Piše: Jusuf Trbić
Junaci naše prošlosti nisu bili samo ljudi, već i avlije, kuće, mahale, parkovi, hoteli, kafane, sve ono što je obilježilo jedno doba ljepše i sretnije od ovoga sad. Sjećanje na njih pokazuje da stvarnost nije bila uvijek ovako sumorna, i da naši životi nisu uvijek bili uboga provincija svijeta, kao sad. Rijetka pisana svjedočanstva govore da je Bijeljina pred kraj turske vladavine imala razvijenu i bogatu čaršiju i čak 23 mahale, kao 23 mala, samostalna svijeta, koja su se skladno uklapala u jednu cjelinu, i čije su ulice vodile na isto mjesto. Mahale su bile : Ledinci, Dragić, Pašalić, Hamidović, Janjica, Mustafić, Muharemagić, Kandić, Dautagić, Imamović, Suljagić, Ćorić, Galac, Jukić, Hambar, Pašine bašče, Korunović, Kiptijan, Arnaut, Muratagić, Šabić, Dašnica i Gvozdevići. I čaršija, kao centar koji je sve povezivao.
A gradovi su i u staro doba morali imati svratišta, hanove, hotele i prenoćišta, da putnik namjernik ima gdje da otpočine. Najstariji putopis u kojem se pominje Bijeljina, kako je zabilježio Mustafa Grabčanović, jeste putopis Francuza M. Kislea (Quiclet), koji je štampan u Parizu 1664. godine. Ovaj francuski putnik posjetio je Bijeljinu u maju 1658. godine, dolazeći iz Zvornika i Kozluka: “ …krenusmo sutradan, u nedjelju ujutro, i pošto smo prošli pokraj jedne natkrivene grobnice i preko nekoliko potoka sa lošim drvenim mostovima, ostavljajući lijevo jedan han, imenom Kočin han, stigosmo nakon osam sati puta u veliko naseljeno mjesto – Belina. I mi prenoćismo u saraju pokojnog Selim-paše, u vrlo ugodnoj i udobnoj zgradi, radi njenih izba i soba, alkova, ili, kako ih Turci zovu –“šahnišina” – i peći ili ognjišta, sasvim po njemačkom uzoru.”
Šest godina nakon Kislea Bijeljinu je posjetio čuveni turski putopisac Evlija Čelebija, koji je zabilježio da je to lijep, uređen grad, bogat zelenilom i cvijećem, sa pet mahala i oko pet stotina kuća. On je tada odsjeo u saraju Ali-paše Čengića. Čelebija je zapisao da je to najljepša zgrada, veliki odžak ( handan), pokriven crvenom ćeramidom. “ To je dobar dvor, sa hodnicima i divanhanama, kuhinjom, štalom za konje i sobama u prizemlju i na spratu, tako da mu u svoj Bosni nema ravna.”
Pred kraj turskog doba u Bijeljini je postojalo nekoliko hanova, svratišta za putnike i goste, nekadašnjih hotela, takoreći.
Suljin han se nalazio na brčanskoj cesti. Bio je veliki, sa sobama i dvorišnim štalama, a prestao je sa radom 1880. godine.
Krpića han se nalazio u Janjica čaršiji, a vlasnik bio bogati trgovac i poznati dobrotvor Ahmed-aga Krpić, koji je preko puta podigao i džamiju. Han se nalazio na mjestu današnjeg Medicinskog centra, a, kako navodi Slobodan Petrović, tu je zgradu Ahmed-aga Krpić ustupio 1880. godine doktoru Jakobu Kohutu za smještaj prve bolnice u gradu. Tu se bolnica nalazila sve do 1931. godine, kad je izgrađena nova. Stara zgrada je srušena 1954. godine.
Han Hadži Džane Omerovića nalazio se takođe u Pašinim baščama, a han braće Alije i Osmana Muradbegovića u staroj čaršiji. Podignut je 1856. godine. U toj zgradi je od 1922. godine bio bijeljinski bioskop “Edison”, a kad je izgrađen novi bioskop, tu se nalazilo Amatersko pozorište “Scena”. Danas je tu centralni gradski trg.
Postojao je i han koji se zvao “Svjetlica”, na izlazu prema Brčkom, kao i han Zaimbega Zečevića u centru grada, na mjestu gdje je sada zgrada Suda. Najduže je u upotrebi ostao veliki han braće Hasana i Ćazima Hadžibeganovića, sve do 1948. godine, i posljednji je han u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nalazio se pored Zelene pijace, na mjestu današnje Lamele, zgrade u kojoj je kafana “Bled”.
Neki hanovi su radili i u staroj Jugoslaviji : Ćatin han, Nišića han i čuveni Arapov han, svi u Pašinim baščama.
Hoteli i novo doba
Prvi hotel u Bijeljini otvoren je u prvim godinama austrougarske okupacije, oko 1881. godine, i zvao se “Kronprinc Rudolf” ( ime je dobio po sinu Franje Josipa koji se ubio u Šenbrunu). Hotel se nalazio u blizini tada podignutog vojnog lagera i služio je najviše za smještaj porodica vojnika, ali i za provod ofcira i vojnika. Imao je čak i animir-dame, sve iz inostranstva. Prestao je da radi oko 1900. godine, zgrada je srušena, a na tom mjestu je podignut hotel “Nacional” ( nakon rata hotel je dobio ime “Srbija”). U centru grada je bio hotel “Evropa” ( izgrađen 1933-35. godine), a vlasnica je bila poznata poslovna žena Rifka Alkalaj. Kasnije je u toj zgradi bio Dom JNA. U vrijeme Kraljevine SHS u Bijeljini je radio i hotel “Balkan” na Žitnoj pijaci, zatim takozvani “Mali hotel” na Drvenoj pijaci, iza hotela “Drina”, kao i hoteli “Podrinje” i “Amerika”, jedan naspram drugog, u zgradi Željka Atanackovića.
