Slobodan Milošević je najodgovorniji za raspad Jugoslavije, a Zapad je sukrivac za srebrenički genocid, kaže Marko Attila Hoare.
Piše: Jasmin Agić
Marko Attila Hoare spada u red najznačajnijih savremenih britanskih historičara, koji je svoja akademska interesiranja posebice usmjerio na izučavanja recentne jugoslovenske historije. Hoare godinama piše i objavljuje stručne historijske radove u kojima uočava razloge raspada SFRJ i motive silovitog uspona srpskog nacionalizma, kojeg nedvosmisleno drži najodgovornijom silom za raspad države.
Hoare je historičar koji je veliku pažnju posvetio i ratu u Bosni i Hercegovini, a njegovi nalazi kod dijela kvaziliberalne britanske intelektualne elite nailazili su na podozrenje, osudu i negiranje. U javnosti koja nastoji relativizirati zločine i izjednačiti ulogu krvnika i žrtve Hoareova istraživanja imaju korektivnu svrhu.
Sam kaže kako se danas istina o ratu u Bosni i Hercegovini ciljano i s predumišljajem mijenja, čime se nastoji umanjiti uloga zapadnih zemalja za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i nad bosanskim muslimanima. Kao najopasniju pojavu prepoznao je potrebu zapadnih intelektualaca da neprekidno ističu činjenicu da su sve tri strane u ratu u Bosni i Hercegovini činile ratne zločine, opravdavajući genocid koji je Vojska Republike Srpske počinila nad bošnjačkim stanovništvom obrazloženjem da se on desio samo zato što su Srbi u ratu imali najveću vojnu moć.
Hoare genocid prepoznaje i u ponašanju VRS-a u prvim mjesecima rata, kada su “otvarani koncentracijski logori u zapadnoj Bosni i kada je vršeno sistematično etničko čišćenje bošnjačkog stanovništva”.
Hoare je autor i knjiga koje se bave Drugim svjetskim ratom Genocide and Resistance in Hitler's Bosnia: The Partisans and the Cethniks, u kojoj je potvrdio tezu da je, iako “formalno antifašistički, četnički pokret bio genocidna vojska”.
Napisao je i knjigu The Bosnian Muslims in The Second World War: A History te knjigu The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day.
- Za početak, da li i dalje možemo reći da je Slobodan Milošević najodgovornija osoba za pokretanja rata i raspad bivše Jugoslavije?
– Slobodan Milošević je najodgovornija ličnost za pokretanje rata, ali bilo bi pogrešno samo njega učiniti odgovornim za događaje, jer su postojali strukturalni razlozi povezani s odnosima Srbije i ostatka federacije. Suštinski, srpski nacionalisti koji su se pobunili protiv Titovog federalnog sistema, što će na kraju završiti napadom na Bosnu, bili su predvođeni Miloševićem, ali on je dao glas tom pokretu i bio je vođa tog pokreta, ali nije bio čovjek koji je vodio procese koji su doveli do takvog stanja.
- Ko je bio kreator tog stanja i kolika je bila uloga srpskih intelektualaca i Srpske akademije nauka i umetnosti u stvaranju ideje o ratnom razbijanju Jugoslavije?
– Srpska politika u Jugoslaviji i srpski nacionalisti tradicionalno su htjeli imati objedinjavanje nečega što su zvali srpske zemlje, Jugoslavija je bila druga opcija za “veliku Srbiju” i Srbija je trebala biti lider u toj političkoj zemlji. Još je Nikola Pašić, kao predstavnik srpskog nacionalizma, uveo Srbiju u Jugoslaviju s takvom idejom, ali nikada nisu prihvatili ideju federalne Jugoslavije u kojoj je Srbija samo jedna od ravnopravnih republika lišena svoje liderske uloge u zajednici zemalja. Lidersku ulogu Srbije drugi dijelovi zemlje nisu prihvatili.
