Predugo već ideš a nigdje stigao nisi
Zastani tu gdje sjenka nedokučivog prostire
Svoje omamljujuće svoje nedokučivo lice
Tvoja sopstvena koža u mrak se već pretvara
U zvuk u čijim praznim odajama
Odzvanja prošlost kao ogledalo smisla
Razbijeno u sto hiljada komada
Zastani i lezi u svoje rane Pusti
Nek se tvoja krv u pustinju produžava
U vitki skok bezmilosne zvijeri
U meku sviralu ugašenog pijeska
Pucaj u srce vremena U potiljak smisla
Dok glava ti konačnom smiraju teče
I teče put kroz tebe I putuju planine
I vjetar i sjenka vjetra i nebo posuvraćeno
Nestaju vidici u tvojoj krvi rastopljeni
I psi sjećanja novu nalaze glad
Predugo već ideš a znaš da uzalud tražiš
Taj kamen na koji ćeš
Spustiti svoje konačno čelo
I zaplakati
Jusuf Trbić