Šta se desilo sa povratkom: Ima li Bošnjaka u Republici Srpskoj?
Danas, konstatuju to političari i preostali povratnici u regiju istočne Bosne, više je povratnika koji ponovo napuštaju svoja ognjišta nego ljudi koji se vraćaju živjeti u Republiku Srpsku.
Piše: Jasmin Agić
Jedno nedavno televizijsko gostovanje izazvalo je više pozornosti nego desetine istupa, koji se gotovo svakodnevno bilježe na marginama informativnih emisija. Kada je, odgovarajući na pitanja kolege Senada Hadžifejzovića u Centralnom dnevniku Face TV-a, bivši državni premijer i član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić odgovorio da je jedan od razloga zbog kojih nije podržao set ustavnih promjena pežorativno poznatih kao „aprilski paket“ nesporovođenje procesa povratka jedina logična novinarska reakcija je bila provjeriti šta se desilo sa procesom u posljednjih dvadeset i pet godina.
Potpredsjednik Republike Srpske, Ramiz Salkić duže od decenije figurira kao političar koji se najistrajnije bavi povratkom Bošnjaka i bilo je odmah jasno da je najpozvanija osoba koja bi mogla dati odgovor na mnoga pitanja koja se tiču povratka izbjeglica. Upitan da prokomentariše tvrdnju mnogih nezavisnih posmatrača cijelog procesa koji smatraju da “povratak nije uspio” Salkić kaže kako je „teško reći da proces povratka nije uspio imajući u vidu sve napore koji su poduzeti kako od samih povratnika tako i od nadležnih institucija. Sa druge strane, teško je reći i da je uspio ako pogledamo sve probleme sa kojima se povratnici svakodnevno suočavaju u ovom entitetu“.
Set problema s kojima se povratnici suočavaju je poprilično dug, a počinje sa diskriminacijom na nacionalnoj, vjerskoj i, što je posljednjih godina najaktuelnije, jezičkoj diskriminaciji. Suštinski problem u procesu povratka, pojašnava Salkić, jeste što se proces “nije pozicionirao kao strateško, nacionalno i državotvorno pitanje već se pozicionirao kao socijalno i humanitarno pitanje“.
Kao dokaz tvrdnji navodi „brojne prazne obnovljene kuće, škole, domovi kulture, pusti asfaltirani putevi. Da su riješena stvarna statusna prava danas bi imali desetine hiljada zaposlenih povratnika što bi značilo da povratnici žive u svojim kućama, da su djeca u školama i da su povratnička naselja puna“, nedvosmilen je Salkić.
Nema uslova za ostanak onih koji su se vratili
Ono što Salkić potencira kao veliki promašaj u procesu povratka jeste što institucije međunarodne zajednice nisu posvetila posebnu pažnju mjestima na kojima su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu izvršeni masovni zločini kao što su „Prijedor, Kotor Varoš, Bratunac, Vlasenica, Zvornik, Foča, Višegrad i druge općine a posebno Žepa i Srebrenica nad čijim stanovnicima je počinjen, dokazan i presuđen genocid. To se nije desilo. Povratnici su bili prepušteni tada, a i danas vrlo često na milost ili nemilost onima koji su bili optuženi ili su osuđeni za teške ratne zločine nad Bošnjacima, a koje su počinili kao pripadnici vojnih, policijskih ili paravojnih formacija bosanskih Srba“.
Povratak u istočnu Bosnu, kaže Salkić, imao je svoje uspone i padove a danas, najviše zbog teške ekonomske situacije, gotovo je nemoguć. Problem je što nisu stvoreni uslovi za ostanak onih koji su se vratili.
„Zbog sistemske diskriminacije gotovo da niko nije uspio pronaći posao u javnom sektoru, a i privatni sektor je posmatrao Bošnjake kao strano tijelo. Vlasti entiteta oduzele su pravo povratnicima Bošnjacima na obrazovanje na maternjem bosanskom jeziku.
Povratnici Bošnjaci su svakodnevno izloženi pritiscima kroz veličanje ratnih zločinaca, negiranje zločina, negiranje presuđenog genocida od strane vlasti bosanskih Srba na svim nivoima u medijima i u obrazovnom procesu što izaziva strah od ponavljanja zločina i odgajanja potencijalnih novih zločinaca.
Danas kada su stasale nove generacije koje završavaju fakultete i srednju školu zbog nemogućnosti zapošljavanja i diskriminacije imamo reverzibilan proces. U potrazi za poslom nove generacije napuštaju mjesta gdje su se vratile sa svojim roditeljima zbog mirnodopskog ekonomskog progona“.
