Dr. Sead Turčalo, redovni profesor i dekan Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu objavio je komentar za Balkan Insight, naslovljen sa “Politika dehumanizacije Bošnjaka: Genocidna logika u političkoj retorici Milorada Dodika”. Njegov komentar objavljujemo u cijelosti:
Bosna i Hercegovina već dvije decenije sluša Milorada Dodika kako ispaljuje govor mržnje kao što su se od 1992. do 1995. ispaljivale granate. Bespoštedno, brutalno i bez obzira na posljedice. Njegova politička strategija je jasna, da bi opravdao secesionistički projekt, mora prvo delegitimirati Bošnjake kao ravnopravan politički subjekt.
Kada predsjednik entiteta RS kaže da su Bošnjaci “genetski lažovi”, ta izjava nije politička provokacija. Ona nosi historijsku težinu ratnih zločina 90-ih, analognu onoj izjavi osuđene ratne zločinke Biljane Plavšić, iz septembra 1993. godine, o “genetski deformiranom” narodu kojom je izgovarala smrtnu presudu Bošnjacima. Takve izjave u sebi sadrže esenciju genocidne logike. Dodik, kao i Plavšićka, ne kritiziraju neku ideju, već Bošnjake kao narod, esencijalno ga proglašavajući biološki i moralno inferiornim. Upravo ova vrsta demonizacije, upozoravao je Raphael Lemkin, otac pojma genocida, prethodi pokušajima uništenja naroda. Kada se narod jednom definira kao “genetski inferioran”, otvorena su vrata najgorim scenarijima, jer inferiorni narod, u logici onih poput Dodika, nema pravo na jednakost, nema pravo ni na postojanje.
Kada Dodik u aprilu 2025. za političko Sarajevo kaže da su “neljudi” koji žele uništiti RS, to nije tek politički lapsus, nego jasno artikulirana poruka. “Oni” nisu kao “mi”, oni nisu ljudi poput nas. Ova vrsta jezika nije nova. Takav jezik smo čuli u Bosni i Hercegovini 1990-ih u govorima Radovana Karadžića i drugih arhitekata genocida nad Bošnjacima, koristili su ga Hutu ekstremisti pripremajući i provodeći genocid u Ruandi, čuli smo ga u Njemačkoj 1930-ih, uoči holokausta. I uvijek je završavalo isto, zločinom. Jezik mržnje nije slučajnost, već instrument politike moći. Dodik tu retoriku koristi namjerno i svjesno.
Recikliranje starih narativa u novom vremenu
Retorika Milorada Dodika nije nikakav novum. Ona je duboko ukorijenjena u geopolitičkoj kulturi srpskih nacionalista od Načertanija Ilije Garašanina do memoranduma SANU, vođenoj teritorijalnom opsesijom o homogenom srpskom prostoru. Dodik nastavlja da reciklira ove narativa u novom vremenu.
Njegova nedavna izjava da Bošnjaci trebaju “napustiti islam i vratiti se pravoslavlju” kako bi Bosna i Hercegovina postala unitarna, ali isključivo srpska, je otvorena poruka o tome šta znači prihvatljiva Bosna i Hercegovina u njegovom viđenju. To znači država bez Bošnjaka kao naroda. U teoriji identiteta to je ekstremni oblik negacije drugog, u praksi je to ideološka priprema za političko nasilje.
Predsjednik entiteta RS ne staje samo na negiranju identiteta. Njegove izjave o Sarajevu kao “muslimanskoj prevari” i Bosni kao “teritoriju koji Srbi nose sa sobom” dio su šire strategije unutrašnjeg orijentalizma. On od Bošnjaka pravi muslimane, od muslimana islamiste, a od islamista prijetnju Evropi. Tako Dodik geopolitički pakuje Bosnu i Hercegovinu u “mali Teheran” Balkana, prezentirajući sebe Zapadu kao zaštitnika evropske civilizacije od muslimanske opasnosti. On ne koristi termin “Bošnjaci”, već sistematski insistira na terminu “muslimani”. Time Bošnjake svodi na vjersku grupu, svjesno izazivajući islamofobne asocijacije i podršku globalne desnice. Kada tvrdi da Bošnjaci žele pretvoriti Banja Luku u “džamahiriju”, on zapravo crta imaginarnu kartu u kojoj Evropa završava tamo gdje počinju džamije. Ovo je i klasičan orijentalizam. Bošnjaci, u njegovom diskursu, nisu autohtoni Evropljani, oni su “istočnjačko tijelo”, relikt Osmanskog carstva. Civilizacijski su strani Evropi i samim tim nekompatibilni sa evropskim vrijednostima i identitetom.
