Fašizam nije pobijeđen

„Sistematski je uništena sva imovina Bošnjaka, sistematski uništeni svi vjerski objekti muslimana. Etnički je očišćen prostor gdje su živjeli Bošnjaci. Čak su ubijana djeca i žene, a oni koji su preživjeli, deportirani su, kako bi se namjera etničkoga čišćenja potpuno ostvarila“.

Priredila: Almasa Hadžić 

U svom svjedočenju objavljenom u njegovoj knjizi „Genocidna namjera – Bratunac 1992.“ Ramiz Salkić, bivši logoraš u školi „Vuk Karadžić“ u Bratuncu, detaljno je opisao stanje pred agresiju i početak ubistava, hapšenja, logorska mučenja zarobljenika, progone i razaranja bošnjačkih sela na području općine Bratunac u aprilu i maju 1992. godine.

Imao je 18 godina kada je započeo napad na njegovo selo Hranču i bio svjedok strašnih zločina počinjenih, kako nad njegovim najbližim članovima familije, tako i nad njegovim rođacima, komšijama, poznanicima…

Detaljno je opisao događaje koji su predhodili napadu na njegovo selo, kretanje vojske po Bratuncu, ponašanje komšija srpske nacionalnosti, dojučerašnjih prijatelja i školskih drugova…  

„Dobro se sjećam, bio je petak 17. april 1992. godine, to je inače pazarni dan u Bratuncu – bio sam toga dana u gradu. Nikada ne mogu zaboraviti taj trenutak, kada sam od Doma zdravlja krenuo prema centru grada i pred motelom ‘Fontana’ ugledao postrojene ljude u uniformama, sa kokardama i puškama. Bila su i dva-tri kamiona ‘tamića’, iz kojih su im dijelili vojnu opremu. To  je, zapravo bio i moj zadnji boravak u Bratuncu, do momenta kada će  me odvesti u logor“,  navodi Salkić, te nastavlja:

…“Samoproglašene srpske vlasti su dale ultimatum da 2. maja 1992. godine, svi muslimani-Bošnjaci Hranče, donesu i predaju naoružanje koje posjeduju. Određeno je da predaja oružja bude na mjestu u selu, gdje se inače okupljalo stanovništvo kada se nešto dešava, kada je kakav zbor.

Narednoga dana, 3. maja 1992. godine, začula se i prva ozbiljna pucnjava. Došla je informacija da su sa transporteri JNA pucali po kućama Bošnjaka i tom prilikom je ubijena jedna djevojčica. Čini mi se da je imala pet godina i da se prezivala Hodžić.

To je bila prva bošnjačka žrtva.

Nakon toga je već nastupilo pravo ratno stanje.

Srpske formacije istoga dana su spalile naselje Ramići u Hranči, sa kojim je graničio Cerovac, u kojem smo mi živjeli. Došle su informacije da je ubijeno više ljudi i da je zapaljeno puno kuća. Mi smo to mogli i vidjeti tokom noći, jer su kuće dogorijevale i plamen je bacao odsjaj na nebu. Saznali smo da je zarobljeno i devet mladića, mojih godina.

Sljedećih nekoliko dana proticalo je bez većih incidenata. Sa Cerovca smo mogli posmatrati rejon Kaolina, starog rudnika gline, odakle su četnici pucali iz artiljerijskog naoružanja prema Srebrenici i nekim drugim mjestima.

Nama mlađima, roditelji su govorili da se moramo kriti, da smo mladi i da treba da živimo. A da će oni ostajati kod kuće, jer se ne boje – svakako nikome ništa nisu krivi ni dužni. Tako smo svakoga dana, ujutro odlazili u šume ili negdje u potok i tu provodili cijeli dan. Navečer bismo se vraćali kućama da tu prespavamo.

Sjećam se da sam jednog dana otišao u obližnji šumarak, sa mojim rahmetli bratom Hamdijom i još nekim momcima. Avioni JNA toga dana su intenzivno nadlijetali to područje i čula se velika buka. Pošto su oni služili tadašnju JNA, objasnili su mi da je to probijanje zvučnog zida, kako bi se prouzrokovao psihološki uticaj na stanovništvo, sijanje straha i da se tako vrši priprema terena za napad.

