Piše : Jusuf Trbić
DŽELATI ČISTIH RUKU
Dogodilo se ono što sam više puta do sad najavljivao. Preksinoć sam na BN Televiziji čuo : dželati iz logora Batković su oslobođeni svake krivice u prvostepenom postupku. Čitav proces je bio vođen tako da se sa sigurnošću mogla očekivati ovakva presuda, pa čak i to da zločinci budu nagrađeni i javno pohvaljeni, a žrtve strogo kažnjene, jer su preživjele. Sudija Mensur Džonlić i njegovi saradnici nisu našli dovoljno dokaza, i pored izjava mnogih logoraša, izvještaja naših i međunarodnih organizacija, dokumenata…Jedan takav dokument, prvorazredni dokaz, objavili smo i mi na našoj stranici : to je odluka da se na robovski rad u Jugoslovensko rečno brodarstvo u Beograd uputi 12 logoraša iz Batkovića. U potpisu je tadašnji komandant logora Petar Dmitrović. I to, eto, nije bio dokaz. Ni toliki mučeni, odvođeni na prisilni rad, korišteni kao živi štit, toliki ubijeni, sve to nije Sudu ništa značilo.Optuženi su pušteni da se brane sa slobode, pa su u hodnicima Suda dočekivali svjedoke, prilazili im, da im pokažu ko je ko. I, naravno, završilo se onako kako i dolikuje Sudu u ovom dijelu BiH – ni sama činjenica postojanja koncentracionog logora, logora smrti, ni to što su dvojica optuženih bili komandanti logora, a treći komandir straže, ni to što je, recimo, u nekoliko dana skoro hiljadu civila iz Janje zatvoreno u logor, ni pronađeni posmrtni ostaci logoraša, ni izjave preživjelih, ništa od toga za Sud nije bilo interesantno. Očekujem da Sud u obrazloženju presude napiše da su logoraši zatvarali sami sebe i sami sebe mučili i ubijali, a da su komandanti logora i njihovi pomagači obavljali humanitarnu djelatnost i brinuli se za ljudska prava, koliko su mogli. To bi bio logični završetak sudske farse kakvu svijet odavno nije vidio.
U nastavku ovog teksta prenijeću nešto od onoga što sam o logoru Batković davno zapisao u knjizi koja je, kao sudski dokaz, korištena i u Sudu u Hagu. Da se ne zaboravi.
Dokument o zločinima
«Prvih mjeseci rata, dok su trajali intenzivni progoni Bošnjaka Bijeljine, Brezovog Polja i Brčkog, logor Batković je bio mjesto masovnih likvidacija ljudi. Kasnije, kad su ga počeli posjećivati predstavnici Međunarodnog Crvenog križa, postao je prevashodno (logor) kazneno-radnog karaktera, ali se i dalje u njemu nastavljaju izgladnjivanja, ponižavanja, iscrpljivanja teškim prisilnim radom i batinanja logoraša, čijom posljedicom bivaju česta umiranja. Prema procjenama zatvorenika, broj logoraša se kretao oko 1.600 do 1.800 ljudi, a do polovine 1993. godine ukupno ih je prošlo kroz ovaj logor oko 2.500. Prema podacima Međunarodnog crvenog križa, do jula 1993. godine kroz logor Batković prošlo je 2.066 lica. ( Ovim evidencijama nisu obuhvaćena djeca i starci ( preko 60 godina) koji su sklanjani, skupa sa pretučenima, prilikom posjete predstavnika Crvenog križa).
Zatočenici su radili najteže fizičke poslove, od obrade njiva do rada u rudnicima i šumama. Nerijetko su posuđivani kao «robovi» bogatim srpskim seljacima u Semberiji i na Majevici. Jedan od zatočenika izjavljuje : « u logoru Batković tukli su me svakodnevno prvih mjesec dana. Neke su tukli pred svima, a neke izvodili. Z.H. je podlegao od posljedica nakon 23 dana. Nas 50, starih preko 60 godina… sakrivali su kada bi dolazili predstavnici Crvenog križa. Bili smo udaljeni tada oko 3 km od logora…» (Izjava broj 01-0133/93) u Centru za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Živinicama).»
«Vrijeme beščašća», Centar za istraživanje ratnih zločina i zločina genocida nad Muslimanima, Zenica 1994.
Logor smrti
Da bi se došlo do starih hangara Poljoprivrednog dobra u Batkoviću, koji su bili pripremljeni za logor prije početka rata, treba proći kroz cijelo selo i stići tamo gdje ne dolaze slučajni prolaznici. Dvije duge zgrade, sagrađene kao skladišta za poljoprivredne proizvode, počele su primati prve «stanare» odmah nakon završetka pokolja civila u Bijeljini, u prvim danima aprila 1992. godine. U prvim mjesecima bio je to tipični logor smrti, u kojem su najsurovije mučeni i ubijani logoraši, najčešće civili izvučeni iz kuća i dovedeni tu da potvrde nadmoćnost više rase, «nebeskog naroda», i da upute tihu, strašnu poruku njihovim sunarodnicima : oni koji tu stignu, biće pretvoreni u bezlične robove čiji životi ne vrijede ni puščanog zrna.
Od ljeta 1992. godine, od posjete Međunarodnog Crvenog krsta, u Batkoviću je malo popustila mašinerija smrti. Logoraši su i dalje izgladnjivani, maltretirani na sve moguće načine, upućivani na prisilni rad na prve linije fronta ili na rad na semberskim njivama, ali se smanjio broj ubijenih. To i danas služi nekima da, onda kad moraju pričati o Batkoviću, kažu kako taj logor nije bio tako strašan kao Keraterm, Manjača, Omarska ili Luka. Ali, šta uopšte znači takva gradacija zločina? Da li je utješno reći za nekoga, ko je, recimo, ubio 50 ljudi, da je manji zločinac od onoga ko je ubio stotinu? Prema podacima Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, na području Semberije bilo je 15 logora, a Batković je bio najveći od njih. U Batkoviću je robijalo više od 4 hiljade ljudi, od toga preko hiljadu samo iz Janje, a ubijeno je više od 80 njih.
(Sutra : Priča logoraša)