Piše: Saud Grabčanović
Potomci i rođaci Elez-age Derviševića
Kako sam već napomenuo, Elez-aga je sa suprugom Fatimom imao četvoro djece koja su sva bila rođena u Bijeljini. Imao je dva sina Mehmedaliju i Ahmeta, kao i dvije kćerke Selmu i Nesimu. Njegov stariji sin Mehmedalija je nakon Elez-aginog odlaska živio sa majkom, mlađim bratom i sestrom u Zvorniku, gdje je završio osnovnu školu, a kasnije je u Tuzli završio srednju hemijsku školu. Nikada nije imao ambicija da ode u Siriju i da živi kod oca u Damasku. Prema sjećanju njegovog bratića Eleza-juniora, Mehemedalija uopšte nije dolazio u Damask niti je posjećivao svog oca. On je otišao na privremeni rad u Njemačku u vrijeme kada se ta zemlja otvorila za radnu snagu iz bivše Jugoslavije. Mehmedalija je živio i radio u gradu u Hagenu u Zapadnoj Njemačkoj. U Njemačkoj se oženio Slavojkom iz Kikinde. U braku sa Slavojkom Mehmedalija je dobio troje djece, sina Ahmeta i dvije kćerke. Godine 1977. Mehmedalija je sa porodicom napustio Njemačku i vratio se u Jugoslaviju. U mjestu Lovranu u Hrvatskoj u Istri imao je kuću i držao je privatni restoran više godina. Nastavio je sa poslom kojim se ranije uspješno bavio i u Njemačkoj. Isto tako bavio se švercom robe iz Njemačke, pa je imao problema sa tadašnjim komunističkim vlastima. Mehmedalija je bio jako odan alkoholu, umro je 1995. godine u Lovranu, gdje je i sahranjen. Njegov sin Ahmo je naslijedio očev restoran i on danas živi u Lovranu. Mlađi Elez-agin sin se zvao Ahmet, on je po profesiji bio elektrotehničar. Elektro-tehničku školu je završio u Sarajevu. Nakon izvjesnog vremena on je odlučio da se iseli u Siriju i 1965. godine došao je u Damask, gdje su mu živjeli otac, majka i sestre. U Damasku se Ahmet dobro snašao zahvaljujući svojoj profesiji i postao je uspješan biznismen. Vrlo brzo je kupio veliki stan u elitnom dijelu Damaska, cijeli sprat jedne zgrade. U tom stanu je živio njegov otac Elez-aga sve do svoje smrti 1991. godine. U Damasku je Ahmet upoznao Soraju Sukari kojim se oženio. Soraja je rođena u miješanom braku Arapa i Francuskinje. Ahmet je sa Sorajom dobio troje djece: sina Eleza-juniora (rođen 1970. u Damasku) i dvije kćerke Dženanu i Nadiju (Nadu). Nakon nekoliko godina Ahmet se zbog posla sa porodicom odselio iz Damaska. Najprije je tri godine živio i radio u gradu u Alepu u Siriji. Nakon 1970-tih preselio se u obližnji Liban, u grad Bejrut. Liban je tada bio „obećana „ zemlja koja je bila mnogo bogatija i prosperitetnija od Sirije i s pravom je nosila epitet „Švicarska Bliskog istoka“. U Bejrutu je Ahmet organizirao uspješan biznis u kojem je imao velikog uspjeha. Kupio je veliki i luksuzni stan u elitnom dijelu Bejruta. Ahmet je u Bejrutu sa porodicom boravio do 1987. godine. Tih godina je u Libanu bjesnio građanski rat koji je odnio mnoge ljudske živote, izazvao velika razaranja i siromašenje te nekada najbogatije arapske države, ekonomska situacija u Libanu je tih godina bila katastrofalna. Pošto je građanski rat jako eskalirao, te je zbog toga daljnji život u Bejrutu postao nesiguran i opasan, Ahmet je odlučio da se sa porodicom privremeno preseli u Sarajevo. Takođe, on je želio i da mu se djeca školuju u njegovoj rodnoj zemlji, da nauče bosanski jezik i običaje naroda kojem pripadaju. Dvije godine prije preseljenja u Sarajevo on je poslao kćerku Dženanu u Rijeku na studije medicine. U Sarajevu je Ahmet živio sa porodicom u iznajmljenom stanu. U blizini Sarajeva, u Ilijašu, kupio je oveću zemljišnu parcelu sa kućom koju je koristio kao vikendicu. Pošto je jako volio konje, na svom posjedu je držao omanju ergelicu od pet grla. U Sarajevu se njegov sin Elez-junior upisao na građevinski fakultet. Međutim, nedugo nakon njihovog doseljenja u Sarajevo započeo je strašni genocidni rat i agresija na Bosnu i Hercegovinu. Tako su se bjegunci od jednog strašnog rata našli ponovo u centru jednog novog još strašnijeg rata! Poučen iskustvom iz Libana Ahmet je odmah 1992. godine uspio pobjeći sa porodicom u Split, odakle su 1993. godine otišli u Istanbul. Ahmet Dervišević je u Istanbulu 2000. godine umro od raka i tamo je i sahranjen. Ahmetova prva kćerka Dženana danas živi u mjestu Buzet u Hrvatskoj, a druga kćerka Nadija (Nada) živi danas u Egiptu u gradu Šarm el Šeik. Sa njom živi i njena majka Soraja. Elez-junior danas živi i radi u Panami, kao predstavnik italijanske firme „Dextra Manufacturing“ koja prodaje specijalne građevinske produkte. Elez-agina starija kćerka Selma, koja je sa njim zajedno došla u Siriju, udala se u Damasku za Sirijca koji je bio glavni inženjer sirijskih željeznica, a prezivao se Bizem. Sa njim je imala troje djece, sina Mazena i kćerke Nabilu i Sumeju. Imali su veliku kuću na periferiji Damaska.Umrla je u Damasku prije nekoliko godina. Elez-agina najmlađa kćerka Nesima, koja je sa majkom došla u Damask 1958. godine, i danas je živa i nalazi se u Damasku. Ona je udata za Sirijca koji je bio jedan od glavnih komandanata sirijske armije, pukovnika Hassana Al-Jalaghija, bivšeg zapovjednika Sedamnaeste brigade, koji je učestovao u državnom udaru Hafeza el Asada. Međutim, nakon tog udara on je ubrzo bio skinut i umirovljen zbog Asadovog straha da ne napravi puč i protiv njegove vlasti. Nesima i Hasan imaju dvoje djece. Njihov sin Nizar danas živi u Damasku, a kćerka Nahla živi u gradu Memphisu u SAD. Ostali Elez-agini rođaci, potomci njegovog brata Osman-age, do agresije na BiH i rata 1992. godine su živjeli u Bijeljini, a sada su razasuti širom svijeta od Švedske (bratići Sulejman „Cemko“ i Muriz ) do USA – Las Vegas ( bratić Mirsad „Đermano“ i Sulejmanov sin Almir). Porodica Elez-age u Bijeljini je imala žrtava u proteklom ratu. U Bijeljini u septembru 1993. godine su ubijene u svojoj kući supruga i kćerka njegovog brata Osmana, snaha Dževahira rođena 1909. godine i bratičina Munevera rođena 1952. godine, koja je bila teški invalid od rođenja.