Ujutro 9. maja 1992. godine, nismo otišli iz kuće rano, kao prethodnih dana. Dok smo se spremali, u selu se začula jaka pucnjava. Sa svih strana su meci dolazili prema Cerovcu i našoj kući. Moj rahmetli otac je brzo reagirao i rekao meni i bratu, da se odmah sklonimo, a on će ostati sa majkom i mojim mlađim bratom.

Iako je pucalo sa svih strana, nas dvojica smo uspjeli otići iz Cerovca, sa još nekim ljudima. Sjećam se da je sa nama bio Fadil Salkić. Otišli smo u područje koje smo u selu zvali Mujine gudure. Tu smo se sakrili u neko žbunje. Vegetacija je te godine bila nešto ranija i lišće se bilo formiralo. Tu smo se sakrili, računajući da srpska vojska tuda uopće neće naići“.

Sa roditeljima i i mlađim bratom, prisjeća se, on i brat mu Hamdija  na brzinu su se rastali, bez opraštanja, računajući da će se za koji sat vratiti i opet vidjeti.

…“Ispred nas su bile i druge grupe ljudi koji su se krili u žbunju. Tu se, odmah ispod našega sela, nalazio potok i ljudi su vjerovali da će tu biti sigurni. Nije prošlo mnogo vremena kada smo začuli razgovor, vjerovatno preko motorole. Neko je govorio:

„Tu smo, odmah ispod Cerovca, napredujemo!

Ispred nas, u potoku, zarobili su jednu grupu Bošnjaka iz Cerovca, a samo nekoliko metara pored nas, prošla je grupa vojnika, koja je na radio-vezi govorila na kojoj su lokaciji. Mi se nismo pomijerali i oni su prošli. Nakon izvjesnog vremena začula se vriska djece i žena.

Bili smo skriveni u šipražju, pedesetak metara daleko od puta koji vodi u naše naselje, tako da smo sve mogli pratiti neprimjećeni. Ostali smo tu do večeri.

Vraćajući se u svoje naselje vidjeli smo da su sve kuće u plamenu. Cerovac je naselje od dvadesetak gusto raspoređenih kuća i jednostavno, sada je sve bilo u plamenu. Žice sa elektrovodova su popadale, sijevalo je na sve strane. Neku stoku su zapalili u štalama, a neka je izbezumljeno trkala po njivama.

Samo jedna kuća, u cijelom naselju, nije bila zapaljena i to kuća u kojoj je živio i ostao nepokretni hadžija Ibiš Salkić.

Razišli smo se i krenuli svako svojoj kući, da vidimo šta se dešava, ali nismo imali puno toga za vidjeti, s obzirom da je sve bilo u plamenu.

Noć je pala, ali sve je bilo osvijetljeno plamenom. Dok smo tako razgovarali, do nas je došao jedan komšija i rekao da je vidio kada su ubijeni Hamed i Džemal Salkić. Nije znao u tom trenutku kome to govori, jer nije mogao vidjeti u mraku ko sjedi na tom mjestu.

Meni se toga trenutka promijenio svijet.

Vidio sam da je i brat bio potpuno izgubljen, kao i ja. Plakali smo i šutjeli. Rođaci i komšije, koji su bili sa nama u grupi, kazali su da bismo trebali poći i zakopati tijela ubijenih. Neki su govorili da to ne možemo sada uraditi, već da trebamo tražiti način kako ćemo se mi spasiti“, prisjeća se Salkić trenutka kad je saznao za smrt svog oca Hameda.

Svjesni da ne mogu ostati na mjestu gdje su se krili, grupa sa kojom je bio krenula je prema Glogovoj. Svitala je zora, kaže, ali kako se nisu mogli po danu kretati, razišli su se po raznim zbjegovima  gdje su proveli cijeli dan.

…“Tokom dana, čula se pucnjava iz pravca naselja u rejonu Pajića. Sjećam se da je toga dana, u popodnevnim satima, komšija Šećan otišao do nepokretnog hadžije Ibiša, koji je i dalje bio u svojoj kući. Bili smo bez hrane 9. i 10. maja i on je mislio da bi u toj kući mogao nešto pronaći.Otišao je i nije se vraćao.