Titova Jugoslavija je bila centralistička komunistička diktatura, u kojoj je Srbija imala centralnu ulogu. Ali, kada je federacija decentralizirana, Bosna i Hrvatska postajale su sve više samostalne države, a Kosovo postalo gotovo samostalna republika s velikom političkom autonomijom, u kojoj je gotovo dokinuta srpska kontrola regijom, to za srpske nacionaliste nije bilo prihvatljivo. Nakon što je Tito preminuo, ta barijera koja je sputavala srpski nacionalizam naprosto je nestala. Zatim su te nacionalističke težnje dobile svoj oblik u memorandumu SANU-a, a Milošević se tek nakon tih zbivanja priključio srpskoj nacionalističkoj pobuni i učinio je dijelom zvanične srpske politike.
- Upravo ste rekli da je Tito držao srpski nacionalizam pod kontrolom. Da li je Tito bio čovjek koji je susprezao taj nacionalizam, a nakon njegove smrti došlo je do uspona nacionalizma?
– Da, on je, što je specifično, mnogo mislio o srpskom nacionalizmu i mjestu Srbije u federaciji i ideologiji nacionalizma i nacionalističkom diskursu. Ali, kada se to ostavi po strani, Tito je Srbiju kao državu u Jugoslaviji držao kao republiku koja je u federalnoj Jugoslaviji uživala lidersku ulogu. Nakon toga Tito je evoluirao svoje stavove i decentralizirao je Jugoslaviju, čime je Srbija izgubila tu lidersku ulogu i svedena je samo na jednog, ravnopravnog člana federalne zajednice. Držao je Srbiju na “njenom mjestu” i držao je pod kontrolom. Sve dok je bio živ, srpski nacionalisti nisu smjeli dovesti njegove odluke u pitanje, ali kada je preminuo, srpske elite nisu htjele više prihvatati takvo stanje i došlo je vrijeme da se dovede u pitanje njegova dugogodišnja politika.
- Mnogo je priče o tome da su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman dogovorili da podijele Jugoslaviju. Da li je to istina?
– Apsolutno mislim da se to mora vidjeti kao produžetak saradnje između srpskih i hrvatskih elita u Jugoslaviji. Jer, to je zemlja koja je i stvorena i održavana kao saradnja naroda iz cijele Jugoslavije, ali s posebnim akcentom na saradnji između srpske i hrvatske politike i njihovih elita. Tuđman je i sam bio stari komunist i za njega je Beograd uvijek bio neka vrsta “središta svijeta”, pa mu nije bilo teško prihvatiti Miloševićeve planove. To je jedan od razloga zašto se nikada nije zapravo efikasno suprotstavio Miloševićevim planovima ili izrazio snažniji otpor srpskom nacionalizmu, ili izrazio želju da pobijedi Srbiju u ratu. Njegova želja je uvijek bila da se dogovori s Miloševićem oko podjele Bosne. Tu je dogovor iz Karađorđeva, gdje je promoviran separatizam bosanskih Hrvata i njihova buduća uloga u hrvatskom ratu protiv Bosne i Bošnjaka i docnijeg uništenja Mostara. Tako da moram odgovoriti sasvim nedvosmisleno da se Tuđman dogovorio s Miloševićem da podijeli Bosnu.
- Dogovor je postignut, rekli ste, pa me interesira da li je bosanska vlada bila upoznata s tim tajnim savezima?
– Bosanska vlada bila je veoma slaba i nalazila se u veoma slaboj situaciji, jer neki članovi Predsjedništva ili bosanske vlade bili su srpski nacionalisti ili agenti Beograda. Predsjednik Alija Izetbegović je bio svjestan da je Tuđman prijetnja i da je uz Miloševića, ali njegova naivnost se ogledala u tome što je vjerovao da Jugoslovenska narodna armija neće odigrati ulogu koju će odigrati. Nije shvatio da će JNA pristati uz srpski nacionalizam, i to je razlog zbog kojega nije pripremio i naoružao Bosance za događaje koji će uslijediti. Ali, imao je i članove svoje vlade koji su radili cijelo vrijeme za interese Beograda i Zagreba.
- Kada govorite o JNA, imate li saznanja da su njene jedinice napravile ratne zločine u Bosni?
