“Imam problem” ne samo sa Jelenom Trivić već i sa većinom Srba u BiH
Svima koji su zgroženi njenom izjavom da je Draža Mihailović njena zvijezda vodilja, zastupnica Jelena Trivić poručuje da ako neko ima problem sa “Jelenom četnikušom”, onda ima i sa najvećim dijelom Srba u BiH. Ne recite da nije tako
O lažima je riječ. “Naši narodi su prevrtljivi i podmitljivi, uvijek spremni da mrze i lažu. A nigdje se toliko ne laže kao u sudnici”, kaže mi ostarjeli sarajevski advokat, godinama i visoko rangirani sudija. Laž je danas kao upotrebna vrijednost dospjela u sami vrh javnog diskursa i osvojila gotovo sav prostor “slobode govora i mišljenja”. Laže se u političkim ringovima u kojima se vodi gladijatorska borba za vlast, laže se u crkvama i džamijama, u školama, na pogrebima i svadbama, laže se u medijima i na pijacama, laž je instalirana u obrazovni sistem… Preorana je čitava istorija antifašističke borbe i socijalističke izgradnje, i napisana nova, prilagođena potrebama vladajućih nacionalističkih elita. Od tog ludila nema spasa, ono je zahvatilo države, nacije i porodice. Nedugo nakon prvih demokratskih izbora devedesetih godina, kada je etnonacionalizam pokazao svoje nakazno lice, u Sarajevu je kružila izreka: “Od komunista su gori samo antikomunisti!” Milioni ljudi su preko noći postali “vražiji nakot”, kako glasi naslov romana Bore Ćosića, pretvorivši se u horde zla čiji je jedini identitet Nacija.
I taman kad pomisliš da će te korifeje nacionalizma ovako ili onako jednom odnijeti vrag, iz njihovih šinjela pomole se novi likovi. Nedavno je u “Teleringu” Dodikovog TV portparola Mate Đakovića gostovala gospođa po imenu Jelena Trivić, zastupnica PDP-a u Narodnoj skupštini RS-a. Mlada, lijepa i pametna, iznijela je niz argumenata koji diskredituju Dodikov režim, i ostavila utisak da je u Republici Srpskoj zapuhao svjež povjetarac, oličen u nekolicini mladih opozicionara i novinara. Ali, zastupnica Trivić je svoje novostečene simpatizere uskoro otrijeznila, rekavši u intervjuu za magazin Start:
“Ja sa Bošnjacima nemam problem, niti sa onima koji sebe smatraju Bosancima i Hercegovcima. Ali, ako neko ima problem sa Jelenom četnikušom, kako sam u pogrdnom smislu nazvana u pojedinim medijima, onda očigledno ima problem i sa najvećim dijelom Srba u BiH. Mi ćemo jednog dana u ovoj zemlji morati pričati otvoreno i dozvoliti jedni drugima da njegujemo svoje, a ne da se od mene traži da se odričem Draže jer neko smatra da je on zločinac. Za mene Draža nije zločinac. Za mene je Draža zvijezda vodilja. Imam argumente za ovo što govorim. Onaj ko je zgrožen, ja očigledno ne mogu da mu pomognem“.
Jelena Trivić sigurno dobro poznaje mentalitet svog etničkog okruženja i treba joj vjerovati na riječ kad većinu Srba u ovoj zemlji postrojava pod zastavu od saveznika odbačenog Draže Mihailovića, osuđenog za ratne zločine i strijeljanog u Beogradu 17. jula 1946.