Obzirom da se ništa nije čulo, mi smo računali da je sve uredu. Predvečer smo izašli i ponovo se okupili na jednom mjestu u naselju. Otišao je i drugi čovjek do Ibiševe kuće, međutim, tamo je bio hadžija, ali Šećana nije bilo. Hadžija je rekao da su kod njega bila dvojica komšija Srba i da je Šećan otišao sa njima.

Nešto kasnije Šećan je došao. Rekao nam je da su ta dvojica komšija već bili u kući kada je on ušao. Tražili su od njega pištolj, insistirali su da kaže gdje su ostali, ali su mu rekli da mu neće ništa uraditi, samo im on treba da ih otprati iz sela, jer su se bojali da bi ih neko mogao ubiti. Tako je i bilo – oni su otišli, a Šećan se vratio.

Prespavali smo tu noć u jednoj štali, koja nije bila zapaljena. Sljedeći dan smo otišli opet u drugi kraj, kako bismo nastavili da se skrivamo“.

Sjeća se da se toga dana zajedno skrivao sa bratom Hamdijom i rođakom Senahidom Salkićem, te još dva momka.

Oko podne su uslijedio je poziv za predaju, saopćenja da su njihovi deportirani za Kladanj i da će i oni biti deportirani, garantiralo im se da im niko ništa neće uraditi.

Kasnije se saznao da radilo o izvjesnom Aliji.

…“Već smo bili izmoreni, treći dan nismo ništa jeli, osim tih nekih proljetnih usjeva, kao što su luk i ostaci hrane, koju smo nalazili u kući, a koja nije bila izgorjela.

Razgovarali smo i odlučili da se predamo. Krenuli smo prema zbornom mjestu, u centralnom dijelu Hranče.

Kada smo se okupili, rekli su nam da se trebamo spustiti prema gradu i da je zborno mjesto u Repovcu, kod Sretenove kuće. Okupila se oveće grupa, uglavnom su to bili sredovječni muškarci i omladinci.

Kada smo krenuli prema Bratuncu, naišli smo upravo na ono mjesto, za koje je govorio čovjek koji je donio 9. maja 1992. vijesti o smrti moga oca i rođaka.

Kod Mušanove kuće, nekoliko metara od magistralnog puta, ležali su ubijeni moj otac Hamed i rođak Džemal. Sjećam se da je otac bio u vunenom džemperu i imao je preko njega sako, koji je ustvari bio uniforma obezbjeđenja u jednoj ovdašnjoj fabrici. Na sakou je pisalo ‘obezbjeđenje’. Na džemperu je bilo nekoliko fleka, od krvi. Ležao je na leđima. Želio sam preći put, ali ljudi u grupi su mi rekli da to ne smijem raditi.

Dok smo išli cestom, povremeno su prolazila neka vozila. Sjećam se da su iz crvenog ‘golfa’ dobacivali da će nas sve pobiti i poklati. Imali su naoružanje.

Prošli smo pored jedne prodavnice pred kojom je bilo puno vojnika u uniformama, sa oružjem u rukama. Gledao sam među njima i neke ljude koji su bili dobri sa mojim ocem. On je uvijek govorio da nikome nije ništa skrivio i da nema razloga da se krije i ako ga ubiju da mi gledamo da sebe spasimo.

Sjećam se jedne njegove izreke, kada nam je savjetovao da se čuvamo i kako će nakon ovog rata biti: ‘Koga nema, da hljeba ne jede’.

Došli smo na to autobusko stajalište pred Sretenovom kućom. Bilo je puno vojnika i policajaca u uniformama. U grupi smo čekali da stignu autobusi koji će nas voziti. Neke komšije su čak bili i srdačni sa nama. Govorili su nam da je to moralo tako biti, ali da će sve uskoro proći i živjet ćemo normalno. Kasnije ćemo, međutim, saznati da su upravo oni bili ključni u etničkom čišćenju, koje je provedeno 9. maja 1992.“

Navodi da je mnoge od tih komšija poznavao iz viđenja, ali da tada nije znao njihova imena.Na tom autobuskom stajalištu  gdje su čekali izvjesno vrijeme, uz provociranja i vrijeđanja, nekoliko sati poslije stigli su kamioni.