– Od samog početka JNA i njeno rukovodstvo bili su partner Miloševića, a tu su saradnju posebice održavali živom Veljko Kadijević i Blagoje Adžić. Bilo je nekih nesuglasica i razmimoilaženja u tome treba li se u cijeloj Jugoslaviji uspostaviti neka vrsta komunističke diktature, ili se treba raditi na uspostavi “velike Srbije” uspostavljanjem novih granica. Nije bilo bilo ni jasno ko će biti dominantan partner u tom odnosu, ali Milošević se na kraju uspio nametnuti kao apsolutni lider i samim tim čovjek koji je kontrolirao u potpunosti JNA. Ta pozicija mu je omogućila da se bavi crtanjem karata i da počne ratove koje je počeo.
JNA je bila uključena u sve zločine počinjene do proljeća 1992. godine. Do maja 1992. godine sve snage bosanskih Srba bile su dio JNA i njima je efektivno rukovođeno iz Beograda. Od tog datuma formirana je zasebna vojska bosanskih Srba, kojom je komandovao Ratko Mladić, ali on je bio na to mjesto imenovan po nalogu jugoslovenske vojne komande, jer je sve to bio dio jedinstvene strategije.
- Napisali ste knjigu o Armiji Bosne i Hercegovine. Kako objašnjavate ‘čudo bosanskog otpora’?
– Rat su počeli Beograd, a zatim i Zagreb protiv Bosne, čije stanovništvo, posebice Bošnjaci, nije bilo spremno za rat i nije bilo organizirano da se brani. Ali, kada ciljate jednu populacijsku grupu kako biste izvršili genocid nad njom, logično je da će ona ustati da se brani i to se upravo desilo. Bosanska vlada je uspjela organizirati odbranu bosanske teritorije i bosanske državnosti. U tu odbranu su od samog početka bile uključena jedinice bosanske milicije i Patriotska liga. Tako da su i u tom haosu postojale institucije oko kojih je izgrađivana odbrana zemlje.
Bosanci su se borili za svoje živote, pa se tokom rata odnos snaga počeo mijenjati. Rat, koji su srpski nacionalisti toliko priželjkivali, u jednom trenutku se počeo razvijati loše po njih, jer su, u suštini, imali lošu strategiju. Bili su sigurni za koju teritoriju se bore i da žele osvojiti Bosnu, ali rat protiv civilnog stanovništva ih je demoralizirao i to je razlog zašto im je moral počeo slabiti i zašto je otpor bosanskih branitelja postajao sve snažniji. Ne možete osvojiti Bosnu ako vam se suprotstave svi Bošnjaci kao kolektiv, jer su oni najdominantnija grupa u zemlji. A pošto su iz svih svojih planova unaprijed isključili Bošnjake, plan srpskih nacionalista je na kraju propao.
- Da li su zapadne vlade znale šta se događa i šta se planira u Bosni i Hercegovini?
– Zapadne vlade su propustile svaku šansu da zaustave agresiju na Bosnu i Hercegovinu, jer to nije išlo njima u prilog i nisu vidjele u tome neki posebni interes, baš kao što su poslije propustile svaku priliku da spriječe genocid u Srebrenici. Nije da baš nisu razumijevale šta se dešava na terenu i nije baš da nisu shvatale da se približava rat, ali jednostavno nisu imale motiv da se umiješaju i spriječe događaje. To su razlozi zbog kojih su dozvolile sebi da zanemare činjenice i da se opredijele nekoj vrsti promoviranja mirovnog rješenja, kakav je bio Cutileirov plan, koji je podrazumijevao podjelu Bosne i udovoljavanju željama srpskih nacionalista. Vjerovali su da je to način da se izbjegne rat, ali naravno, desilo se upravo suprotno od onoga što su zapadne vlade pretpostavljale da će se desiti. Srpski nacionalistički lideri, prije svih Milošević i Radovan Karadžić, vješto su manipulirali predstavnicima zapadnih vlada kako bi sarađivali s njima. To je bilo vrijeme konzervativnog realizma u politici Zapada i vođe zapadnih zemalja su bile sretne što mogu sarađivati sa Srbima kako bi se razrušila Bosna.
Cijeli je taj politički proces na Zapadu išao u prilog Miloševićevoj i Karadžićevoj politici i njihovim planovima, koji su podrazumijevali konstantno miniranje svih napora bosanske vlade da odbrane svoju državu. Insistiranje na miru značilo je da će jači, bosanski Srbi, u podjeli zemlje dobiti najviše. Ali, s vremenom, njihove namjere su postajale očitije i politika koju su vodili bila je sve više diskreditirana i postalo je jasno da njihova politika nije preduslov ili garant za mir.
