Piše: Saud Grabčanović
Povratak bošnjačkih muhadžira iz Turske u Bosnu i Hercegovinu
Pored masovnog iseljavanja iz BiH u doba Austro-Ugarske, zabilježen je i jedan interesantan fenomen. Naime, jedan broj naših iseljenika, nezadovoljan smještajem i uslovima koje su im nudile osmanske vlasti, a takođe i zbog nostalgije prema rodnoj grudi, odlučio se je na povratak kući! O bosanskim muhadžirima, povratnicima iz Turske u vrijeme austrougarske uprave, postoji rad kojeg je napisala Mina Kujović koji se zove : “O bosanskim muhadžirima, povratnicima iz Turske u vrijeme austrougarske uprave, Prilog historiji migracija u sjeveroistočnoj Bosni“. U tom radu imamo izvor podataka vezanih za ovu temu.
Kako je naveo Smail Balić u svom radu „Bošnjaci u inostranstvu“ (pustolovi, iseljenici, prognanici), tokom austrougarske uprave zabilježena su tri velika vala iseljavanja iz Bosne: prvi nakon 1882. godine, drugi u periodu borbe za vjersku i kulturnu autonomiju početkom 20. vijeka i treći, nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine. Mnogo je razloga zbog kojih su naši ljudi ostavljali zavičaj, prodavali imovinu u bescjenje, pa sami ili sa cijelom familijom odlazili u muhadžirsku neizvjesnost. Poslije okupacije javlja se jak pokret za seobu u Tursku, da se ne živi pod nevjernikom i da se sklanja onamo gdje još sultan vlada. Kad je 1882. godine uveden Zakon o općoj mobilizaciji, poznat kao Vojni zakon, javio se novi val iseljavanja kako bi se izbjegla tzv. soldačija. U Izvještajima o upravi u Bosni i Hercegovini za 1906. navodi se da je samo 1882, nakon uvođenja Vojnog zakona, iz Bosne i Hercegovine iselilo oko 8.000 “duša”. Zemaljska vlada je zbog toga, 11. 10. 1882. godine, uvela stroge norme za dodjeljivanje dozvole za iseljenje, kako bi bar umanjila iseljavanje, ako ga nije mogla zaustaviti. Svim kotarskim uredima upućen je raspis sa jasnim uputama šta sve iseljenik mora obezbjediti da bi dobio dozvolu za iseljenje: „Radi toga privezana je dozvola za iseljavanje za dokaz, da li je molitelj za seobu ispunio možda svoju dužnost prema državi ili privatnijem osobama i da li ima potrebitih sredstava za put. Svaki iselitelj, morao je potpisati zapisnik, po kojem se na to upozorava, da u slučaju seobe gubi svoje zavičajno pravo, da se smatra kao inozemac i da se samo na naročitu, otprije zamoljenu dozvolu smije opet u svoj zavičaj vratiti. (Glasnik Rijaseta islamske zajednice, – Sarajevo 200 . str. 17-0)
Dok su se na jednoj strani Bošnjaci kontinuirano iseljavali iz svih dijelova Bosne i Hercegovine u periodu od 1878. pa čak do iza 1905. godine, na drugoj strani su bila zabilježena i vraćanja. Ubrzo nakon što su austrougarske vlasti donijele zakon po kojem su se iseljenici mogli vratiti u BiH, zahtjeve za povratak su predali 71 iseljenik i 18 vojnih bjegunaca. Pošto je vremenom broj povratnika jako porastao, Zemaljska vlada je podigla tri nova sela u okolini Prnjavora. Posebno naglo povećanje broja povratnika, među kojima je najviše bilo bjegunaca od vojne obaveze – momaka ledika, uslijedilo je poslije 1900. godine. Neoženjeni momci i ljudi bez familije-samci, po dolasku u Tursku nisu dobijali ni kuću ni zemlju. Oni su dobijali tokom prve godine samo neznatnu novčanu potporu, potom su morali sami da se „snalaze “ da bi preživjeli. Kako nisu znali jezik, a uglavnom su nepismeni i bez zanata, teško su nalazili zaposlenje kao izvor egzistencije. Najčešće su radili kod Bosanaca, onih koji su otišli ranije i koji su se uspjeli snaći, odnosno steći neku imovini. Mnogi povratnici su govorili da ih lokalno stanovništvo nije dobronamjerno gledalo.
