Piše: Saud Grabčanović
Hrvojev sukob sa Sandaljem Hranićem, pad u Sigismundovu nemilost
Vojvoda Sandalj Hranić –Kosača je bio veliki rival sa Hrvojem. Hrvoje je bio veoma ljubomoran, jer je Sandalj preuzeo položaj velikog vojvode Rusaga bosanskog. Sukob među njima je tinjao sve dok je Sandalj bio zet Hrvatinića. Međutim, uskoro su se stvorili uslovi da se ovaj rivalitet rasplamsa i preraste u otvoreni sukob ova dva velikaša. Godine 1411. se vojvoda Sandalj Hranić rastao od Katarine, kćerke Hrvojevog brata Vuka Vukčića, i oženio Jelenom, sestrom despota Stefana Lazarevića (1402-1427.) Taj događaj će potpuno promijeniti međusobne odnose ovih velikaša na političkoj sceni Kraljevine Bosne. Herceg Hrvoje, koji je potajno čekao tako nešto, bio je navodno povrijeđen činom vojvode Sandalja, te je planirao da mu se osveti. Početkom 1413. Godine, bosanski vojvoda Sandalj Hranić, kao zet despota Stefana Lazarevića, bio je uvučen u ratovanje protiv Osmanlija. U to je vrijeme samozvani sultan Musa sin sultana Bajazita opustošio zemlje Stefana Lazarevića, potukao srpsku vojsku i srušio nekoliko gradova. Despot Stefan je tada zatražio pomoć od svog zeta Sandalja, te od Musinog brata –rivala Mehmeda, kao i od ugarskog kralja Sigismunda. Sandalj Hranić je u to vrijeme ratovao protiv grada Kotora, koji nije udovoljavao njegovim zahtjevima. Čim je dobio poziv za pomoć od svog šuraka, srpskog despota Stefana, on je napustio opsadu Kotora i pošao u Srbiju, gdje je zajedno s Ivanom Morovićem i despotom Stefanom ratovao protiv Muse. Učestvovao je u odlučujućem boju kod Čamorlua pod Vitošem u Bugarskoj, gde je Musa poginuo. Dubrovčani su kasnije govorili „kako se gospodstvo Ti hrabro i plemenito podnelo pri gospodinu despotu i caru turskom“. Ovaj rat protiv Muse je u stvari najviše pomogao njegovom bratu Mehmedu da učvrsti svoju vlast i postane sultanom obnovljenog Osmanskog carstva, kojeg je ranije srušio Tamerlan u bitci kod Angore. Tako su zahvaljujući despotu Stefanu, Sandalju i Moroviću bile stvorene mogućnosti da se obnovi i učvrsti osmanska moć poljuljana za vrijeme borbi između Bajazitovih sinova.
Hrvoje Vukčić Hrvatinić je iskoristio odsustvo Sandalja Hranića iz Bosne i počeo napadati i otimati njegove posjede. Međutim, taj njegov potez je naišao na žestoku reakciju ugarskog kralja, koji ga je proglasio odmetnikom i naredio da mu se oduzmu svi posjedi u Bosni i van nje. O tome nam govore sledeći tekstovi : ”U međuvremenu se iz temelja promenila situacija u Bosni. Sandaljevo odsustvo je iskoristio Hrvoje Vukčić i počeo da napada njegove oblasti. Teško je pogoditi motive koji su rukovodili splitskog hercega da još jednom u Bosni raspali plamen unutrašnjih borbi. Možda je želeo povratiti izgubljene pozicije u donjoj Neretvi i Drijevima, gde ga je Sandalj ranije istisnuo. U svakom slučaju, na njegove postupke je najžešće reagovao kralj Žigmund. Mučki napad na zemlje velikaša koji je bio zauzet u ratu s Turcima pružio mu je povod da u junu 1413. godine Hrvoja proglasi za odmetnika i naredi ugarskim velikašima i Sandalju da ga napadnu.” (S. (Ćirković,”Istorija srednjovekovne bosnske države”, str. 241)
„Skrivene opreke“ između hercega Hrvoja i njegovog neprijatelja izbile su na početku 1413. godine. Sandalj je prionuo uz Sigismunda i bio je u velikoj milosti u Budimu. 1413. godine poslao je herceg Hrvoje kraljici Barbari i ugarskim dostojanstvenicima pismenu poruku, u kojoj kaže da su Ivan Gorjanski i Pavle Čupor, ni sam ne zna zašto, osim požeškoga kaštela zaposjeli sva njegova imanja. Tražio je od ugarskog kralja, ako je kriv, da ga kao viteza Zmajeva reda stave na sud, a ne da ga optužuju bez temelja. On u pismu još navodi da nisu iskreno s njim postupali, a na koncu gorko primjećuje „propao ja ili ne, Bošnjaci hoće da se združe s Turcima“. Na osnovu ovog Hrvojevog pisma može se zaključiti da je on ponudio ugarskom kralju Sigismundu nagodbu. Međutim, od toga nije bilo ništa, nagodba je odbačena, a budimski ga je dvor unaprijed osudio kao izdajnika. Ovakvi potezi ugarskog dvora su Hrvoja okrenuli da napravi savez Osmanlijama koji su ga dočekali raširenih ruku.
Dok je vojvoda i herceg Hrvoje tvrdio da mu ugarski velikaši otimaju posjede, dotle ga je druga strana optuživala da otima kraljevoj vlasti zemaljske kaštele. Ugarski i hrvatski velikaši su pred kraljem Sigismundom podnosili dokaze da se druži sa Osmanlijama. Te su optužbe bile tačne, jer danas postoje dokumenti u osmanskim arhivama koji govore da je herceg Hrvoje u tajnosti pregovarao sa Osmanlijama protiv Sandalja Hranića. Sandalj je pak zajedno sa svojim budimskim prijateljima i banovima Ivanom Gorjanskim i Pavlom Čuporom to uspio razotkriti. Nemajući drugog izbora, na kraju je herceg Hrvoje ponudio kao garanciju svoje odanosti budimskom dvoru gradove Vrbas i Kozarac, ako mu se ispuni molba.
Ugarski kralj je i ovu Hrvojevu ponudu odbacio i nije htio sa njim više razgovarati, niti sklapati bilo kakve nagodbe sa njim kao nepouzdanim i neposlušnim vlastelinom koji koketira sa Turcima, po njemu najvećim neprijateljima kršćanstva! Sigismund piše svojim velmožama iz Friaula: „non vult pacta nec conventiones“. Poznata je stvar da je herceg Hrvoje puno prije 1412. godine pao u Sigismundovu nemilost. Jednom prilikom su Ugri presreli i uhvatili Hrvojevog glasnika upućenog Osmanlijama sa njegovim pismom. U tom pismu je stajalo da Hrvoje zove Osmanlije u Bosnu. Zbog ovog pisma ga je kralj Sigismund 1. 5. 1413. godine proglasio veleizdajnikom, lišio ga dukata, otkazao mu kumstvo, oduzeo mu župu Sanu, otoke Brač, Hvar i Korčulu i predao ih Dubrovniku, dok je Split uzeo pod svoju zaštitu. Protiv nevjernog i nepouzdanog hercega Hrvoja kralj je pokrenuo zagrebačkog i pečuškog biskupa, temiškog župana Ivana Gorjanskog, dalmatinsko-hrvatskog bana Petra Medveda i slavonskog bana Pavla Čupora Moslavačkog. Duboko povrijeđeni i razočarani vojvoda Hrvoje je tada zatražio pomoć nezadovoljnih bosanskih velikaša i Osmanlija.
(nastaviće se)