Umjesto u obećani Kladanj odvezli su ih pred zgradu općine u Bratuncu.

…“Tražili su Arifovića, obućara i druge, a nas su samo prstom odabirali i naređivali da siđemo.

Sišli smo.

U obližnjim kafićima sjedila je vojska u baštama. Imali su puške i pogledom su nas ispraćali. Iz kafića ‘Lord’ dobacivali su da nas treba sve pobiti. Kada su nas postrojili u kolonu po dva zarobljenika, poveli su nas prema OŠ ‘Vuk Karadžić’, koja je udaljena nekoliko stotina metara.

Ispred glavnog ulaza, na koji su ulazili nastavnici, postrojili su nas u vrstu i to na stepenicama, na mjestu gdje smo se prije nekoliko godina postrojavali, za grupno školsko fotografiranje u završnom razredu u toj školi za našu školsku uspomenu. Tražili su da predamo dokumente, ključeve, zlato, novac… Dali smo ono što smo imali.

Odatle su nas odveli na drugu stranu škole, na ulaz na koji smo ulazili kao djeca. Na taj ulaz se ulazilo i u fiskulturnu salu.

Imao sam loš predosjećaj, iako nisam imao nikakve informacije o tome gdje idemo. Kada smo došli u školsko dvorište, tamo gdje smo se kao djeca okupljali u redove, čekajući da uđemo u školu, nakon onog što sam vidio tada sam pomislio u sebi: „moj babo, lijepa smrt metkom“!

Dočekao nas je stravičan prizor. U jednom dijelu dvorišta bili su nabacani mrtvi ljudi, jedni na druge. U drugom dijelu su tukli nekoga. Krvi je bilo na sve strane.

Nas su uvodili u salu u grupama po nekoliko ljudi.

To je bila fiskulturna sala u kojoj smo imali časove fizičkog vaspitanja.

Dok smo čekali na ulazak, neke ljude su iznosili iz sale.

Bio sam u istoj grupi sa bratom Hamdijom, a u grupi prije nas je ušao naš brat Ahmet.

Dok smo ulazili, gledali smo nevjerovatne prizore, kakve normalan um ne može zamisliti.

Hodnik je bio pun krvi, svlačionice na desnoj strani još krvavije. Ušli smo u salu. Centar, gdje se podbacivala lopta kada smo igrali košarku, bio je slobodan, a oko njega je bilo puno ljudi. Vidio sam da nekoga tuku u tom krugu, na centru.

Nama su rekli da sjednemo tu.

Jedino slobodno mjesto gdje sam mogao sjesti, bilo je upravo do toga kruga, jer su ljudi bježali što dalje od njega, kako ne bi i sami dospjeli u ruke krvnika. Bio sam odjednom ispred čovjeka, koji je sav krvav, bio u krugu i kojega su udarali.

Nisam ga mogao prepoznati. Čovjek je bio gotovo mrtav.

Onda su mu naredili da ustane. Nije imao snage i nije mogao ustati, iako je pokušavao. Tada je jedan od njegovih mučitelja, izvadio pištolj i pucao mu u nogu.

Sjećam se samo blagog trzaja te noge.

Zlikovac je i dalje zahtijevao od čovjeka da ustane. Potom mu je pucao i u drugu nogu. I dalje je tražio da ustane.

Čovjek je bio toliko premlaćen, da mu se lice nije moglo prepoznati. Na kraju mu je četnik pucao u glavu. Nikada ne mogu zaboraviti taj blagi mlaz krvi koji je krenuo iz te rupe od metka. Onda su nekim našim ljudima naredili da ga iznesu.

Kada su sa njim završili, onda su meni rekli:

-Ti mali!

Kako je jedan to izgovarao, drugi me je već udario nečim, što je izgledalo kao guma ili kabl, na čijem je kraju bilo puno čvorova, koji su formirali jednu grudvu ili veliki čvor. Dobio sam snažan udarac u lijevo oko. Tako snažan da sam u tom trenutku pomislio, da sam ostao bez oka.

