Piše: Saud Grabčanović
Finansijska pomoć bošnjačkim iseljenicima od strane osmanskih vlasti
Bošnjaci koji su se željeli oficijelno iseliti iz BiH u Osmansko carstvo morali su najprije podnijeti zahtjev Osmanskoj ambasadi u Beogradu. Pojedinim Bošnjacima, koji su bili lošeg imovnog stanja i nisu imali novaca za voz za Solun, putne troškove je u početku plaćao osmanski ambasador u Beogradu Ibrahim Fethi Bey. Vlasti iz Istanbula su kasnije poslale nešto novca za pokrivanje troškova, ali je to na kraju bilo nedovoljno zbog velikog broja migranata. Zbog teškog finansijskog stanja u kojem su se nalazili bošnjački migranti, iz ambasade u Beogradu su slali pisma vlastima u Istanbulu u kojima je tražena novčana pomoć.
U pismu upućenom iz osmanske ambasade u Beogradu na adresu Ministarstva u Istanbulu, General Mekâtib-i Military-i Şahane, osmanski vojni ataše u Beogradu zatražio je od vlasti da se bošnjačkim migrantima koji se nalaze u Beogradu pomogne oko njihovih troškova. U pismu od 4. maja 1898. godine koje je Vladi napisao ministar vojnih poslova Zeki paša, traženo je da se obezbejedi makar toliko novca da bošnjački migranti koji su u lošoj ekonomskoj situaciji mogu otići vozom iz Beograda u Skoplje. Nakon ovih intervencija veći iznos sredstava dodeljen je ambasadi u Beogradu, a obezbijedila ih je Osmanska banka.
U isto vrijeme su neki od podnosilaca zahtjeva za useljenje, koji su se sami doselili u Tursku, tražili materijalnu pomoć od vlasti Osmanskog carstva za preseljenje ostatka svoje porodice iz Bosne. U osmanskim dokumentima iz tog vremena navodi se primjer kako je neki Ibrahim sin Abdulaha iz Bijeljine, bosanski migranat, želio otići u Bosnu da dovede svoju porodicu. Pošto nije imao novčanih sredstava tražio je od osmanske vlade da pokrije potrebne troškove kako bi doveo svoju porodicu u Istanbul. U skladu s tim on je podnio zahtjev turskim vlastima marta 1900. godine. Na peticiju ovog imigranta je pozitivno odgovoreno i dato je odobrenje da mu se dadne finansijska pomoć u tu svrhu. Za ovakve i slične troškove bosanskih migranata izdvojeno je bilo ukupno 10 miliona kuruša. Finansijska pomoć je bila neophodna ne samo za one koji pristižu, već i za već doseljene bošnjačke muhadžire. (Yrd. Doç. Dr. Erdal TAŞBAŞ: BOSNA MUHACİRLERİNİN ANADOLU’DA İSKÂNLARI (1860-1908)/ Naseljavanje bosanskih doseljenika u Anadoliju 1860-1908)
Tadašnja Osmanska država je na razne načine pomagala bošnjačke doseljenike. Za to ću navesti samo jedan primjer, bošnjačka migrantska zajednica na lokalitetu Tahtalı u okrugu Karamürsel zajednice Muhadžirin-i , koja se sastojala od 40 domaćinstava, poslala je Islamskoj komisiji zahtjev za pomoć u izgradnji džamije i škole u mjestu u kojem žive. Migranti su naveli da će sami obezbjediti kamenje i drvo koji će se koristiti za izgradnju ovih zgrada. Ovaj zahtjev bošnjačkih doseljenika je prihvaćen od strane komisije, te im je dodjeljeno ukupno 3.000 miliona kuruša, potrebnih za izvođenje ovih radova. Ovaj primjer nam dokazuje kako se osmanska država brinula o bosanskim migrantima. ( 37 Justin McCarthy, Death and Exile, Trans. Bilge Umar, İnkılap Publications, Istanbul 1998, str. 64; Mahmoud)
Velika seoba Bošnjaka koja je nastala kao rezultat austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine posebno se intenzivirala nakon što je Austro-Ugarska 1881. godine donijela novi zakon o vojnoj službi. Po tom zakonu su svi mladi punoljetni Bosanci bili dužni služiti njihovu vojsku.To je dovelo do nove masovne migracije Bošnjaka-muslimana. Ovaj talas migracija trajao je do 1883. godine, nakon čega se relativno smirio.
Osmanski pokušaji zaustavljanja iseljavanja iz Bosne i Hercegovine
U mjesecu julu 1900. godine sultan je na čelo komisije za naseljavanje bosanskih doseljenika postavio Mirliva Rıza pašu. On je 9. marta 1901. izjavio da će ubuduće migracije iz Bosne biti dozvoljene samo u korist države. Na njegov zahtjeve komisija je počela sa postepenim zaustavljanjem iseljavanja Bošnjaka iz BiH. Mirliva Riza paša je generalno odbijao zahtjeve onih koji su htjeli masovno da migriraju. Osmansko carstvo je tako htjelo zadržati svoje pravo na povratak u Bosnu i Hercegovinu nakon isteka 40 godina propisanih Berlinskim kongresom. Osmanlijama nikako nije odgovaralo drastično smanjenje muslimanske populacije u tadašnjoj BiH, što bi bilo pogubno pri povratku BiH pod vlast Osmanlija. Zato je po tadašnjem razmišljanju osmanskih vlasti Bosnu bilo moguće povratiti i zadržati pod kontrolom samo prisustvom muslimanskog stanovništva kao većinskog.
( Bahar Tırnakçı, History Foundation Yurt Publications, Istanbul 2003, str. 98.)
Iz Osmanskog konzulata u Dubrovniku 1900. godine je poslat izvještaj Imigracionoj komisiji u Istanbulu u kojem se kaže da iseljavanje muslimana iz Bosne i Hercegovine traje već duže vrijeme, ali da je posljednjih godina poprimilo velike razmjere. Zabilježeno je da je broj onih koji su to učinili dostigao 20.000. Prema tom izvještaju, Bošnaci –muslimani čine jednu trećinu ukupnog stanovništva BiH i danas ih po popisu ima još oko 400.000. Prvi je popis stanovništva bio 1879, a zatim 1882, 1889-1902 i 1908-1909. godine. U tom izvještaju stoji da je došlo do velikih migracijskih kretanja iz Hercegovine u zemlje koje su ostale u rukama Osmanskog carstva. Treba spriječiti nestanak muslimanskog stanovništva u Bosni, navodi se na kraju ovog izvještaja. Nakon ovog izvještaja Imigraciona je komisija jedno vrijeme zaustavila bosanske migracije, oni koji su došli na granicu Osmanskog carstva bili su vraćeni. (Kemal KARPAT,Demografske i socijalne karakteristike osmanskog stanovništva1830-1914)
I slamiye Muhadžirin je u pismu dostavljenom Komisiji Velike narodne skupštine od 22. maja 1904. godine, iznio mišljenje o situaciji sa migrantima iz Bosne i Hercegovine. U tom pismu izmešu ostalog stoji i ovo: „Ako bismo to dozvolili većina muslimanskog stanovništva iz Bosne bi emigrirala u Osmansko carstvo, te bi Bosna bila potpuno očišćena od muslimana“.
(BOA, Y.PRK.ZB, 30/92.)
(nastaviće se)