- Na početku rata bilo je informacija o postojanju logora, a nedavno su objavljeni dokumenti američke Centralne obavještajne službe u kojima se navodi da je Vojska RS-a planirala napad na Srebrenicu. Kako objašnjavate da je SAD posjedovao konkretna saznanja, ali nije ništa poduzeo?
– Nisu ništa poduzeli jer nisu htjeli da budu involvirani. Rat je počeo u vrijeme Bushove administracije i njihov je stav bio da je to problem koji moraju riješiti Evropljani i nisu u interveniranju vidjeli američki nacionalni interes. Nisu htjeli slati svoje vojnike i potencijalno imati ljudske gubitke. Iako su znali za koncentracione logore u zapadnoj Bosni, nisu htjeli objavljivati te informacije kako se javnost ne bi mobilizirala, a zatim i izvršila pritisak na donošenje nekih neželjenih odluka. I baš zato što nisu htjeli riskirati živote američkih vojnika u nekoj vojnoj intervenciji, namjerno su krili informacije koje su posjedovali. Tek kada su novinari Ed Vulliamy i Roy Gutman otkrili i obznanili postojanje logora stvorena je situacija kada se počelo razmišljati o nekoj umiješanosti na terenu i američko vodstvo je bilo veoma ljuto zbog njihovog djelovanja.
- Da li su Bošnjaci bili meta genocida zato što su muslimani?
– Svakako, to je bio dio srpske nacionalističke ideologije, jer su srpski ideolozi targetirali i Hrvate katolike, ali su bili veoma antimuslimanski, ili, ako hoćete, antiislamski orijentirani. Gdje god su bili u prilici da sretnu muslimane, prema njima su bili posebno okrutni. Srbi su Hrvate doživljavali kao ljude ravne sebi, a Bošnjake su doživljavali kao podređene sebi u svakom smislu, a to je dio srpske nacionalističke ideologije. Antiislamski stavovi dio su srpske nacionalističke misli kroz cijelu njenu historiju. A samo su Albance mrzili čak i više nego Bošnjake i Albanci se na skali poštovanja u srpskoj nacionalističkoj ideologiji nalaze na samom dnu. To je razlog zašto Evropa nije intervenirala, jer da su muslimani ubijali kršćane pritisak da se intervenira bio bi mnogo veći, ali pošto su kršćani činili genocid nad muslimanima, bili su spremniji da ništa ne poduzmu.
- Najstrašniji zločin genocida desio se u Srebrenici. Koliko je planiranja trebalo da se izvrši zločin takvih razmjera?
. Ubistvo izvršeno nad 8.000 ljudi je zaista veliki zločin i trebalo je mnogo vremena i planiranja da bi se izvelo nešto takvo, jer nešto takvog obima se ne može izvesti u jednom malom isječku vremena i biti motivirano trenutnim napadom ljutnje i bijesa. Jedan od najgorih stereotipa o srebreničkom genocidu jeste da je pokolj ljudi izvršen kao čin osvete, što nije tačno, jer je to bila dobro organizirana operacija i morate razumjeti taj kontekst.
- Koji je najispravniji način da se pamte događaji srebreničkog genocida?
– Mislim da su dvije stvari izuzetno važne za razumjeti, a to je da je to ne samo najgori masakr u ratu, nego je to dio genocidnog procesa koji je počeo 1992. godine. Razmjere i motive genocida u Srebrenici morate sagledavati u toj široj perspektivi i sagledavati ih kao dio genocidnog procesa. Morate naučiti da su za genocid u Srebrenici odgovorni, naravno, najviše Srbija i Republika Srpska, ali isto tako i međunarodna zajednica, koja je cijeli rat aktivno sarađivala sa Srbijom i RS-om i na neki način dozvolila da se desi genocid u Srebrenici. Mislim ponajviše na SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Holandiju.
Najbolji način da se pamti genocid u Srebrenici jeste da se omogući sloboda u kojoj će ljudi pričati o svim tim stvarima i da se djeca pravilno uče o onome što se desilo u Srebrenici.
(Izvor: Al Jazeera)