Pitao me je da li sam poznavao sudiju Zekića. Naravno, u takvoj poziciji govoriš da jesi. Pitao me je da li je bio dobar čovjek. Odgovorio sam da jeste. Upitao me je što ste ga ubili. Samo sam slegnuo ramenima.

Na sreću, prošao sam samo sa tim jednim udarcem, jer je pažnju skrenula na sebe druga grupa, koja je počela da ulazi u salu. Sjećam se mog komšije Muse, koji je ulazio u salu, sa podignuta tri prsta u zraku. Vjerovatno ga je neko natjerao da to uradi. Vojnik koji me udario, povikao je Musi da spusti ruku, jer ne treba on da drži tri prsta.

Musa je bio stariji čovjek. Nosio je naočale i nije dobro vidio kada mu je vojnik govorio šta će uraditi. Još uvijek je u zraku držao tri prsta. Zlikovac ga je udario nekom palicom po glavi, toliko da su mu popucale naočale.

Musa je jednom rukom tražio naočale. Krv je lila niz njega. Ali je u strahu i dalje drži tri prsta, kako mu je neko napolju naredio. On je smatrao da bi ga to moglo spasiti“.

Kasnije je, navodi , saznao  da mu je brat Ahmet  koji je ušao u grupi prije njega ubijen i da je njegovo tijelo odmah izneseno iz sale. Boraveći u sali, sjeća se, ubijali su i maltretirali zarobljenike, tjerali ih da pjevamo četničke pjesme…

U predvečerje bi zločinci došli i salu, pucali iz oružja nasumce, a potom bi naređivali da se tijela ubijenih iznesu vani.

…“Sve vrijeme su prozivali ljude po imenima i izvodili ih napolje. Bila su tu trojica krvnika: Bane, Makedonac i još jedan. Znao sam ih samo po nadimcima. Među onima koji su nas maltretirali pojavljivala se i jedna crna žena, ne znam kako su je zvali. Nakon tih prvih batina, ja sam se povukao u dio sale gdje su bile sprave za vježbanje i strunjače. Tu sam proveo sve vrijeme boravka u logoru.

Tu sam prepoznao jednog momka, koji je išao u razred sa mojim bratom Hamdijom. Njegova sestra je išla sa mnom u razred. Ne mogu reći da je sudjelovao u mučenju ljudi, jer to nisam vidio. Samo znam da je u određenom periodu bio čuvar u logoru.

Sjećam se da je došao neki Srbin i da je govorio kako mu je ubijen sin u zasjedi u Srebrenici. Govorio je kako nas sve treba zbog toga pobiti. Donio je palice i druge sprave za udaranje, govoreći da srpski vojnici trebaju nas sve polomiti i pobiti.

Sjećam se da su udarali ljude nekom metalnom cijevi, koja se koristi kada se razvodi voda u kućama. Upravo takvom cijevi su udarili i mog brata Hamdiju, zato što je na sebi imao SMB košulju…

Jedna grupa zlikovaca svakoga dana dolazila je vozilom, kome su otkinuli auspuh, da bi u gradu bili primijećeni. Dok bi ulazili u salu, odmah su nam naređivali da pjevamo. Ostalo mi je upečatljivo da je u njihovom autu uvijek pjevala Dragana Mirković.

Jednog dana u salu je ušao vojnik, sa šljemom na glavi. Nisam se tada razumio u činove, ali znam da je imao mnogo zvjezdica na epoletama. Rekao je:

„Niko od ovih ljudi ne smije biti ubijen! Oni idu u razmjenu“.

Kasnije sam saznao da je bio kapetan“.

Od naredbe tog vojnika, sjeća se Salkić, prestalo je ubijanje, ali je maltretiranje nastavljeno.

U večeri kada su trebali krenuti u razmjenu, neko je u salu, kaže, pokušao ubaciti neku dimnu napravu. U prostoriju je ušao neki oštar gas koji je, kaže, „štipao zaoči i grlo“, ali i je spasilo to da su stakla u prostoru sale bila porazbijana.

„Bila je noć. Pod pratnjom i određenim rizikom, uveli su nas u kamione, zatvorili cerade i povezli nas negdje. Kuda i gdje, niko nije znao.

