U ranu jesen 1942. godine – na planini Oštrelj u neposrednoj blizini Bosanskog Petrovca, u vagonu koji se poprilično oronuo i danas tu nalazi, partizanski general Kosta Nađ posjetio je Josipa Broza Tita. U poslijeratnim godinama prisjećajući se razgovora kojeg je tog dana vodio s Titom, Nađ je ovaj susret opisao riječima: „Razgovor je dugo trajao. Tražio sam odobrenje od Vrhovnog komandanta za reorganizovanje 1. krajiškog (grmečkog) odreda u 6. brigadu, predloživši mu da ostane isti komandni sastav, koji drži situaciju u svojim rukama i ima dobre veze s ilegalcima u Bihaću. Pri pominjanju Bihaća Tito se zamislio i počeo da šeta. Sve vrijeme je pušio. Čak je i kafu popio stojeći. Već sam ga dobro poznavao, nešto je smišljao. (…) Znao sam da je Tito zavolio Krajišnike, kao što sam ih i sam zavolio, i nisam krio ponos što sam među njima. Ali onog puta na Oštrelju (raniji susret na Oštrelju, op.a. D. D.), Tito o Krajišnicima nije govorio. Samo bi povremeno rekao kako je to dobro i kako tako treba, a kad sam ućutao, sjeo je nasuprot mene: Treba nam jedan veći grad. Treba nam grad koji ćemo moći duže zadržati.

Nakon razgovora s Kostom Nađom, Tito je čvrsto odlučio da se Bihać mora napasti i osloboditi najkasnije do 5. novembra, „kako bi se imala čime proslaviti 25. godišnjica Oktobarske revolucije“. Međutim, entuzijazam koji se prožimao među bihaćkim komunistima u ranu jesen 1942. godine naprasno je prekinula vijest da su ustaške vlasti u gradu 20. oktobra 1942. godine u 7 sati ujutro, kamionima, privezanih ruku, u pravcu koncentracionog logora Jasenovac odvezli Nijaza Salihodžića, Izu i Fahru Midžića, Remziju Saračevića, Mujagu Čauševića, Muharema Galića, Ešrefa Lonića i Ahmeta Delića. Posljednja trojica, ostala su u logoru u Jasenovcu, gdje su nakon svirepog mučenja ubijeni, dok je ostatak bihaćkih komunista prebačen u logor Stara Gradiška. Nijaz Salihodžić, kao jedan od najistaknutijih bihaćkih ilegalaca, nije preživio svirepo ustaško mučenje.

Zaprepašten ovim vijestima, Josip Broz Tito je 27. oktobra 1942. godine pozvao Kostu Nađa da hitno dođe u Vrhovni štab oko posljednjih dogovora za napad na Bihać. Nađ je bio posve siguran u uspjeh operacije. Prisjećajući se kontakta s bihaćkom partijskom organizacijom, barem onim dijelom ilegalaca koji su ostali na slobodi, Nađ se godinama poslije prisjetio poruke koja je došla iz grada – „Bihać je uz nas!“. U večernjim satima 2. novembra 1942. godine iz pravca Grabeža, partizanske jedinice jurišale su na grad. Borbe za svaku ulicu stišale su se tek narednog dana u poslijepodnevnim satima. Branko Ćopić, učesnik ove operacije, je kasnije zapisao kako je tih poslijepodnevnih sati 3. novembra 1942. godine “čitav grad pritisnula nekakva jeziva ledena tišina.“ Tek narednog dana, 4. novembra 1942. godine oko 15 sati, pod jakom partizanskom prisilom, ustaše su počele napuštati grad. Sat vremena poslije, Kosta Nađ je poslao depešu u kojoj je pisalo: „Bihać je slobodan“. Poslijeratna jugoslavenska historiografija posvetila je veliku pažnju ovom događaju, koji to zaista i jeste bio. Bihaćka republika bila je jedna od najvećih slobodnih teritorija u fašistički pokorenoj Evropi.