Problem nemogućnosti ostvarivanja elemntarnih egzistencijalnih uslova nešto je što povratnici neprekidno ističu u svojim mnogobrojnim apelima. Zekerijah Hadžić u Srebrenicu se vratio daleke 2006. godine i duže od petnaest godina svjedoči svemu što se u procesu povratka dešava i to ne samo u Srebrenici nego i susjednim istočnobosanskim opštinama. Danas, nakon toliko godina, velika većina povratnika nema više nikakvih iluzija da su ostavljeni da se sami skrbe o sebi. Kada posmatra cijeli proces, Hadžić uviđa da je napravljeno nekoliko krupnih propusta, a najveći je bio što se na samom početku nisu stvarali uslovi za ono što se popularno naziva „održivi povratak“
Uskraćena osnovna ljudska prava
„Naravno da imamo razniih problema, a prije svega od toga da nam se krše osnova ljudska prava, da ne možete izučavati vaš jezik, koji je ustavom zagarantovan pa sve do drugih diskriminacija u zapošljavanju i popunjavanju mjesta u javnim institucijama u etnitetu Republika Srpska. Najobičnijom provjerom možete da vidite da su te institucije popunjene većinom srpskim stanovništvom. Povratak, kako su zamislili oni iz Fedracije je loš, a prvo zamisao nije bila kako treba. U startu je napravljena greška jer je bilo hajmo vratiti ljude a trebala je zamisao da bude da se ljudima obezbjedi zaposlenje, posao pa da ga onda vratite. Nije u redu da vi vratite nekoga u Srebenicu, Zvornik, Bratunac, Miliće, Vlasenicu, da mu uradite neku kuću, nadogradnju, osnovne prostorije za žviot a nakon toga ostavite ga na cjedilu“.
Kao povratnik, Hadžić zna mnoge stvari o kojima se u javnosti namjerno ne govori i zato ne želi abolirati i povratnička udruženja, vlasti u Federaciji BiH i same povratnike od teškog stanja u kojem se nalazi cijela populacija. Otvoreno kaže da se trebalo voditi više brige o tome kome se dijele donacije, jer su prioritet trebali biti ljudi koji su iskreno željeli iznova zasnovati život u mjestima iz kojih su protjerani. Otvranje radnih mjesta jedini je način da se pomogne povratnicima.
„Ovo što radi federalno Ministarstvo za raseljena lica to rješava samo mali dio problema, jer i ljudi su skloni prevarama. Nisu ni oni iskreni. Aplicira da će se baviti poljoprivredom, dobije mašinu i proda je za tri puta manju cijenu nego što ona košta. Jedino što povratnicima fali jeste da se otvore poslovi. Jedino Srebrenicu može oporaviti banja Guber ni jedan drugi resurs. Vi da u Srebrenici napravite fabriku, vi ne možete sada naći sto ljudi da tu radi. Jeidno banja Guber može oporaviti Srebrenicu. Banjski turizam privlači pacijente i onda rade restorani, kafići, prodavnice. Tu se otvara mogućnost zapošljavanja mladih kadrova – farmaceuta, fizioterapeuta“.
Proces povratka sada je došao u najtežuu fazu, a Hadžić spremno govori o onome o čemu se uglavnom samo kuolarski priča. Ljudi koji su se u protekloj deceniji vratili na svoja prijeratna ognjišta sada masovno napuštaju svoje domove. On lično zna gotovo jednu hiljadu ljudi koja je napustila srebreničku regiju nakon što nisu uspjeli ostvariti uslove za pristojan život.
Istočnu Bosnu napustile hiljade ljudi
„Od kada sam ja u Srebrenici ja vam sada mogu nabrojati najmanje 1.000 ljudi koje znam lično da su otišli. Oni sa svojim porodicama – pazite, to su oni koje ja lično znam. A gdje su svi oni ostali. U Zvorniku je bilo preko 25 hiljada povratnika. Sada uzmite statistiku izbora i pogledajte, koliko je ljudi i koliko izlazi, pa dajte da 20 posto ne izađe i vidite da se ta cifra prepolovila. Nemaju ljudi ovdje od čega živjeti. Vi ne možete svom djetetu priuštiti osnovno, ljudsko, da ima neko zanimanje, da slobodno provede vrijeme, da ima neku mogućnost za nešto. Ovdje, kada vam treba obuća moram otići u Zvornik kupiti, kada mi treba majica moram ići u Zvornik ili Sarajevo. U Srebrenici imate tri kafića koja rade i na dva ili tri mejsta možete jesti. Ovdje da imate 10.000 maraka platu nemate te pare gdje potrošiti potrošiti“.
