Piše: Gojko Berić

Srebrenica će i u narednim godinama i decenijama biti epicentar dodira i sudara bošnjačkih i srpskih emocija, sve dok i posljednji Srbin ne shvati da su njegovi preci u tom bosanskom gradiću počinili genocid nad Bošnjacima

Proljeće i ljeto su godišnja doba kad Bosna i Hercegovina ponovo prebrojava svoje mrtve, nestale (čitaj: progutao ih mrak) i raseljene, svoja stratišta i iz njih nikla mezarja i groblja, jer je u tom periodu, na samom početku rata, počinjeno najviše zločina nad civilnim stanovništvom. Kad jednog dana Bošnjaci, Srbi i Hrvati popišu sve mrtve i obilježe sva mjesta međusobnog pokolja, biće konačno poznato ko je kome i koliko zla nanio. Tada će se valjda naći neko ko će na osnovu tog knjigovodstva smrti uraditi mapu pogroma nad civilima – ženama, muškarcima i djecom, svojevrsnu “geografiju zločina”, metaforički naziv za Bosnu i Hercegovinu iz devedesetih godina. I da onda prestane politička i svaka druga trgovina mrtvima, lišena bilo kakve empatije prema onima koji nisu “naši”. Oni koji tako dijele nevino pobijene ljude, žrtve političkih projekata, mržnje ili osvete, poništavaju njihovu pripadnost istoj zemlji i istoj državi, a time i samu tu državu. Niko ne može znati kakva je budućnost Bosne i Hercegovine, čak i u slučaju da preživi epidemiju nacionalizma u kojoj se guši i jednog se dana, kao težak rekonvalescent, smjesti u nekom ćošku EU. Teško je predvidjeti kako će izgledati ta državna zajednica i kako će ljudi u njoj živjeti. Sigurno je jedino da će Srebrenica i u narednim godinama i decenijama biti epicentar dodira i sudara bošnjačkih i srpskih emocija, sve dok i posljednji Srbin ne shvati da su njegovi preci u tom bosanskom gradiću počinili genocid nad Bošnjacima.

Dugo i predugo će sve to trajati, jer postoje ljudi koji se suočenju sa istinom protive svim sredstvima. Ovog 11. jula to su svojim šovinističkim ispadima učinili Milorad Dodik i dvije sada već bivše studentice kriminalistike u Sarajevu. Srbija je dvije mlade djevojke urgentno nagradila stipendijama i osigurala im nastavak studija u Beogradu. Slučaj je izazvao takvu medijsku pažnju da je suvišno ponavljati detalje te bizarne priče. A šta bi se desilo da se, recimo, neki mladi Hrvat koji studira pravo u Beogradu slikao uz portret ustaškog vođe Ante Pavelića i, aludirajući na Jasenovac, napisao: “E neka smo vas pobili…”? U Srbiji bi se digla kuka i motika i svaki bi Hrvat bio “ustaša”! Usput rečeno, ponašanje ovih studentica je odraz stanja duha koji vlada u ovoj zemlji i svuda okolo nje. Niko od njihovih profesora nije se javno oglasio i rekao: “One su takve zato što ni mi nismo mnogo bolji, što je čitav obrazovni sistem takav i što pred našim očima stasavaju generacije koje su zadojene nacionalističkom mržnjom više nego što su to bili njihovi očevi, od kojih su mnogi devedesetih godina postali ubice nevinih ljudi”. Nisu te djevojke nikakve glupače, kako su ih nazvali neki tekstopisci na društvenim mrežama, one su se jednostavno priklonile mnogobrojnoj “naciji mržnje” i iskoristile priliku da promoviraju svoj sirovi patriotizam i za to budu nagrađene. To je onaj patriotizam o kome je Miloš Crnjanski pisao kao o nekoj vrsti sadomazohizma koji te “uništava, muči, kinji, dovodi na rub gladi, a ti ostaješ odan. Patriotizam je savršena jednakost, tu je na istom tanani liričar i seljački blento”. To je taj kretenski patriotizam koji je onog Srbina iz Srebrenice naveo da na dan ukopa u Potočarima na sav glas i do iznemoglosti pušta pjesmu “Veseli se, srpski rode”, a prvi komšija mu je Bošnjak koji je ukopao sina!? Veseli se, srpski rode, veseli se što si pobio, otjerao u logore, opljačkao i protjerao na hiljade nesrpskog stanovništva, mahom Bošnjaka, veseli se što će te svijet pamtiti po genocidu u Srebrenici.

Život se u ovoj zemlji odvija po matrici istorijskih resentimana, komemoracija, medijskog podsjećanja na zla vremena i prigodnih govora kojima se prikupljaju politički poeni, dok sporednim kolosijekom tumara tzv. lokomotiva progresa koja će nas tobože odvesti u obećanu zemlju zvanu EU. Groblja su puna spomen-ploča na kojima su ubice ukopanih žrtava identifikovane etnički i nazvane zlikovcima. U većini takvih mjesta danas više ne živi niko. Preživjela rodbina se jednom ili dva put godišnje okupi da oda poštu mrtvima i nakon nekoliko sati vraća se na svoje nove adrese. “Odvele su ih prve komšije”, “Nema pravde za žrtve”, “Neka mi komšije kažu gdje su mi sinovi” – naslovi su kojima novine opisuju njihov gnjev.

Kad bi mogao da oživi, Crnjanski bi se uvjerio da se od vremena njegove mladosti do danas, a to je čitavih sto godina, situacija u Srbiji u suštini nije mnogo promijenila. To je narod, primjećuje istaknuti intelektualac Branko Kukić, koji se plaši svojih najboljih i najpametnijih ljudi i novih pojava: “Razočaravajuće je što smo poklekli jer je ispred, iza i okolo mnogo primitivizma. Poklekli smo pred tom navalom brloga, treša, pred ruljom vođenom likovima treće klase”. Šta vrijedi kad u beogradskom Danasu pročitate kolumnu pod naslovom “Moralno-političke nakaze vladaju Srbijom”, kad te nakaze podržava više od dvije trećine građana seljačke Srbije kojima je pri srcu Draža Mihailović, a najdraži političar vojvoda Vojislav Šešelj?

Zašto je Srebrenica u svemu tome tako važna? Zato što se na njenoj tragediji dobija ili gubi bitka za istinu o najvećem zločinu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata; zato što se u Srebrenici, a ne u Sarajevu, simbolično dobija ili gubi bitka za vladavinu prava u ovoj zemlji. Srbija kakvom je opisuje pjesnik i esejista Branko Kukić, negira genocid u Srebrenici, uprkos pravomoćnim, zauvijek važećim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde, i najneposrednije se miješa u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. Vučićev vazal Milorad Dodik vuče političke poteze koje mu suflira predsjednik Srbije, negira Ustavni sud, nekažnjeno poriče genocid u Srebrenici, ignoriše sve zakone ove zemlje, vrijeđa visokog predstavnika Christiana Schmidta, i na svadbama i sijelima pjeva: “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine…”. Možda je Dodik stvarno jači od vlastite sudbine, ali mu se nikako ne bi smjelo dozvoliti da bude jači i od države!

(oslobodjenje.ba)