Poslijeratna gradska vlast u Bihaću jasno je pokazala kako se značajan događaj poput oslobođenja grada 4. novembra mora ugraditi u kolektivno pamćenje. Naime, jedna ulica u središtu grada nosila je naziv “Ulica 4. novembra” u čast ovog ključnog trenutka u historiji Bihaća i tako sve do 1998. godine. Međutim, u maju 1998. godine, u vrijeme kada su bili važni neki novi junaci, spomenici i nacionalni simboli, komisija imenovana ispred grada za promjene naziva ulica, odlučna je bila da se “Ulica 4. novembra” preimenuje u “Ulicu Hamdije Kreševljakovića”. Čini se kako je “Hamdija Kreševljaković” rođeni Sarajlija u tom trenutku bio više Bišćanin nego svi oni Bišćani koji su izginuli tog 4. novembra. Ili je možda Hamdija više zvučao “kao naš” umjesto tad 1998. godine mrskih komunista, pa makar oni bili i iz našeg grada. Sad već nekako razmišljam da li su oni i znali šta je bilo i ko je stradao 4. novembra 1942. godine. Da cijela stvar bude u službi onog što Alaida Asman naziva “konstruktivnim zaboravljanjem i u službi nekog novog početka” Bihać je izgubio i ulicu “28. marta” kada se obilježavao dan konačnog oslobođenja grada od fašizma 1945. godine.

Ali vratimo se ponovno na rad komisije za imenovanje ulica i to koliko je komisija zaista znala šta radi? Kako to da su ukinute već spomenute ulice, dok je s druge strane ulica Nijaza Salihodžića, revolucionara koji je stradao u logoru za gore spomenute stvari ostala do danas. Čini se kako je i Nijaz, slično kao i Hamdija zvučao “kao naš”, ali ne i stvar za koju je pao u ustaškom logoru.

Ukidanje naziva ulica koje simboliziraju antifašističku borbu predstavlja ne samo apsurd, već i duboko problematičan čin za zajednicu koja se ponosi svojim otporom fašizmu. Brisanje “Ulice 4. novembra” – naziva vezanog za jedan od najznačajnijih datuma oslobođenja u Bihaću – dovodi u pitanje odnos prema historijskim vrijednostima koje su oblikovale identitet ovog grada. Ovakav potez postavlja neugodno pitanje: da li izostavljanje antifašističkih simbola može biti protumačeno kao distanciranje od borbe protiv fašizma? Ili još gore, kao suptilno umanjivanje onoga što su generacije prije nas smatrale temeljnim moralnim postulatima?

Nestanak “Ulice 4. novembra” iz centra Bihaća, ulice koja je decenijama nosila simboliku oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu, označava bolan gubitak u kolektivnom pamćenju ovog grada. Taj datum, urezan u historiju kao trenutak kada su građani Bihaća izvojevali pobjedu nad fašističkim okupatorom, postao je svojevrsni kulturni stub antifašističkog nasljeđa. Međutim, preimenovanje ove ulice 1998. godine u “Ulicu Hamdije Kreševljakovića”, premda važno ime, ostavilo je prostor za zabrinutost – da li ovakve promjene polako brišu sjećanje na vrijednosti koje su izgradile identitet grada? Uklanjanjem naziva “Ulice 4. novembra”, Bihać je izgubio više od ulične oznake; izgubio je podsjetnik na hrabrost, slobodu i žrtvu lokalnih heroja koji su se borili za budućnost. Time su simboli, kao nosioci historije, marginalizirani, dok prostor za interpretaciju prošlosti ostaje opasan i otvoren.

Dok gradovi poput Banja Luke i Sarajeva obilježavaju svoje dane oslobođenja kao dan grada, u Bihaću taj datum više nije ni službeni dio kulture sjećanja. Time je, nažalost, jedan od najvažnijih trenutaka u prošlosti grada marginaliziran, gotovo zaboravljen. Ljudi koji su učestvovali u oslobođenju grada, poput Saliha Mušanovića, Ajše Sadiković, Ante Rukavine i drugih, bili su građani Bihaća koji su svojom borbom ostvarili slobodu. Nažalost, ne samo da su njihove biste uklonjene s gradskih lokacija, već su prebačene na periferiju – partizansko groblje – ili su čak nestale, ostavljajući iza sebe tek prazna postolja. U razumijevanju izazova i snažnih osjećanja iz 1990-ih prema partizanskoj prošlosti, neophodno je naglasiti važnost povratka i revitalizacije tih sjećanja. Bihać, koji je tokom Drugog svjetskog rata čak dva puta bio oslobađan u okupiranoj Evropi, zaslužuje da se taj jedinstveni i historijski značajan period vrati u službenu kulturu pamćenja.