Piše: Jusuf Trbić
U naše vrijeme čitale su se novine. Ali ne ove sa slikama gologuzih starleta i kratkim opisima njihovih silikona i avantura, već prave, ozbiljne novine, kakve su bile Politika ili Oslobođenje. Između dva rata, a i kasnije, svaka kafana koja je držala do sebe imala je novine, i to u drvenom okviru, da gosti mogu čitati, da ne dangube. Moj otac je čitao Politiku ekspres, od prvog broja. Dođe na ručak, pa onda legne na kauč i čita, a nakon toga pokrije lice novinama i odrijema pola sata. Osim za popodnevno spavanje, novine su bile dobre i da se potpali vatra, a i da se u njih zamota komad pite za puta ili kakva haljinka ili štagod drugo, kad se gdje pođe. Ili da se stavi pod guzicu na stadionu, ili na glavu, kao kapa, da zaštiti od sunca. A mogao se napraviti i fišek za sjeme. Reklo bi se da je novinarstvo u to vrijeme, u odnosu na ovo današnje, osim informativne, imalo i praktičnu primjenu u domaćinstvu, a i šire. Mada je moj otac, nakon čitanja novina, znao često da kaže : “Što više čitaš, sve manje znaš.”
Nekad se za 1. maj čitava Bijeljina znala preseliti na Drinu ili pod Obrijež. Piće, meze, tranzistori i harmonike, veselje bez kraja i konca. I niko nikome nije smetao, svako je imao svoje parče uživanja, svoj dio sunca, svoju pjesmu i komad travnatog tepiha. Prvomajski praznici su bili najljepši i najglasniji dani naše mladosti.
U to vrijeme malo ko je pio da se napije, da se narolja i oždere, mada je i toga bilo, nije da nije. Pilo se zbog druženja, zbog veselja, zbog uživanja, zbog pjesme. Pa mali Mujo objašnjava šta je to sevdah. “ To ti je kad babo pjeva, i plače”. Na glasu su bili žeđari i ispičuture, trokadžije i saljevaši, pijanisti i cugeri, rakijaši, pivdžije i konjanici, drmatori i maliganisti, vindžije i špriceraši, a ništa manje i poguzije i žderonje, debelguzi i guzadžije, krkadžije i masnoguzi, mesožderi i pitari, sladokusci i uživači. Oni su svoje najljepše dane provodili noću, uz piće, meze i pjesmu, i o tome se pričalo i prepričavalo godinama. A onda je i to polako odnio vjetar zaborava.
Kad danas gledate fotografije stare Bijeljine, začudite se šta je grad sve imao. Čuveni Cicvarići sviraju na teferiču kod Salihbegovića, gizdavi fijakeri Muradbega Pašića gaze ulicama, plove prvi automobili, trke motociklista u centru grada, stare, lijepe kuće kojih više nema, bašte i cvijetne aleje, muzika u parku ili Domu JNA, poznate zanatlije pred svojim dućanima, gomile ljudi na crkvenoj slavi ili na ispraćaju hadžija na hadž. Čekaj, reći ćete, pa zar religija i takva vjerska okupljanja nisu bili zabranjeni u Titovo doba? Nisu, i niko nije zabranjivao ljudima da idu u crkvu ili džamiju, to nisu smjeli javno da rade samo članovi Partije, ako su htjeli da napreduju u karijeri. Ali, to je bio njihov izbor. Vjernicima, naravno, nije bilo sve potaman u sredini koja je promovisala ateistički pogled na svijet, ali im je bilo neuporedivo lakše nego što je danas onima koji neće da se svrstavaju u religijska i etnička stada. Ostale su, eto, fotografije s velikih vjerskih skupova iz toga vremena, ali nigdje nema fotografija sa skupova onih koji danas ne misle kao vladajuće političke i vjerske elite. Ili takvih ljudi više i nema, ko zna.
Vrijeme davno prošlo
Nekad je postojalo nešto što se zvalo gradski duh. Jedna fina žica humora i zajedljivosti, koja je obilježila mnoge ljude i pojave. Recimo, ni jedan pravi građanin nije bio zadovoljan što se ruši stara Bijeljina, a podižu ružne stambene zgrade. Kad je nikao prvi od pet solitera u centru, pa prefarban u zeleno, odmah je prozvan – Homeini. Kompleks stambenih zgrada na Bogdanovića placu, u srcu mahale, nazvan je Bangladeš, a naselje preko kanala – Zair. I ta su imena ostala. Većina ljudi imala je neki nadimak, a u Janji je to bilo pravilo : koliko ljudi, toliko nadimaka. Sve je to bilo samosvojno, tipično samo za ove čaršije, i naš humor je bio teško razumljiv drugima. Jednom je moj otac pio s društvom, u kojem su bili poznati čaršijski majstori, a među njima i tadašnji predsjednik opštine Sakib Ramić. Pred zoru im otac obeća da će svi ići kod njega kući, da nastave. Kad su došli pred kapiju, kaže im da sačekaju, da on izvidi kakva je situacija, pa uđe u kuću i legne da spava. Oni ljuti, ne znaju šta će, pa se neko sjeti : da odu u džamiju i naruče salavat za Husu, jer je on, kao, za njih od sad mrtav. I to i učine. Ujutro svijet počne dolaziti na žalost, pukne bruka, digne se velika prašina, jedva se izvuku da ne budu strogo kažnjeni. Dan-dva kasnije nađu se, po običaju, na utakmici. Prije početka, ustane Sakib Ramić i kaže glasno da želi nešto da im saopšti. Svi se umire. U pitanju je predsjednik opštine, nije šala. Taman on počeo da ih zasipa drugarskom kritikom, a otac se javi : “” Mogu li nešto da pitam?” Sakib klimne glavom. Svi se pretvorili u uho. A on kaže : “ A što se ti buniš, pa nisi ti umro, već ja!”
