Draža kao uzor

Piše: Uglješa Vuković

Jelena Trivić je političarka nove generacije, kako to vole tepati mediji licima koje upamtimo, i koje konačno prepoznamo kao nove u plejadi uvijek istih likova na našoj političkoj sceni. Doktorka ekonomskih nauka u žižu je dospjela britkim jezikom i kritikom vlasti, što i jeste posao opozicionara, ali se ovdje ta kritika izdvaja kao nešto naročito. Jer kritike i opozicionari ovdje su sve rjeđi. I sve prevrtljiviji. Ko ne vjeruje, neka traži pod Dragan Čavić.

Trivić je, kako joj i vokacija nalaže, u javnosti uglavnom figurirala slovom o ekonomskim temama, podsjećajući građane da je dug veći nego što se prikazuje, da su investicije nedovoljne, a plate daleko od obećanih. Lice nove generacije se, takoreći, pristojno držalo svoje teme kao školarac pismenog zadatka. Ideološki je to zvučalo kao zazivanje ekonomskog liberalizma i tržišnih pravila. Ponekad u populističkom duhu, a ponekad ozbiljno u profesorskom maniru. Trivić je u prvom redu i kada treba izaći na ulicu, pa je s još nekoliko saboraca najglasnija u organizovanju protestnih skupova koji su u Banjaluci nimalo naivna rabota otkako su zavladali policijska represija i strah režima od drugomišljenika.

Zvijezda vodilja, Reagan i Kolindin jogurt

Sve je bilo regularno i predvidivo u političkom životu opozicionarke u usponu do njene oktobarske objave na društvenoj mreži, kada je s nama podijelila svoj naglo otkriveni ideološki uzdah nad đeneralom Dražom. Mihailović je, prema Jeleni Trivić, žrtva istorijske nepravde koja je samo donekle ispravljena njegovom sudskom rehabilitacijom. I više od toga, njegov patriotizam, kako veli, i danas može biti zvijezda vodilja. Na kraju, lice nove generacije posegnulo je za starim trikom – citiranjem slavnih prethodnika s ciljem opravdanja vlastitih stavova. U njenoj izvedbi ta je čast pripala američkom predsjedniku i neokonzervativcu Ronaldu Reaganu, koji je četničkog vojvodu navodno vidio kao usamljenog borca protiv dvostruke tiranije koja se okomila na njegov narod – nacizma i komunizma.  Do te oktobarske objave Trivić je bila perspektivno, istorijom neopterećeno lice i usamljeni glas opozicije na kraju Evrope u ambijentu nabujale policijske represije. Nije bila bez greške, ali je u odnosu na  protivnike izgledala kao svježi povjetarac. Ili svjetiljka koja treperi u sve mračnijoj avliji. Da ne kažemo njenim patetičnim rječnikom, zvijezda vodilja. Jedna od njenih najvećih greški, ali i njenih suboraca, bila je glasno i olako postizborno obećanje da će vratiti poslanički mandat narodu kao znak podrške porodici ubijenog Davida Dragičevića. Ubrzo je Trivić sjela sa svojim protivnicima u iste udobne skupštinske fotelje, odustavši od gerilske borbe, čime je sigurno izgubila dio podrške. To se moglo pripisati političkom neiskustvu, ili promjeni taktike u strateški napornoj borbi s vlašću koja postaje sve opasnija. Ipak, promjena taktike ostaje zapamćena.

Kako si sada objasniti listopadski lament nad sudbinom kvislinga koji i kao rehabilitovan ostaje, najblaže rečeno, sporna historijska figura? Stranka kojoj pripada Trivić sebe naziva modernom strankom desnog centra. Da li moderna stranka desnog centra slavi i sprovodi historijski revizionizam? Da, i to se zbiva u nekim europskim državama, ali te stranke gube prefiks desnog centra, i sve ih se više posmatra kao (polu)ekstremističke grupacije koje ugrožavaju demokratiju i političke sisteme svojih zemalja. Da li i drugi lideri modernog desnog centra izjednačuju nacizam i komunizam kao dvije iste tiranije? Da, dovoljno je saslušati hrvatsku predsjednicu koja veli da pod komunizmom nije mogla birati koji će jogurt jesti. To je ono doba kada Trivić kaže u svojoj objavi „godinama su nam servirali laž kao istinu“. Samo, u njenom slučaju laž je brzo postala istina jer već devedesetih, kada je ona još djevojčica i kada je hrvatska predsjednica mogla birati jogurt, kvisling i njegov patriotizam postaju ono što bi nam, kako ona kaže, i danas mogli biti. Zvijezda vodilja. I to je bilo mnogo prije sporne sudske rehabilitacije na Višem sudu u Beogradu, koju pažljivo bilježi u svom lamentu doktorica ekonomskih nauka. U tim godinama kada je ovdje još nerehabilitovani kvisling bio zvijezda vodilja, što sada Trivić opet predlaže, formacije i pojedinci koji su slijedili njegovu zvijezdu počinili su najteže ratne zločine ispisujući krvavu istoriju čiji teret i danas živimo. Ta zvijezda vodilja nije (bila) ništa drugo do zločinačka ideologija, i praksa u kojoj se sprovode etničko čišćenje i masovna ubistva.

Ekstremisti iz ubjeđenja vs. ekstremisti iz računa

I šta je onda to naše lice nove generacije kada vadi kosture iz ormara? Ili mlada, obrazovana političarka Jelena Trivić? Moderna desničarka s programom ekonomskih reformi? Neustrašivi borac za demokraciju i europske vrednote u zemlji s ruba? Ili apologeta kvislinga i historijskog revizionizma? Ekstremna desničarka koja ne vidi razliku između nacizma i komunizma? Neke njene starije kolege koje već uvježbano nazivamo ekstremnim desničarima teško da bi bile tako poetične i nadahnute u svom sjećanju na Dražu Mihailovića. Probajte zamisliti Dodika kako piše o zvijezdi vodilji i Reaganu. Razlika između njega i mladih nada je što su ovi drugi ideološki ekstremi iz ubjeđenja, dok je on to uglavnom po potrebi i računici. Razlika između njega i njih je što je on u školama učio da je stvar elementarne pristojnosti ne hvaliti ubojice ili ulogu četnika, dok su njegove mlađe kolege prošle kroz obrazovni sustav koji ih je učio da su komunizam i nacizam od iste majke rođeni. I kako onda očekivati da ubijeđeni učeni ekstremisti svrgnu proračunate ekstremiste? Kako će izgledati ekstremizam prvih ako i kada svrgnu druge? Hoće li se opet slijediti ista zvijezda vodilja čiji nas je put odveo u civilizacijski ponor? Možda bi nam o tome mogla nešto napisati mlada političarka u svojim budućim objavama. Samo neka idući put dobro razmisli šta govori i piše, jer ideološka zastranjenja se teško praštaju.