Da je strukturalna pomoć povratnicima jedini način da se steknu uvjeti za održiv povratak jasno je Ismiru Karagi, predsjedniku udruženja „Izvor dobročinstva“, koje se bavi humanitarnim radom, a u posljednje vrijeme i realizacijom projekata koji za cilj imaju razvoj malih, samoodrživih, povratničkih biznisa. Uglavnom su to investicije kojima se nastoji pomoći poljoprivrednicima, a odabir konkretnog projekta najviše zavisi od geografske regije.
„Mi to možemo podijeliti na nekoliko regija koje su geografski i prirodno drugačije. Recimo Livno, Glamoč, Duvno gdje se uglavnom povratnici bave poljoprivredom i tu se rade zasadi krompira, uzgoj stoke i taj dio je poseban i projekti se prilagođavaju tom području. Posavina je poljoprivredni kraj ali je uzgoj drugih kultura i tamo plasiramo plastenike – skroz do Bijeljine. U Podrinju imamo nekoliko raznih projekata, recimo stočarstvo, pomoć u širenju voćnjaka, u hercegovačkom dijelu najviše uspijeva pčelarstvo. Raznoliki su nam projekti i ove godine smo kao cilj, kao težište stavili samoodržive projekte. Oko pedeset takvih projekata smo realizovali. To nisu skupi projekti i koštaju od dvije do pet hiljada maraka, a plastenici su čak i jeftiniji od toga, a sigurno je da su veliki dobitak za jednu porodicu koja se vrati“.
Pomoć povratnicima u samoodrživom povratku
Iz iskustva sa terena, Karaga kaže da je povratak uspješniji na onim mjestima gdje su se ljudi masovno vratili u svoje prijeratne domove.
„Ako su veće zajednice povratnika možemo reći da su se dobro organizovale. Npr. imali smo posjetu prošle sedmice Zvorniku, gdje maltene sve su džamije i vjerski objekti obnovljeni. Oni to i naglašavaju, povratnici, da su džamije bile simbol povratka, jer daju osjećaj sigurnosti. Ono što je povratnicima potrebno jeste ono što će njih zadržati na ognjištima, a to su upravo ovi samoodrživi projekti i to je stavljeno u našu strategiju. Gdje se masovno svijet vratio tu je bolja organizacija“.
Kada se iz današnje perspektive sagledava cijeli proces povratka u Republiku Srpsku mora se uzeti u obzir da je tekao u nekoliko faza. Na samom početku, prisjeća se Salkić, bilo je i fizičkog otpora kojim se nastojalo onemogućiti ljudima povratak u prijeratne domove.
„Entitet RS u samom početku povratka pokušao je organizovano fizički spriječiti proces povratka. Mnogobrojni su napadi zabilježeni na povratnike bez da su ikada procesuirani i da su počinioci kažnjeni. U procesu povratka ubijeno je najmanje trinaest povratnika, a da javnosti nije poznato da li je neko odgovarao za ova ubistva. Nakon što nisu uspjeli fizički spriječiti povratak na sve načine su opstruirali povrat imovine i obnovu porušenih objekata na različite načine administrativnim barijerama i uskraćivanjem finansijske pomoći lokalnih zajednica i entiteta.
Danas je najveći problem sistemska diskriminacija u svim sferama života, a ono što povratnicima smeta čak i više od uskraćivanja prava na zaposlenje jeste institucionalno negiranje bosanskog jezika.
“Kada ni to nisu uspjeli pribjegli su sistemskoj diskriminaciji i uskraćivanju prava na zapošljavanje i ostanak u mjestima povratka. Danas je najvidljivija diskriminacija u obrazovanju kroz pravoslavizaciju obrazovnog procesa i negiranje bosanskog jezika. Ako ovome dodamo činjenice da se veličaju ratni zločinci, negiraju sudske presude, negira se dokazani i presuđeni genocid, poziva na separatizam onda je potpuno jasna politika vlasti u entitetu RS spram povratka. Diskriminacija kao moćno mirnodopsko oruđe za ponovni progon Bošnjaka danas se koristi i ona nažalost daje rezultate. Oni su spori, neprimjetni, ali sa drastičnim i dalekosežnim posljedicama. Vlasti u entitetu RS igraju na faktor vremena i novih generacija koje žele posao i egzistenciju koju oni uskraćuju povratnicima zbog čega oni odlaze i traže je na drugom mjestu, zaključuje, na kraju, Salkić.