Dugo su nas vozili pod zatvorenom ceradom. Toliko su nas natrpali da je tijelo bilo na tijelu. Nedostajalo je zraka, tako da su neki ljudi čak padali u nesvijest. Propinjali smo se da jezikom dohvatimo ceradu i da uhvatimo bar kapljice kondenzirane tečnosti, tu rosu od topline naših tijela i disanja, koja se stvarala na ceradi, jer je noć bila hladna. U panici da ćemo pomrijeti, neki ljudi su uspjeli da provale ceradu i došli smo do zraka.

Negdje su nas dovezli.

Sjećam se da sam, kroz malo otvorenu ceradu, koju su srpski vojnici uskoro skinuli, vidio kapiju na kojoj je bila velika petokraka. Pretpostavio sam da je to neka kasarna.

Tu smo ostali jedno vrijeme, možda pola dana.

Čuli smo napolju razgovore, da nema ništa od razmjene, da je propala i da idemo na Pale. Odatle su nas vozili izvjesno vrijeme i stigli smo na Pale.

Opet su nas dočekali naoružani ljudi. Otvorili su ceradu i rekli da povadimo pertle i kaiševe, jer s tim ne možemo ući unutra. Skakali smo sa kamiona na zemlju. Tu se pojavio jedan komšija Srbin, bio je visok i imao je brkove.

Rekao nam je:

„Vi ste oni koji su klali Srbe po Bratuncu!? Zelene beretke!“.

Gledao sam i razmišljao, da li je to zaista taj naš komšija. Šta se desilo s njim, pa se ovako ponaša?

Odveli su nas u jednu veliku salu, koja je bila preko puta policijske stanice (kada sam dvije decenije kasnije boravio u Oslu, u Norveškoj, saznao sam od prijatelja da je to bio neki skijaški trening centar).

Ušli smo unutra i tu zatekli neke ljude, možda njih desetak. Sjedili su na stepenicama koje su služile kao tribine. Tu su nas poredali u redove, da na podu sjedimo jedan iza drugog.

Bio sam pod uticajem onih otrova i osjećao se psihički loše“.

Postojala je jedna prostorija, sjeća se, kroz koju se moralo proći kada su zarobljenici išli u toalet.

U toj prostoriji maltretirani su i mučeni i prilikom ulaska i prilikom izlaska iz toaleta.

„Pitao sam se, zašto ljudi idu sami, a niko ih ne proziva. Nakon izvjesnog vremena, shvatili smo da će nam biti bolje ako ne idemo sami, pa smo počeli ići u grupam. Mnogi su, kasnije, prestali ići u toalet i vršili su fiziološke potrebe u obuću ili na pod u sali.

…Poslije nekoliko dana rekli su nam da idemo ponovo na razmjenu i da će ovoga puta uspjeti. Sjećam se mnogih četnika koji su dolazili u salu i govorili da nas treba sve poubijati. Prijetili su da, ako ne puste nekog Ramba iz Sarajeva, da će nas oni pobiti. Shvatili smo da su neki njihovi bili zarobljeni u Sarajevu i da smo mi trebali biti zamjenjeni za njih.

Jednoga jutra, čuvari su ušli u salu i počeli da nas prozivaju po spisku. Ulazili smo u jednu pomoćnu prostoriju, do te velike sale, u kojoj je bilo puno sprava za treniranje.Vezali su nas po deset tankim konopcima. Moju desnu ruku vezali su za lijevu ruku sljedećeg zarobljenika, koji je bio do mene, zatim moju lijevu ruku za desnu narednog zarobljenika, koji je bio do mene, sa druge strane.

Natjerali su nas da tako uđemo na šlepere bez cerade.

Jedna ruka mi je bila toliko jako stegnuta konopcem, da nisam mogao izdržati bol. Kada smo se popeli gore na šleper, zamolio sam vojnika, koji nas je čuvao – možda je bio mojih godina – da mi malo popusti konopac. Vjerovao sam da će mi pomoći, jer je mlad, možda je i natjeran da to radi. Međutim, on je izvadio nož i stavio mi ga pod bradu.

„Hoćeš li stvarno da popustim?“, upita.

Nisam ništa odgovorio. On se okrenuo i otišao.