A 1892. godine podignut je, za ono doba, velelepni hotel “Drina”, veliko, blistavo zdanje, po najvišim evropskim standardima. Ništa se u Bijeljini, ni prije ni poslije toga, s njim nije moglo porediti. Taj je hotel označio početak modernog doba, on je okrenuo naopako sve dotadašnje običaje, i bijeljinsku čaršiju odjednom otvorio prema svijetu. Od prvog dana, punih osamdeset godina, taj je jedinstveni hotel bio centar društvenog života grada, i sve do izgradnje Sokolskog doma, 1929. godine, u njemu se nalazila jedina sala podesna za velike priredbe i događaje.
S dolaskom Austro-Ugarske cijela Bosna je postala veliko gradilište. Nove kapitalističke ideje su, kao nezadrživa poplava, odjednom zapljusnule čitav ovdašnji društveni život, počeli su da pristižu razni gosti, a pogotovo trgovci iz Beča, Pešte, Segedina, Graca, a njima nije odgovarao smještaj u starinskim hanovima, sa sećijama, štalama u dvorištu, sinijama, zadimljenim čajdžinicama. Tražilo se ono što ima cijela Evropa. Tako je gradska uprava već 1892. godine izgradila moderan hotel, po bečkom projektu i sa do tada nepoznatim sadržajima.
Čudo u Bijeljini
Hotel je imao dvanaest zasebnih, lijepo uređenih soba za goste, veliku akustičnu salu, restoran sa najsavremenijim namještajem, pozornicu za koncerte i predstave, prostranu ljetnu baštu i sasvim nov način posluživanja gostiju, po evropskoj modi i sa evropskim jelovnikom. Kad je otvoren ( i to prije tuzlanskog “Bristola” i Sarajevske “Evrope”), bio je to najbolji hotel u BiH. Odjednom su se za Bijeljince otvorila vrata savremenog svijeta. Posluga je stigla iz Mađarske, namještaj iz Austrije, dovezen je i prvi klavir, pa su domaći ljudi mogli da čuju i nešto drugo osim šargije, gusala i tamburica. Odjeknuli su čudesni zvuci klasične muzike i tada modernih plesova, mladi ljudi su izašli iza avlijskih zidova, napustili sijela i prela i našli se u blistavo osvijetljenoj sali, u kojoj se pjeva, muzicira, pleše u parovima, što je bila prvorazredna senzacija. Tu je održana i prva prava filmska predstava, poslije klavira zasvirala je i violina, održane su prve pozorišne predstave i proslave novogodišnjih praznika, a starinsku odjeću zamijenila je najnovija evropska moda. Djevojke iz bogatih kuća u hotel su odlazile na svoj prvi bal, na pozornici su se smjenjivale kapele i orkestri, a Rodoljub Ćolaković i Alija Alijagić u toj su sali, u januaru 1920. godine, održali prvu veliku radničku priredbu. U ovoj prelijepoj zgradi održano je nebrojeno mnogo koncerata, priredbi, balova, proslava, susreta i druženja, a hotel “Drina” za Bijeljince je decenijama bio centar svijeta.
Kad danas na fotografijama vidi tu zgradu, čovjek se zapita : kako je moguće da je, u Bijeljini kakva je tad bila, nekome moglo pasti na pamet da sruši građevinu koja bi, da je renovirana, i danas mogla biti ukras Pariza, Beča ili Venecije. A srušena je 1972. godine, da bi na tom mjestu bila sagrađena ružna autobuska stanica, kojoj nikako nije bilo mjesto u centru grada. Bila je to osveta primitivaca, koji su i tad, kao i sad, smatrali da istorija počinje od njih i da treba uništiti sve što njih prevazilazi. Kad je otišao hotel “Drina”, ostala je velika, tamna praznina u istoriji grada, otišao je ukras mladosti generacija ljudi ovoga grada.
Preko puta je sagrađen novi hotel “Krin”, koji nikada nije mogao zamijeniti ono što je stari hotel bio. Kad je počeo rat protiv Bosne, neko od domaćih rodoljuba sjetio se da je krin, zapravo, ljiljan, cvijet sa zastava i grbova mnogih vladarskih porodica u Evropi, pa tako i bosanskih vladara, cvijet koji je postao simbol bosanske države i njene slobode. Pa su hotelu promijenili ime u “Drina”.
Ali to više nikako nije moglo biti isto. I ništa više nije ostalo isto. Ni ovaj grad, ni njegovi ljudi, ni čaršijski duh, ni komšijski običaji, sve je otišlo u dim, sve je odnio vjetar seljačkog, isključivog, netolerantnog mentaliteta, palanačke površnosti, nerpeljivosti prema drugima i drugačijima i mržnje prema svemu boljem i ljepšem. Sve je postalo močvara u koju su potonuli zlatni dani nekadašnjeg vremena i u kojoj je nestala Bijeljina, grad koji smo znali i voljeli. Ostala su sjećanja, i fotografije sa kojih nas gleda naša izgubljena prošlost. I poneka suza koja pada na pepeo, na zaborav.