Piše: Gojko Berić

Povijest dejtonske BiH, uključujući i njene prve demokratske izbore, govori da politika na ovim prostorima nije za pametne ljude, već za velike Srbe, velike Hrvate i velike Bošnjake. Kako steći takvo znanje? Nije tako teško

Čitam novine, gledam televiziju, tu i tamo osluškujem radio… i vidim jednu te istu sliku: Politika maršira drumom gazeći sve pred sobom, a Život se potuca šumom. Političari ovih dana sijele uz bogate trpeze i prave slagalice nove vlasti, od općinske do državne, dok građani brinu kako da prežive rastuće siromaštvo i sve veću nesigurnost.

IZBAČEN IZ SEDLA

Mediji im ne mogu ponuditi ništa dobro, pa ih umjesto toga uredno informiraju o stanju na berzi na kojoj se obavlja stranačka trgovina osvojenim glasovima i “preletačima”, čija cijena, tvrde obaviješteni, dostiže stotine hiljada maraka. Suština je u tome da niko ozbiljan ne vjeruje da će nove vlasti biti nove po svojim namjerama i da će, umjesto partikularne, stranačke i lične koristi raditi za opći interes.

Kao što se može vidjeti, svi glavni igrači su manje-više isti. Bakir Izetbegović je izbačen iz sedla pošto je uspio ujediniti i okrenuti protiv sebe više od 100 hiljada bošnjačkih birača. I dok su Bošnjaci po četvrti put izabrali Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Izetbegoviću ne pada na pamet da se upita zašto niko od Srba koji žive u Federaciji ne glasa za njega? A to najbolje govori koliko je njegovo deklarativno opredjeljenje za građansku državu, baš kao i provođenje reformi koje zahtijeva EU, bilo neuvjerljivo. Iza deklarativnih izjava stajale su ideje koje imaju uzore daleko od Bosne, ali su Evropi strane. Da ne pominjemo razmjere korupcije, utjecaj na pravosuđe i razne afere koje su kompromitovale njegovu malicioznu politiku. Usput rečeno, SDA je dinastička stranka i teško će promijeniti svoj politički kostim, a on u Evropi odavno nije više u modi.

U trenutnoj stranačkoj trgovini pominje se i matematička mogućnost da SDA ostane izvan federalne i državne vlasti i završi u opoziciji. Njen potpredsjednik Šefik Džaferović na to je reagovao ovako: “SDA će biti dio vlasti, jer je to najjača stranka. Mislim da bi bio opasan avanturizam sa nesagledivim posljedicama zaobilaziti SDA kao najjaču stranku. Ona će biti motor vlasti, kao što je bila i svi to znaju”. Da nije ove posljednje rečenice, Džaferovićev prigovor bi zaslužio da bude ozbiljno razmotren. Istina je da je SDA bila motor bošnjačke i kooperant ukupne vlasti u zemlji. Problem je što je iza te vlasti ostala samo pustoš – propala država i njeno propalo, korumpirano i moralno unakaženo društvo, a što Džaferović ne želi ili ne može da vidi. Višegodišnje partnerstvo triju vodećih etnonacionalističkih stranaka funkcionisalo je po principu spojenih posuda. Ako je, dakle, SDA za sve to vrijeme bila motor vlasti u BiH, onda je i njena odgovornost za stanje u zemlji najveća. Međutim, niko iz tri etnonacionalističke vrhuške nema kuraži da kaže: “Da, mi smo bili neuspješni, bili smo katastrofa”, jer bi to bila objava političkog samoubistva.