Jeziva je to bila slika. Bili smo vezani konopcima kao afričko roblje iz filmova, pripemljeni za transport na otvorenim šleperima, u nepoznato. Kako dugo nismo imali priliku da održavamo vlastitu higijenu, bili smo prljavi i zapušteni.

Ne sjećam se da li smo uopšte jeli i pili u tim logorima i nije mi jasno, kako smo uopće ostali živi. Znam da su nam u Bratuncu, nakon što je izvjesni kapetan rekao da ne smijemo biti ubijeni, donosili po dvije kriške hljeba dnevno – prije toga nismo ništa jeli. Kako je bilo u logoru na Palama, uopće se ne sjećam.

Dok smo bili na šleperu i čekali da se svi ukrcaju, kako bismo krenuli, tako prljave, sa osušenom krvi na sebi, napadale su nas i ujedale muhe, a mi se nismo mogli pomjeriti, jer svako vuče ruku k sebi i još zateže omču na ruci onoga do sebe. To je bilo stravično.

Dok se moja grupa penjala na šleper nismo bili maltretirani. Međutim, u međuvremu su došli neki srpski vojnici, koji su se iživljavali na drugoj grupi zarobljenika u toj teretani. Nanijeli su im teške povrede, opasne po život.

Konačno, kamion je krenuo. Nailazili smo kroz mjesta u kojima su nas organizirano dočekivale grupe srpskih civila, čak i djece, koji su nas gađali kamenjem. Nismo imali mogućnost da se zaštitimo, jer smo bili vezani. Sjećam se da su nas vozili i nekim šumskim putevima.

Ostao mi je u pamćenju taj osjećaj sreće, dok je kamion prolazio kroz Srednje, ispod podvožnjaka – ugledao sam džamiju koju nisu još uvijek bili srušili. Pomislio sam da smo došli na slobodnu teritoriju. Međutim, tu je kamion napravio polukrug i skrenu za Ilijaš. Došli smo pred Željezaru.

Kamion je ipak nastavio dalje. Prebacili su nas u naselje Vratnica i rekli da siđemo i idemo. Uskoro smo došli u Lješevo, gdje su nas dočekali naši ljudi. Rekli su nam da se ne radujemo, jer još uvijek nismo na sigurnom.

Nakon toga su nas prebacili autobusima u Visoko, gdje su nas mještani dočekali tako dobro, da to nikada neću zaboraviti“

Salkića i njegovog rođaka Fahru koji je bio teško pretučen u logoru na Palama,  u Visokom je, u svoju kuću primila porodica Hasiba Aščelića.

Domaćin Hasib, njegova supruga Fatima, kćerke Lejla i Mediha i sin Rasim, kaže, postali su njegova druga porodica. Kod njih je boravio do polovine 1993. godine kada je preko Kaknja, Olova i Banovića stigao u Tuzlu gdje je pronašao majku i mlađeg brata. Brat mu Hamdija koji je sa njim bio u logoru, nakon razmjene, sa grupom Bratunčana, zaputio se u Sarajevo. Došli su do mjesta Ahatovići, gdje je ponovo zarobljen.

Prema posljednjim informacijama, Hamdija je, kaže, ubijen u logoru, nedaleko od Ilijaša. Njegovi posmrtni ostaci još uvjek nisu pronađeni.

Posmrtni ostaci njegovog oca Hameda i brata Ahmeta, pronađeni su u masovnoj grobnici u Blječevoj na području Bratunca.  

Pokopani su u šehidskom mezarju Memorijalnog centra Veljaci.

„Bez ikakve sumnje, na bazi svega onoga što se dešavalo 1992. godine u Bratuncu, potpuno sam siguran da je postojala jasna genocidna namjera, da svi Bošnjaci muslimani, sa područja Bratunca, budu protjerani. Postojala je jasna namjera da što više muške populacije bude ubijeno. Sistematski je uništena sva imovina Bošnjaka, sistematski uništeni svi vjerski objekti muslimana. Etnički je očišćen prostor gdje su živjeli Bošnjaci. Čak su ubijana djeca i žene, a oni koji su preživjeli, deportirani su, kako bi se namjera etničkoga čišćenja potpuno ostvarila“, navodi Salkić na kraju svoje ispovjesti.

(politicki.ba)