Piše: Jusuf Trbić
Kad danas govorimo o nesretnoj etničkoj podjeli Bosne, lako uočavamo dva krivca. To je najprije razorni velikosrpski projekat koji i dalje, ovoga puta u miru, pokušava stvoriti Veliku Srbiju, pod oznakom “srpski svet”, “srpski kulturni prostor”, “Otvoreni Balkan” i tome slično. To su, takođe, ista takva, samo nešto manje izražena, nastojanja Hrvatske da napravi treći entitet, na temelju nekadašnjeg dogovora Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu o podjeli BiH. A kakva je, u svemu tome, uloga nekadašnjeg političkog vođstva Bošnjaka, ima li u tome krivnje ili su i oni bili samo žrtve susjednih hegemonijskih projekata?
Vremena su danas teška, država propada i zadnji je čas da se bliska prošlost sagleda, onakva kakva je bila, i da konačno izvučemo glave iz pijeska. Planovi uništenja Bosne nesumnjivo su potekli sa dvije gore naznačene adrese, ali se čini da je zanemaren uticaj trećeg faktora. Naime, oni koji su planirali nasilno cijepanje Bosne imali su i strategiju, i sredstva, i masovnu podršku svojih građana, i podršku nekih stranih centara moći, ali su morali imati i rezervni plan u slučaju da se silom, ratom i zločinima ipak ne uspiju ostvariti svi zacrtani ciljevi. Taj rezervni plan bio je jasan: treba obezbijediti da bošnjačko političko vođstvo podrži unutrašnju podjelu, i to će, više od bilo čega drugog, osigurati ispunjavanje velikodržavnih ciljeva Beograda i Zagreba. I tu podršku su dobili.
Kad je 26. maja 1990. godine, uz veliku pompu, osnovana prva monoetnička stranka, stranka Muslimana, na političku pozornicu je uveden i ozakonjen ubilački nonsens – političko organizovanje etničkih grupa unutar iste države, što je značilo samo jedno: ozakonjenje etno-religijskog kolektivizma, teritorijalizaciju etničkih politika i podjelu kao neumitni ishod. U uvodnom izlaganju na Osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije Alija Izetbegović je istakao kako predstoji novi dogovor naroda BiH o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju želimo. A takve dogovore, kako je rekao, mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, koje mogu odrediti samo narodi, i to na slobodnim izborima. Time je najavljeno rušenje Ustava Republike BiH, jer će se ubuduće sve odluke donositi dogovorom, to jest konsenzusom etničkih zajednica, i svaka će od njih imati pravo veta. Do tada su se odluke u parlametnu, kao i svuda u svijetu, donosile natpolovičnom većinom, a Izetbegovićevo “dogovaranje naroda” ne samo što je srušilo građanski ustav BiH, već svakoj od tri vodeće etničke stranke omogućilo kontrolu na svojoj teritoriji, to jest faktično pretvaranje dotle jedinstvene države u tri zasebna feuda. Ta podjela konačno je ozakonjena u Dejtonu. Tako je pogubni model “dogovaranja naroda” postao temelj svih političkih i društvenih procesa na našem putu u provaliju. A bošnjački politički lideri ne samo da su započeli i zapečatili podjelu, već su tu podjelu branili čak i u najtežim trenucima, i brane je i danas.
Treba se samo sjetiti Karington-Kutiljerovog plana iz marta 1992. godine, koji je predviđao stvaranje tri etničke republike, što je bio logičan rezultat dotadašnjih dogovora o podjeli države. Alija Izetbegović je potpisao taj mirovni plan, u vrijeme kad je BiH još bila sasvim etnički izmiješana i kad je grupisanje etničkih zajednica, svake na svojoj teritoriji, bila, naprosto, apsurdna ideja, koja se mogla realizovati samo prolijevanjem rijeka krvi. Nakon američkog pritiska Izetbegović je povukao svoj potpis, ali svaki od narednih prijedloga bio je baziran upravo na toj ideji etničke podjele zemlje.