Humor, radost druženja, čaršijski duh koji nije poznavao nikakve etničke, vjerske ili kakve druge razlike među ljudima, red i poštovanje drugih – to je činilo čaršiju čije je vrijeme davno prošlo.
Stara i nova muzika
Nekad su male stvari bile velike. Kad majka napravi kolače od kojih se uzmiriše kuća, pa jedan tanjir pošalje komšiluku. Kad otac donese veliku lubenicu za ručak, a ona slatka, kao san. Kad pođemo sa školom na izlet vozom prema Mezgraji, a nama, đacima učini se da je cio svijet naš. Kad odigramo dobru utakmicu razred protiv razreda. Kad skupimo para i odemo na piće i ćevape kod Ćazima ili u Lovac. Ili kad zaplešemo na igranci u Omladinskom domu.
U to vrijeme Omladinski dom je bio centar gradskog života, bar za nas, koji smo tada bili mladi. Stariji su imali svoje kafane, svoja druženja, adete i zabave, a mi smo išli najprije na korzo, pa u Omladinski dom, na igranku. Pjevali su Moco Selimović, Kasim Ibrišbegović, Enver Nukić, a u orkestru –sve as do asa : Meho i Mujo Hanušić, Hazim Selimović Macan, Elika Peterhans, Miroslav Puljak, Anđelko Todorović, Banko Mulaimović, Bane Berdica. Sa četrnaest godina s njima je počeo svirati i Damjan Pajić Micin, legenda bijeljinske muzičke scene.
“Bilo je to lijepo vrijeme”, prisjeća se Micin. Na svakoj igranci – puna sala. Tu je počelo bezbroj druženja i bezbroj ljubavi. Bilo je i sukoba, tuča tadašnjih žestokih momaka, ali sve uz fer-plej : izađu i riješe to na svoj način, poslije toga se rukuju, i sve ide dalje, kao da ništa nije bilo. A već sredinom šezdesetih zaplovili smo u vode rok muzike. Prvi orkestar zvao se “Fantomi”, formirali smo ga u kući Mike Makića 1964. godine. Pored Mike, bili su tu i Anđelko Todorović, Miodrag Lukić Džinge, Osman Arnautović, on je bio pjevač, i ja na bubnjevima. Vježbali smo uporno, a pjesme smo “skidali” s radija, iz tadašnjih rijetkih emisija koje su emitovale ovu muziku. Uskoro su i srednje škole počele, jedna po jedna, da prave svoje orkestre, bilo je to nadmetanje, tipično za ono doba.”
U to vrijeme u Učiteljskoj školi je nastao dobar rok sastav, u kojem su bili Budimir Babić Budo ( on je počeo na bubnjevima, pa se prebacio na bas gitaru), Hidajet Avdić Pinda, Mišo Lovre i Mevludin Kičić iz Vlasenice, a zvao se “Crveni fenjeri”, a u Gimnaziji – “Last time”, po pjesmi Rolingstounsa. Tu su bili Mirza Zakomac, Dragan Radovanović Tvor, Nebojša Makić, Mirza Zakomac, a pjevao je Ibro Arnautović Špile. Ubrzo je osnovana nova grupa – “Lordovi”, u kojoj su, osim Mirze Zakomca, bili i Milorad Ivković Mini , Jovo Ilić ( Jovo Grlić), Miroslav Vajagić ( Miro Albanija) na bunjevima. i Mladen Pušković. Zanimljiviva je bila grupa “Džentlmeni”, koja je, tokom, vremena, mijanjala sastav. Počeli su Husein Imamović Rinto, Nenad Svačić, Mirza Zakomac, Slobodan Boban Petrović i Osman Arnautović, kasnije su svirali i Nebojša Makić Maka, Rodoljub Vulović Roki i drugi. Već 1974. godine nastala je prava rok grupa “Dalmo”. Ime je dobila po početnim slovima imena njenih članova : Dragan Radovanović Tvor, Anđelko Todorović, Milivoje Stanivuković Laćo, Micin i pjevač Osman Arnautović. Neko vrijeme nakon toga nastala je najbolja rok grupa s ovih prostora, grupa “Darm”, u kojoj su bili Damjan Pajić Micin, Anđelko Todorović, Rodoljub Vulović i Mikica Atanasovski, učenik čuvenog gitariste Točka. U grupi “Povratak” svirali su Stanislav Stanković Stašo i njegov brat Boban, Branko Vajagić Kepe i drugi. Često su članovi jedne grupe prelazili u drugu, pa je i Damjan Pajić svirao u većini njih, a svirali su i Zoran Đukanović, Pero Kazandžić, Mihajlo Trifković Šilda…
Micin se prisjeća : “ Svirali smo u Omladinskom domu, u FIS-u, na raznim susretima i igrankama, išli smo na gostovanja u sve okolne gradove, na girarijade u Tuzlu, Brčko i druga mjesta, Bila su to divna vremena. Pune četiri godine bili smo u top-formi, i bili smo poznati širom države.
Bilo je muzičkih grupa za pamćenje : recimo, izuzetna grupa “Srebrne suze”, u kojoj su bili vrsni muzičari : Osman, Stašo, Elika, Puljak, Hazim Selimović Macan, pa Mujo i Meho Hanušić, a pjevao je Enver Nukić. Sviralo se svuda, i moglo bi se reći da je to bilo vrijeme muzike, vrijeme radosti, druženja, ljubavi…
A već odavno muzike nema, ni radosti više nema, neki crni oblaci prekrili su i nas, i našu muziku, i čitavu našu prošlost, i naše živote, i ne znam hoćemo li ikad iz ovog mraka izaći.”