Piše Sead Omeragić
Ustvari najteže je priznati da je jedan suludi projekat Herceg – Bosne propao i to skupo plaćen životima i nestankom bosanskih Hrvata kao autohtonog naroda.
Prisjetimo se januara 1992. godine kada su posljednji put hrvatski intelektualci pokušali zaustaviti pad u katastrofu. Već u januaru 1992. je počelo rovaranje protiv probosanskog lidera HDZ-a Stjepana Kljuića. Tražila se njegova hitna smjena. On je otrovan na jednom sastanku u Širokom Brijegu.
Šestog januara 1992. najugledniji hrvatski intelektualci u BiH Ivan Lovrenović, Ivo Komšić, Miljenko Jergović, Ivan Kordić i Mile Stojić napisali su otvoreno pismo tadašnjem hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. U pismu, pored ostalog, stoji:
“…Ne propuštate pokazati svoju već dokazanu gluhoću i neosjetljivost na stvarne dugoročne interese naroda Bosne i Hercegovine, a osobito hrvatskoga. Nije nam jasno kako ćete objasniti vlastitoj političkoj javnosti, kojoj ste, valjda, odgovorni, kako su se to odjedanput počeli idealno podudarati Vaši pogledi i procjena interesa s Miloševićevim i Karadžićevim? Jer upravo su oni bili i ostali najgorljiviji zagovornici razbijanja Bosne i Hercegovine, prije svega opetovanim “velikodušnim” nutkanjem zapadne Hercegovine da se pripoji Hrvatskoj. Znači li to da Vi i nemate neku konzistentnu vlastitu politiku spram “trajnoga rješenja hrvatsko-srpsko-muslimanskih odnosa” već se svaki put hvatate za rep velikosrpske inicijative, htijući otkinuti nešto i za sebe?
Ako je tako, onda je to neshvatljivo kratkovidno i neodgovorno spram stvarnih interesa hrvatskoga i svih drugih naroda u Bosni i Hercegovini, te jednako tako i spram stvarnih interesa Republike Hrvatske, a neuljudno i nemoralno spram muslimanskoga naroda, kojemu se u Vašoj “elaboraciji” nudi umjesto dosadašnje stoljetne države i domovine, nekakva “muslimanska enklava”. Gospodine Tuđman, kao slobodni ljudi, kao Hrvati, kao državljani Bosne i Hercegovine, koja nije manje hrvatska od Hrvatske, odgovorni pred svojom poviješću, svojom zemljom, svojim narodom, svojom obitelji, mi samo možemo javno konstatirati: Onaj tko u političkom uništenju Bosne i Hercegovine može vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega drugog naroda, i “uvjet trajnoga mira”, taj o stvarnom interesu hrvatskoga naroda malo zna, i taj je politički neodgovoran; onaj tko prema muslimanskom narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese hrvatskoga naroda u cjelini.
To pravo možete sebi povratiti tako da se svim svojim snagama založite za cjelovitost i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine jer je jedino to u dugoročnom interesu svih njenih naroda, pa tako i hrvatskoga.”
Tuđman ih nije poslušao.
Samo dva dana kasnije, 8. januara, u Zagrebu su osvanuli čudni gosti. Nikola Koljević i Franjo Boras bili su Tuđmanovi lični gosti u Banskim dvorima. Koljević i Boras su Tuđmanu predočili plan o srpskoj republici u BiH. Tuđman se izjasnio i potvrdio da je “takva republika poželjna”. Odmah sutradan, 9. januara je srpska republika i proglašena. Nakon ovog sastanka Koljević je pobjednički referisao Radovanu Karadžiću: “Udica je progutana. Sad su sa nama. Zelene ćemo baciti na ledinu.”
Stipe Mesić je bio svjedok tog čudnog susreta u Banskim dvorima gdje se nepozvan pridružio večeri. “Rečeno mi je da je pitanje Bosne riješeno”, svjedočio je kasnije Mesić.
Pismo uglednih sarajevskih Hrvata je objavljeno u sarajevskoj štampi, ali ne i u hrvatskoj javnosti. Više od sedam dana pismo Tuđmanu je čekalo na objavu. Štampano je u ‘Vjesniku’ ali uz komentar Zvonka Lerotića, Tuđmanovog savjetnika. Lerotić će biti jedan od ključnih Tuđmanovih kartografa i praktičnih pregovarača za podjelu BiH sa Srbima. On tada piše suludi pjesnički komentar, tvrdeći da je Bosna “baza i uporište boli i razaranja i smrti ljudi, naselja i stoljetnih vrijednosti Hrvatskoj… U njoj su skrovišta neljudi, iz njezinih planina lete ptice smrti, iz njezinih se naselja promaljaju nesreće za stotine tisuća ljudi”.
Ništa se promijenilo nije od kada su ugledni Hrvati još uoči rata upozoravali da je svođenje Hrvata BiH na zapadnu Hercegovinu katastrofalno. Svakom je jasno da je dva i po desetljeća politike HDZ-a donijelo samo nesreću hrvatskom narodu u BiH. Dragan Čović je temu promjene Izbornog zakona BiH nominirao za govornicom UN-a. Premda izgleda da je tema Izbornog zakona u razgovorima Kitarović i Erdogana suluda, sa HDZ-om je očito sve moguće. No, Erdogan je jasno poručio nema miješanja u unutrašnje stvari BiH.
(Vijesti.ba)