Zemaljska vlada je željela da sazna zbog čega su se muhadžiri vraćali, pa je početkom 1902. godine uputila raspis svim kotarskim uredima da saslušaju povratnike i da joj dostavljaju zapisnike sa tih saslušanja. Kako su povratnici morali da odgovore na precizno utvrđena pitanja (zašto su otišli, kako su putovali u odlasku i povratku, kako su u Turskoj primljeni, zašto su se vratili, te od čega će i kod koga će živjeti nakon povratka), zapisnici su, po svom sadržaju uglavnom, slični. Skoro svi povratnici su izjavljivali da im klima – tamošnja “hava” nije odgovarala, da su u Maloj Aziji dobili neplodnu zemlju, da su kuće koje su im dodjeljivane male i neuslovne, da su morali mnogo da raditi za bijedne nadnice, da su u povratku dobijali određenu novčanu pomoć od austrougarskih konzulata u Carigradu, Izmiru, Skoplju, Nišu i Beogradu. Mnogi su u zapisnik izjavili da su se morali vraćati pješice. Niti u jednom zapisniku nije navedeno da su u Tursku pobjegli iz političkih razloga. Želju za boljim životom navodili su kao najčešći razlog za odlazak u Tursku. Čuli su priče kako se tamo, u Turskoj, dobro živi, kako je sve jeftino i kako turski sultan svakom muhadžiru “džabe daje kuću i zemlju”.(Arhiv Bosne i Hercegovine ABH, Zemaljska vlada Sarajevo ZVS prezidijalni spis 802/1902.)
U Arhivu Bosne i Hercegovine sačuvano je 296 takvih zapisnika. Pisani su latinicom, bosanskim jezikom i veoma su čitljivi. Sastavljani su u skoro svim kotarskim uredima Bosne i Hercegovine, a najviše ih je iz Bosanske Krajine. Uvidom u sadržaj tih zapisnika možemo zaključiti sljedeće: povratničku populaciju iz Turske (95%), čine mladići koji su pobjegli bez pasoša i odobrenja austrougarskih vlasti u nadi da će tamo steći imovinu ili ostvariti dobru zaradu. Kako je Turska dodjeljivala zemlju i kuće samo muhadžirima sa djecom, neoženjenim mladićima i samcima bilo je teško da se snađu, bez zanata, bez znanja jezika, uglavnom nepismeni… Samo nekoliko njih mogli su svoje izjave koje su davali pred službenicima u kotarskim uredima potpisati. Kod kuće nisu imali imanje i samo njih nekoliko je izjavilo da su ponijeli nešto para iz Bosne i Hercegovine. Prema naredbi Zemaljske vlade, povratnici su morali da odgovore na sljedeća pitanja: zašto su odselili, odnosno pobjegli i da li ih je neko nagovorio, kojim putem, odnosno kako su putovali, kako su prihvaćeni u Turskoj i od čega su živjeli i zašto su se vratili i ko im je pomogao povratak.( ABH, ZVS – Zapisnici su adaktirani u zasebnoj fascikli pod nazivom: Saslušanje iseljenika u Tursku.)
Od sačuvanih 296 zapisnika više njih su sastavljena u kotarskim uredima sjeveroistočne Bosne. Od svih povratnika iz gradova u sjeveroistočnoj Bosni, samo su šestorica bili pismeni i mogli su da potpišu svoje izjave, dok je samo jedan izjavio da ima kolarski zanat !
Ja sam pogledao i pročitao sve te zapisnike pa sam izdvojio one najinteresantnije koji su vezani za Bošnjake iz Bijeljine i Janje, a koji su se razočarani vraćali iz Turske :
- (95.) Kotarski ured u Bijeljini, 5.10. 1902. godine: Huso Medinić iz Bijeljine, nepismen, pobjegao u Tursku 1901. godine da bi izbjegao regrutaciju. Vratio se jer nije podnosio tamošnju klimu, pa je stalno bio “grozničav”.
- (96.) Kotarski ured u Bijeljini, 10.10. 1902. godine: Aljo Mujbegović iz Bijeljine, nepismen, pobjegao u Tursku u proljeće 1901. godine na poziv brata Šemse. Vratio se jer su nadnice bile niske pa je teško živio. Navodi da je u povratku putovao pješice od kasabe do kasabe – negdje proseći za hranu, a negdje je radio po nekoliko dana.
- (97.) Kotarski ured u Bijeljini 9.10. 1902. godine: Aljo Bjeličević iz Janje, nepismen; otišao u Tursku jer je čuo da muhadžiri dobijaju: “zemlju, mal i kuću”. Dao detaljan opisa svog puta u Tursku i potucanja po Maloj Aziji.