Potvrđuje to i srpsko-muslimanska deklaracija koju su 16. septembra 1993. godine u Ženevi potpisali Alija Izetbegović i izaslanik Radovana Karadžića Momčilo Krajišnik, samo dan nakon što je Izetbegović istu takvu deklaraciju potpisao sa Tuđmanom. Po tom sporazumu BiH se pretvara u uniju tri republike, a predviđeno je da se na zajednički dogovoren datum u svakoj od tih republika održi referendum o tome hoće li ostati u sastavu BiH ili neće. Tadašnji član Predsjedništva BiH Ivo Komšić zapisao je da je tada “prvi put Izetbegović faktički legalizirao “Republiku Srpsku” i omogućio joj otcjepljenje od BiH putem referenduma”.
Taj sporazum bio je glavna tačka dnevog reda prvog Bošnjačkog sabora, održanog 26. i 27. septembra te godine, i to je bilo prvi put da se takve stvari iznose javno, na demokratsko potvrđivanje. Izetbegovićev i Silajdžićev prijedlog da se podrži ta deklaracija bio je skoro plebiscitarno odbijen. Zato je, kao glavna tačka, proturen prijedlog o promjeni imena Muslimana u Bošnjake, po čemu je to, u osnovi srednjovjekovno, plemensko okupljanje, ostalo zapamćeno do danas.
Sa tog Sabora procurile su informacije, o kojima i danas pišu mediji, da je Alija Izetbegović ponudio Srebreničanima da se kolektivno isele i dođu da žive u Vogošći i Ilidži, što su oni ogorčeno odbili. Bio je to, nesumnjivo, rezultat realizovanja Ženevske deklaracije o teritorijalnoj podjeli, što je otvorilo brojna pitanja. Kako je zapisao poznati novinar Senad Avdić, “to, otvara jednu sasvim drugu, za mnoge u Sarajevu i dalje neugodnu, tabuiziranu temu, od koje se već dva i pol desetljeća bježi unutar bošnjačkog političkog i vojnog vrha: kako je (to je pitanje koje se nikada nije ozbiljno otvorilo), Armija BiH tri i pol godine nakon početka rata, u trenutku kada je brojala, službeno, 300 tisuća vojnika, kada je, između ostalog, i uz pomoć, odnosno prešutnu suglasnost SAD, nabavljala i dobivala ozbiljno teško naoružanje, kada je imala taktičko-operativna i manevarska znanja i iskustva (što su potvrdile oslobodilačke akcije Petog, a kasnije i Sedmog Korpusa Armije BiH), kako je dakle ta vojska dopustila da se 28. divizija ARBiH u Srebrenici, koja nije bila tehnički bespomoćna, ali jest kadrovski i personalno obezglavljena, moralno ispražnjena, sama suprotstavi Mladićevoj krvoločnoj soldateski? I kako to da tijekom cijelog trajanja srpske vojne operacije “Krivaja 95” vojni vrh u Sarajevu i njegovo civilno zapovjedništvo nisu poduzeli skoro ništa, odnosno jesu tek nekoliko pojedinačnih, simboličkih akcija, da zaštiti borce i stanovništvo od Mladićevog genocidnog uragana?”
Zabilježeno je i da se, nakon genocida u Srebrenici, američki predsjednik Klinton žalio što se bosanska vojska ne želi boriti, pa je, faktički, predala Srebrenicu bez borbe. Kako se u to uklapa zahtjev Izetbegovića da se demilitarizuje Bihać, usred srpske ofanzive i prije pobjedonosnog pohoda Petog korpusa, a pogotovo hitno potpisivanje u Ženevi plana o podjeli 51:49 posto, kad je konačno oslobođenje zemlje bio sasvim izgledno, čime je Izetbegović, faktički, zaustavio Armiju BiH pred Banja Lukom? I zbog čega niko iz bosanske delegacije u Dejtonu nije ni pomenuop Srebrenicu, već su je ostavili na upravu onima koji su tu izvršili genocid?Sve su to pitanja koja teško opterećuju aktuelnu bošnjačku i bosansku politiku, koja se, kao što smo vidjeli, nije odredila na odgovarajući način ni prema očiglednoj izdaji u režiji Bakira Izetbegovića, u slučaju sabotiranja revizije tužbe za genocid protiv Srbije. A da bi se takva pitanja riješila, svi mi moramo najzad izvući glave iz pijeska i pogledati istini u oči. Makar nas istina i zaboljela.