Stari prijatelji Milorad Dodik i Dragan Čović, ujedinjeni u opstrukciji i blokadi institucija, ostali su na svojim mjestima. Uprkos povremenim glasinama o njihovom razlazu, ispostavilo se da oni jedan drugoga ne znaju izdati. Po svemu sudeći, nastaviće da obavljaju iste poslove, kombinujući svoje političke ultimatume sa ciljevima koje žele ostvariti. Govoreći o formiranju vlasti na federalnom i državnom nivou, Dodik je neki dan izjavio: “Vidim da se ti muslimani tamo nešto pate, Srbi i Hrvati će o svemu odlučiti, a ne oni”. Iskreno rečeno, zemlja je u tako teškom ekonomskom stanju da pametan čovjek i ne pomišlja da se bavi politikom. Povijest dejtonske BiH, uključujući i njene prve demokratske izbore, govori da na ovim prostorima pametnim ljudima u politici nije mjesto. Dovoljno je biti veliki Srbin, veliki Hrvat ili veliki Bošnjak i vladajuća politika će te smjesta regrutovati u svoje redove. Dodik je ovog ponedjeljka optužio bivšeg predsjednika SDS-a Mirka Šarovića da je razbio političko jedinstvo stranaka iz RS-a u institucijama BiH: “Ovdje je riječ o tome jesi li Srbin ili nisi, ako nisi – onda si izdajnik”. Ali, koji su uopće uvjeti da bi se steklo zvanje velikog Srbina, velikog Hrvata ili velikog Bošnjaka? Pa, nisu tako teški, gotovo da ih nema. Dovoljno je da u svakoj prilici ističeš svoju vjersku i nacionalnu pripadnost, da redovno ideš u crkvu, odnosno džamiju, da slijediš Vođu i poštuješ ga i da na stranačkim mitinzima nosiš odgovarajuću zastavu. Ne traži se nikakva posebna pamet, dapače, može ti biti samo smetnja, diplomu možeš kupiti na crnoj berzi falsifikovanih dokumenata, ne traži se ni poštenje, ni lični ugled u čaršiji, možeš biti kriminalac i bivši robijaš jer se ne traži potvrda o nekažnjavanju, dovoljno je da su ti otac i mati Srbi, odnosno Hrvati, odnosno Bošnjaci. Jednostavno, prebroje ti krvna zrnca i uveden si u knjigu podobnih.

SLIKA BUDUĆNOSTI

U proteklom ratu, koliko je poznato, Dodik nije bio veliki Srbin. Nije stekao takvo zvanje jer nije ubijao nesrbe, nije ih odvodio u logore, niti učestvovao u etničkom čišćenju Bošnjaka i Hrvata. Ukratko, nije bio pripadnik političke mašinerije, ni oružanih formacija koje su Republiku Srpsku “stvarale” čineći masovne ratne zločine. Čak je nakon rata podržavao presude Haškog tribunala i bio saglasan sa činjenicom da je u Srebrenici počinjen genocid. Kasnije je zauzeo potpuno suprotan stav prema tim događajima, pa je tako i svoju definiciju “pravog Srbina” utemeljio na “herojskim zaslugama” najokorjelijih ratnih zločinaca kakvi su bili Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Imajući to u vidu, podrazumijeva se da bi Dodik u nekom budućem ratu morao ubijati nesrbe gdje god stigne. U protivnom, ne bi mogao ostati veliki Srbin. A toliko mu je stalo do tog zvanja! Dosadilo mi je da se bavim Miloradom Dodikom, on ima pravo na svoj politički izbor. Ali, ne mogu šutjeti jer smatram da su nacionalizam i šovinizam najveće društveno zlo svake zemlje, a Bosne i Hercegovine posebno. A Dodik je u vrhu liste lidera koji su personifikacija tog zla.

Velika je to drama ove nesretne zemlje, sa mnogo aktera, koja se odvija u znaku odgađanja budućnosti. Tu skoro sagovornik Oslobođenja bio je Vedran Džihić, mladić naše gore list, sada viši istraživač na austrijskom Institutu za međunarodnu politiku. On smatra da većina stanovništva vidi da su carevi poput Dodika goli i da je pitanje kada će doći trenutak provale gnjeva i nezadovoljstva zbog situacije u kojoj većina živi. Ali, koliko je taj trenutak daleko? Odgovor možda leži u čarobnoj staklenoj kugli. Možda je u njoj slika budućnosti Bosne i Hercegovine.

(oslobodjenje.ba)