- (98.) Kotarski ured u Bijeljini, 27. 9. 1902. godine: Aljo Bošnjaković, nepismen, u Tursku pobjegao 1900. godine sa bratićem Huremom Bošnjakovićem. U Ankari je boravio šest mjeseci. Tu je dobijao 12 kr dnevno i imao je besplatno noćivanje u nekoj medresi koju su koristili muhadžiri. Iz Ankare je otputovao u Adapazar, gdje je služio osam mjeseci kod nekog Čerkeza za 20 groša mjesečno. Od tog novca nije mogao ni odjeću kupiti. Bio je stalno “grozničav”, pa je otputovao u Ušćup (Skoplje). Tu se sastao sa Mujom Ibrićem, rodom iz Janje, koji je živio u Bijeljini. Obratili su se austrougarskom Konzulatu da im izda putovnice za povratak u Bosnu i da im da novac za putni trošak. Dobili su po 10 kr i otputovali za Niš, gdje su od Konzulata ponovo dobili po 10 kr. Kupio je kartu do Ristovca, a odatle je išao pješke do Beograda, jer je Mujo ostao u Nišu. Aljo je izjavio da ga je na bjekstvo nagovorio Suljo Srebrenica, koji je također pobjegao u Tursku. Obećao mu je da će tamo kupiti zemlju i uzeti ga kao sina.
- (100.) Kotarski ured Bijeljina, 01 .10. 1902. godine: Aljo Palamarević iz Brezovog Polja, nepismen, nije zapamtio roditelje, a u Tursku (Brusa) ga je pozvala tetka. Tamo je pobjegao 1900. godine, ali se nije snašao. Radio je kao sluga u Indželu kod Ahmetage Lakišića iz Mostara, a nakon povrataka kod Dervišbega Pašića u Bijeljini.
- (101.) Kotarski ured Donja Tuzla, 19 .8. 1902. godine: Mehmed Kibrić(?), X godina star, nepismen, iz Lukavice, oženjen – žena Nura, bez djece. Radio u hanu, gdje je slušao priče kako turski car svim doseljenicima iz Bosne daje zemlju, dvije krave, 8 koza i kuću. U Tursku ga pozvao Hamza Šabanović iz Bijeljine. Kako je bio bez imetka, nadao se da će ga tamo steći, jer je čuo da muhadžiri dobijaju: “zemlju, mal i kuću”. Nakon detaljnog opisa puta u Tursku i potucanja po Maloj Aziji, Mehmed je, između ostalog, zapisničaru izjavio: “U Čajpazaru smo dobijali na dan 20 para za hljeb, tako da smo morali prosjačiti da ne umremo od gladi.”Nakon povrataka, živjet će u Lukavici (Lukavcu?) kod brata i pomagati mu oko zemljoradnje.
- (105.) Kotarski ured Bijeljina, 16. 10. 1902. godine: Idriz Čibukčić iz Bijeljine, nepismen, takođe je nasjeo na priče o blagodetima za muhadžire u Turskoj, pa je 1900. godine pobjegao preko Drine. U Adapazaru je služio kod Smajlbega Buljkulovića iz Brčkog, sve do povratka u Bijeljinu. Odslužio je vojsku 1899. godine.
- (110.) Kotarski ured u Bijeljini, 11. 11. 1902. godine: Osman Čutarović iz Turskih Janjara, nepismen, pobjegao u Tursku da traži brata, kojeg nije našao pa se vratio.
- (21.) Kotarski ured u Bijeljini, 2. 12. 1902. godine: Mehmed Beganović , nepismen, pobjegao sa sestrom Kadom, Suljom Buljubašićem i Salkom Sarajlićem; Kako je bio bez imetka, nadao se da će ga tamo steći, jer je čuo da muhadžiri dobijaju: “zemlju, mal i kuću”.
- (12.) Kotarski ured u Bijeljini, 25. 11. 1902. godine: Agan Alistić (?) iz Bijeljine pobjegao u Tursku 1900. godine sa Talom Ređakovićem. Radio u Eskišeheru kod Juse i Hruste Kavazovića iz Bijeljine.
- (126.) Kotarski ured u Bijeljini, 26. 11. 1902. godine: Hakija Mehmedović iz Bijeljine, nepismen, pobjegao 1901. godine sa Abidom Berbićem iz Janje “preko Drine”. Služio “soldaćiju” od 1893. do 1895. godine. Bježao je u Tursku jer je čuo da muhadžiri dobijaju: “zemlju i kuću”.
