Dugo već ideš a nikako da pređeš
Planinu između juče i sutra
Tvoji su koraci mrtvi a put pod njima živi
Al nigdje na njemu tvoj trag ne ostade
I ništa tvoje sa tobom došlo nije
Tuđe te upija nebo i tuđa umiva voda
U tebi sjenka raste i njen te miris guši
Dani unatrag teku riječi raznose vrijeme
Iznad bujice koja godine valja
Ko žive rane niz vrleti vječnog
Pada svjetlost na oštre vidike
I visina se u tvoje oči stropoštava
U podnožju neba vjerno kleče brda
Ko stara kuća nad čelo ti nagnuta
Ko nijeme ruke u sobi uspomena
Dok put te guta i sve već kasno stiže
Leptiri mraka u tvoje snove slijeću
U sliku koju tvoje lice crta
Na koju god da se okreneš stranu
Svako kraj svoje provalije čeka
Jusuf Trbić