Ja dakle “imam problem” ne samo sa Jelenom Trivić već i sa većinom Srba u BiH, jer sam na osnovu niza dokumenata i svjedočenja zaključio ono što se jedino moglo zaključiti – da je Draža Mihailović bio saradnik okupatora i ratni zločinac! Iz istih razloga “imam problem” i sa većinom Srba s druge strane Drine, gdje je četništvo sve više u modi. Pjesma “Od Topole pa do Ravne gore” postala je srpska kafanska himna. Draža je ovih dana dobio ulicu u kragujevačkom naselju Desimirovcu, a kako stvari stoje dobiće i trg u samom Kragujevcu, srcu Šumadije. Draža je u Srbiji stekao status “prvog gerilca u porobljenoj Evropi”. Pod komandom tog “gerilca” četnici su izvršili masovni pokolj Bošnjaka u istočnoj Bosni. Po Srbiji su klali članove partizanskih porodica, a po Dalmaciji Hrvate. Šef Dodikovog kabineta Pero Simić piše u jednoj kolumni da su partizani završili rat kao oslobodioci, ali dodaje da je i Draža “mnogima doneo slobodu”!? Zgrožen sam, kao i ostali meni slični, ali Jelena Trivić ne može da mi pomogne. Ne mogu ni ja njoj. Svako ima pravo na svoje heroje. Međutim, kad jedna odrasla i obrazovana osoba, koja se uz to profesionalno bavi politikom, ne zna razlikovati Tita i Dražu, partizane sa Neretve i Sutjeske na jednoj strani i četnike na drugoj, tu se ništa ne da učiniti. O lažima je riječ, lažima koje su povijest zemlje koje više nema okrenule naglavačke. Gdje su tu istoričari? Na pitanje kakvo je stanje u toj oblasti u Srbiji, književnik Svetislav Basara odgovara: “Svi srpski istoričari među muškarcima su guslari, dok među ženama imamo dvije istoričarke, Dubravku Stojanović i Latinku Perović“.
Imam ozbiljan problem i sa hrvatskim nacionalistima. To što preziru Jugoslaviju, Srbe i jugonostalgičare može se još i razumjeti, ali njihova nostalgija za Pavelićevom NDH normalnom čovjeku nikako ne ide u glavu. Njihova predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović tokom cijelog svog mandata odaje poštu ustašama, dok partizane i ne spominje. Ne znam da li je Kolinda balkanska prvakinja u disciplini političkog laganja, ali je sigurno najnetalentiranija. Prema Kolindi, Jugoslavija je bila mrak, zemlja iza željezne zavjese, zemlja straha i neslobode, užas užasa. Kad su je podsjetili da je na školovanje u Ameriku otišla sa čuvenim crvenim pasošem u džepu, rekla je: “Nije mene Tito poslao u Ameriku, poslao me je moj tata, koji je bio mesar“. Tata mesar je bio bogat kao i svaki mesar, ali da Tito nije bio Tito, današnja predsjednica teško da bi u tim godinama vidjela Ameriku. U intervjuu za Kleine Zeitung, Kolinda se požalila: “Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno imenovati svoje porijeklo. Nismo smjeli reći: Ja sam Hrvat, pa smo govorili: Ja sam iz Hrvatske. Ko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor“. Međutim, ona je ovom izjavom uspjela konstruisati nerješiv rebus, jer je nemoguće objasniti kako se onda moglo desiti da je svaki popis stanovništva pokazivao da u Jugoslaviji živi nekoliko miliona Hrvata? A pola Hrvatske se poistovjećuje sa takvom predsjednicom!?
Kad ujutro otvorim prozor svoje sobe, vidim spuštene zastave antifašizma. U podne vidim lijene i pospane građane kako u prepunim ljetnim baštama u najatraktivnijem dijelu Sarajevu pušeći ispijaju svoju treću ili ne znam već koju kafu. Koliko bi se među njima moglo regrutovati nekih novih partizana? Umjesto zaključka, citiraću Dinu Mustafića: “Svi mi koji smo ostali u ovoj državi, ovo društvo moramo promijeniti. Izgrađivati demokratiju sa negatorima zločina i nekadašnjim presuđenim zločincima jeste idiotski posao. Protiv počinioca se mora politički, medijski, aktivistički i krivično raditi svaki dan, ili mi ili oni!”
Piše: Gojko Berić