- (127.) Kotarski ured u Bijeljini, . 12. 1902. godine: Mehmed Mehmedović iz Bijeljine, nepismen, pobjegao u Tursku kako bi izbjegao regrutaciju. Kad mu je brat Avdo umro, vratio se kući.
- (128.) Kotarski ured u Bijeljini, 5. 12. 1902. godine: Jusuf Mulamustafić, nepismen, odselio 1900. u Adapazar sestri koja je bila udata za Junuza Junuzovića. Otišao je u Tursku jer je čuo da muhadžiri tamo od sultana dobijaju: “zemlju, mal i kuću”.
- (15.) Kotarski ured u Zvorniku, 1 . 12. 1902. godine: Nurija Serdarević iz Teočaka, nepismen, pobjegao u Tursku 1900. godine zajedno sa amidžićem Azemom i Mehmedom Ramićem iz Teočaka. Vratio se u Teočak i spreman je da odsluži vojni rok i da tu nastavi živjeti na imanju sa majkom i braćom.
- (10.) Kotarski ured u Bijeljini, 1. 11. 1902. godine: Avdo Smailbegović iz Janje, nepismen, pobjegao u Tursku sa bratom Ibrom jer su željeli da izbjegnu regrutaciju “novačenje”.
(ABH, ZVS – Zapisnici pod nazivom: Saslušanje iseljenika u Tursku.)
Kada analiziramo ove Zapisnike o saslušanju povratnika iz Turske, vidimo iz njih da oni obiluju razočarenjem onih koji su se odlučili na odlazak ili bjekstvo u Tursku. Ovi nam zapisnici govore da su oni koji su se vratili bili u velikim zabludama i da su bili prevareni lažnim pričama i obećanjima. Svi ti zapisnici u sebi sadrže slične zajedničke elemente koji govore o razlozima odlaska u Tursku. Kao prvo, svi su smatrali su da su kao Bošnjaci u milosti turskog sultana. Niko od njih nije navodio političke razloge ni represiju vlasti kao razlog za iseljavanje. Skoro svi povratnici su tvrdili da su u Tursku otišli na nagovor rođaka i komšija, kao i zbog straha od nove vlasti. Oni su bili ubjeđeni da se u Turskoj lijepo živi i da će tamo biti lijepo primljeni i dobiti kuću i zemlju. Pojedini ispitani su izjavili da ih niko nije nagovorio na odlazak nego su otišli jer nisu imali imovine. Jedan broj mlađih momaka je izjavio da su ilegalno i bez dokumenata bježali preko granice i išli u Tursku zato što su htjeli da izbjegne regrutaciju u vojsku. Tvrdili su da su iz Bosne i Hercegovine u Tursku odlazili preko rijeke Drine ili iz Bosanskog Broda, a odatle brodom rijekom Savom do Beograda. Pojedinci su imali uredne austrougarske putne isprave “putnice”. Po dolasku u Tursku obično su se zaustavljali u Uščupu (Skoplju), gdje su čekali da ih se prikupi dovoljno za daljnji put za Solun. Već u Skoplju su počinjali dobijati pomoć od turske vlasti u iznosu od 20.para dnevno. Iz Soluna (Salonik) plovili su za Angoru i Stans i nisu morali plaćati brod. U Stansu su boravili oko tri mjeseca i dobijali su po 10 para dnevno, tu im je teško padao boravak jer nisu ništa radili. Tu su bili smješteni u hanu gdje su se i hranili. Oni koji nisu imali novaca, morali su da putuju tamo gdje to odredi turska vlada, obično u manje gradove u Anadoliji. Pošto niko od ispitanih povratnika nije znao turski jezik, teško su mogli da nađu neki posao. Najviše su radili na nadnicu na njivama ili kao sluge kod uspješnih i bogatih Bosanaca i Hercegovaca koji su se u Tursku iselili ranije. Po njima je glavni razlog za povratak bila loša i teška klima a žalili su se i na “njihovu havu”. Pored nepoznavanja turskog jezika većina povratnika je bila nepismena, a samo njih nekoliko je imalo neki zanat. Većina povratnika se žalila da nisu bili lijepo prihvaćeni od strane lokalnog stanovništva. Kada su se odlučili na povratak svi oni su imali pravo da se obrate austrougarskim konzulatima u Carigradu, Solunu, Skoplju, Nišu i Beogradu, od kojih su dobili novčanu pomoć za povratak kući u Bosnu!