U ovo se savršeno uklapa i dio njegovog intervjua austrijskom magazinu Profil u kojem tvrdi da: “Muslimani u Bosni i Hercegovini žele novi rat. Žele ovdje dovesti džihadiste i nametnuti šerijat. Čini se da to nekima u Evropi savršeno odgovara, jer bi se najradije riješili vlastitog otpada i sve ih poslali ovdje.”.
Osim što ovaj citat sadrži sve konstrukcijske elemente Dodikovog ekstremističkog diskursa, on uvodi i komponentu ultradesničarske teorije “velike zamjene”. Optužba da neki u Evropi bi željeli da šalju “otpad” na Balkan duboko je povezana s pomenutom teorijom zavjere koja kruže u ultradesničarskim krugovima, a koje tvrde da evropske elite potiču migraciju muslimana kako bi destabilizirale “tradicionalne evropske vrijednosti”.
Inspiracija za radikalne desničarske teroriste
Pogrešno bi bilo vjerovati da je Dodikov dehumanizirajući diskurs samo puka politička igra ili dio njegove borbe za političko preživljavanje. Svi oni koji gledaju na njegovu retoriku na takav način, prave kobnu grešku. Ideološki narativi koje Dodik promovira nisu nikakve retoričke strategije, nego politička agenda koja je već pokazala svoju smrtonosnu moć i izvan regije.
Upravo su teroristi poput Andersa Breivika i Brentona Tarranta svoje zločine pravdali i inspirirali genocidnim diskursom srpskog nacionalizma. Oni u svojim manifestima nisu citirali marginalne ekstremiste, već izravno prihvatili logiku srpskih nacionalističkih ideologa, onu istu logiku koju Dodik danas otvoreno zastupa. Obojica su slavili Karadžića i Mladića kao “viteške figure” u borbi protiv muslimanskog “osvajanja” Evrope. Međunarodna zajednica koja propusti jasno reagirati na Dodika zapravo hrani monstruma čije se posljedice sutra mogu osjećati na ulicama Berlina, Pariza ili Osla kada neki novi Tarranto i Breivik uzmu upravo predsjednika entiteta Republika Srpska za inspiraciju.
Kontrastrategija dehumanizirajućoj retorici
Dodik računa upravo na pasivnost Zapada. On shvaća međunarodne odnose bolje nego što Zapad shvaća njega. Računa na rastuće transatlantske napetosti, zamor Europe i Amerike od Bosne, na antiislamske i populističke impulse koji haraju Zapadom, a naročito računa na rusku podršku.
Istovremeno, domaći politički akteri u Bosni i Hercegovini koji se protive Dodikovim prijetnjama trebaju izbjeći bilo kakve površne odgovore. Odgovor ne može biti sentimentalan, ni defanzivan, ni isključivo pravno-formalan. Korištenje populističkih parola kao forme odgovora zapravo samo legitimizira njegovu retoriku isključivosti. Potrebna je ofanzivna, ali realistična kontrastrategija utemeljena na četiri stuba.
Prvi stub je ofanziva u javnom prostoru u kojem se treba jasno i kontinuirano ukazivati da Dodikova politika ne samo da dehumanizira Bošnjake, nego i same Srbe prikazuje kao narod zarobljen u vječnoj paranoji, osuđen da živi iza zidova vlastitih predrasuda. Za Dodika su Srbi narod koji trajno ovisi o neprijatelju, o strahu i o lažnoj sigurnosti etničke čistoće.
Drugi stub čini ciljana društvena mobilizacija gdje god je to moguće. Svaki prostor u kojem je moguće graditi alternativni diskurs mora se iskoristiti.. Treći stub je vanjskopolitički. Međunarodnim partnerima se više ne smije govoriti jezikom moralne uvrijeđenosti, već jezikom realpolitike. Ugrožavanje sigurnosti, faktor regionalne destabilizacije, izvor ekstremizma, i instrument malignog geopolitičkog utjecaj je terminologija koju Zapad razumije, a koja pokazuje da djelovanje i govor mržnje predsjednika entiteta RS nije samo domaći problem, već prijetnja evropskom miru. Četvrti stub je najteži i najdugotrajniji za implementirati, jer zahtjeva građenje alternativne političke kulture zasnovane na političkom subjektivitetu građanina. Ta vizija ne mora biti idealna, ali mora biti stvarna, artikulirana i hrabra.
Ako njegovu retoriku ignoriramo, zanemarujemo onda i ključni zakon genocidnih procesa, a to je da oni nisu nužno obilježeni krvlju na početku, već riječima koje pripremaju umove da krv ne bude tragedija, nego pravda. Historija nas je naučila da tamo gdje se normaliziraju riječi koje dehumaniziraju Drugoga, ubrzo se normaliziraju i djela koja brišu živote.
(kliker.info)
