom na blatnjavim ulicama Banja Luke. Ne, kažem: Inzko je bio u pravu – slavljenje 9. siječnja otprilike je u rangu obilježavanju 10. travnja, odnosno dana osnivanja Nezavisne Države Hrvatske.
Osim kalendarskog razmaka od tri mjeseca i jednog dana, odnosno pedesetak godina u apsolutnoj udaljenosti, razliku bismo eventualno mogli pronaći još u brojci ljudskih leševa kao popratnoj manifestaciji ovih dvaju državotvornih pothvata. Da, NDH je bila mrvicu efikasnija, ali u svojoj biti puno toga je s Republikom Srpskom veže nego razdvaja. Od metoda do ciljeva.
‘RS kao drugo ime za genocid’
Preplaćeni briselski birokrat, kojemu je sjekira upala u med kada je odlučeno da će se njegovo postojanje u Bosni i Hercegovini svesti na hiberniranje i dokono promatranje šizofrenog nacionalnog nadjačavanja i potpunog rastakanja države koja se nikada do kraja nije ni formirala, u svom iznenadnom proplamsaju odlučnosti nešto je promrmljao samo oko spornog datuma paradržavne proslave i već to je bilo dovoljno za kuku i motiku kojima se na njega nabacivao operetni predsjednik Milorad Dodik s pripadajućom svitom. Čak i s fikus – opozicijom iz Banje Luke, koja tek povremeno i samo kurtoazno demonstrira otklon od službene vladajuće politike.
U takvoj situaciji čovjek se poželi vremena kada je baš Milorad Dodik predstavljao glas razuma i uzdanicu demokratskih, proeuropskih snaga – ali džaba je naricati nad prolivenim mlijekom.
Elem, austrijski gubernator u BiH – koji često zbilja poprima oblik političkog ‘klauna’, kako se nediplomatski izražava društvo iz Banje Luke – u rukavicama je poručio da ga proslava Dana Republike Srpske neugodno asocira na slične manifestacije u čast zločinačke NDH i po svemu sudeći je pogodio vrlo precizno. Barem ako je suditi po reakcijama: narodu koji je iz Drugog svjetskog rata izašao s aureolom pobjednika i žrtve na nos je natakao činjenicu da je nešto friškiji vojni obračun završio na potpuno suprotnim pozicijama, dakle u ulozi poraženog zločinca. I da je upravo ta famozna Republika Srpska, plod neprincipijelnog dogovora i improviziranja iz Daytona, drugo ime za genocid.
Što se dulje bude odbijalo suočiti s ovom realnosti, to će teže ići s njenim prihvaćanjem.
Efikasno ‘rešeto’
Slobodna Dalmacija objavila je prije nekoliko godina transkript jednog od ključnih sastanaka prilikom formiranja ove paradržave, nekakve ‘Skupštine bosanskih Srba’ na Palama, gdje je službeno formirana vojska i na njeno čelo postavljen Ratko Mladić, tada već dokazan masovnim rušilačkim, sadističkim i smrtonosnim pohodima na Dalmaciju. Čak i on, međutim, imao je rezervu prema geopolitičkim ciljevima postavljenima pred njegove barbarske trupe, sažetih u šest konkretnih mjera koje treba provesti “za stvaranje Republike Srpske”.
“Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je… to neće… ja ne znam kako će gospodin [Momčilo] Krajišnik objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid!”, uznemirio se Mladić.
Kasnije je, kako već znamo, nešto prilagodio stavove i došao do zaključka da bi na terenu ipak bilo moguće provesti politički naredbu, a nju bismo mogli sažeti u onu čuvenu izjavu Radovana Karadžića da “može tolerisati do deset posto nesrba u svojoj državi”.
Cilj je na koncu gotovo pa ostvaren, zahvaljujući između ostalog konc-logorima, masovnim deportacijama i ostalim čudesima posljednji put viđenima upravo u doba Nezavisne Države Hrvatske: ‘nesrbi’, ta smetnja i neljudi, na području pod njegovom kontrolom uspješno su svedeni s pedesetak na otprilike petnaest posto udjela u stanovništvu. Bogme mu je rešeto bilo poprilično efikasno.
Svaki kompromis bolji od prolijevanja krvi
Uglavnom, više od sto tisuća mrtvih bilo je više nego dobar argument da se sredinom devedesetih prekine ludilo i u tom trenutku svaki, pa i truli kompromis izgledao je bolje od nastavka prolijevanja krvi, pa je na neki način i formalizirana Republika Srpska u sklopu Bosne i Hercegovine, kao jedan od ustupaka za stišavanje ratnih truba.
I eto nam je danas u nekoj vrsti uvjetovane realnosti koja je, da se ne varamo, vrlo labilna kategorija: s jedne strane uvijek postoji mogućnost nekog novog, realnijeg dogovora koji bi uključivao barem minimum funkcionalnosti cijele države, kakva god ona bila – federalna, policentrična, ekstremno decentralizirana i regionalizirana ili možda naprosto europeizirana.
No odluči li se Milorad Dodik zaista za ozbiljan pokušaj njenog komadanja, odnosno realiziranje Karadžićevih i Mladićevih ciljeva s vremenskom odgodom, minimum političke pristojnosti nalaže da se tom procesu barem nadjenu ispravna dijagnoza i objašnjenje. Paralelu s NDH, čini se, on najbolje shvaća.
Koliko god svjetske geopolitičke prilike bile zamršene i nepredvidive, u novije doba ljudskog roda jedna pravilnost ostaje ista: države utemeljene na zločinu i genocidu nemaju ama baš nikakvu dugoročnu perspektivu.
Pa, bujrum.
(neznase.ba)