Piše: Prof.dr Asim Mujkić
I to se desilo. Bosna i Hercegovina je zvanično postala zemlja kandidatkinja za članstvo u EU. A ako ste imali sumnje ko je za to zaslužan evo izjave koja daje nedvosmislen odgovor:
„Uprkos svim problemima, ovaj mandat završavamo sa ogromnim, historijskim pomakom ka članstvu u EU”, reče ministrica vanjskih poslova naše zemlje, a rezultat je to činjenice da je ona, kako kaže, „u proteklih nešto više od godinu dana održala više desetina sastanaka na najvišem nivou sa svim ključnim zvaničnicima EU“.
Piše : Prof.dr. Asim Mujkić (Inforadar)
Kada su neke europske države izrazile sumnju u vezi s našom kandidaturom, ministrica Turković ih je vještim diplomatskim manevrom – iznenadnim prijemom iranskog zvaničnika – ohladila i brže bolje natjerala da nam daju svoj glas, plašeći se da BiH ne ode u neku drugu geopolitičku orbitu.
Šalu na stranu, s ministricom Turković slažem se u jednom, naime, da je to uistinu historijski događaj za našu zemlju, u prvom redu zato što je tim činom još jednom potvrđen njezin politički subjektivitet koji je značajno uzdrman raznim non-paperima, inicijativama o razmjeni teritorija i združenim opstrukcijama, u prvom redu flagrantnoj korupciji u režiji nacionalističkih politika u BiH i izvan nje. Kandidatura je uz priznanje nezavisnosti još jedna, samo naizgled mala, ali neobično vrijedna, dodatna garancija njezine budućnosti.
I ova europska odluka, kao i ona iz 1992. godine da se raspiše referendum za nezavisnost u republikama bivše Jugoslavije, donešena je u izvanrednim okolnostima geopolitičkih previranja, a ona su danas još dublja nego ona koja su se desila početkom devedesetih.
Moglo nam je biti očekivano, uostalom o tome sam i pisao prije par mjeseci na ovom portalu, da će nakon više puta ponovljenih zaključaka NATO alijanse o potrebi da se BiH zajedno s Moldavijom i Gruzijom zaštiti od malignog ruskog utjecaja, biti poduzeti koraci da se ove zemlje stave pod zaštitni kišobran EU.
Sumnja koju možemo čuti u našim medijima da je to ipak samo politička odluka, odluka koja ništa ne mijenja, što valjda treba da umanji značaj tog čina, potpuno je neumjesna.
Politička odluka? Zaista, kako je to moguće da politička tvorevina što EU prvenstveno jeste, donese političku odluku? Kakva je bila ona odluka o međunarodnom priznanju BiH i drugih država? Kulturna, ekonomska? Sve odluke o priznanju nezavisnosti, o kandidaturama, a potom i o proširivanju EU, od 1993. godine pa do danas bile su i ostat će političke odluke.
Jedan od razloga zašto sam tog 29.2.1992. godine izašao na referendum o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine bilo je moje duboko uvjerenje da moja zemlja – upravo onakva kakva je definirana referendumskim pitanjem, kao zemlja ravnopravnih građana i naroda, po svom habitusu pripada „europskom svijetu“. Istina, nisam tih kasnih osamdesetih i početkom devedesetih bio protivnik izvorne jugoslavenske ideje.
Uostalom, kao ideja, i ideja Jugoslavije bila je europska ideja, ideja inspirirana europskim vrijednostima slobode, jednakosti, pravde, zajedništva u razlici, itd. Čak se za vrijeme premijerskog mandata Ante Markovića kod velikog broja jugoslavenskih građana probudila nada da je moguće korjenitim reformama i produbljivanjem demokratskih procesa cijelu zemlju uvesti u tadašnju Europsku zajednicu. To se nakratko činilo realnom opcijom.
Nažalost, tokom 1991. godine rukovodstva dvije najveće jugoslavenske republike, Srbije i Hrvatske, (o vrhunskom egoizmu slovenskog republičkog rukovodstva drugi put) svaka iz svojih razloga, pokopale su takva nadanja sabotirajući reformski put premijera Markovića. Došlo se do toga da su svoju priču, prijetnjom oružanom silom, nametnuli oni koji bi radije da „jedu korenje“, ili u današnjem prijevodu „ruske fekalije“, namjesto „američke torte“, kako se nekada plastično iskazivala vječita geopolitička dilema naših naroda i narodnosti – „istok ili zapad“? Za nas u BiH izbor se tada značajno zaoštrio – BiH je mogla biti ili dio „europskog“ ili dio „miloševićevskog“,odnosno kako se to danas kaže, „srpskog“ svijeta.
Izbor koji smo napravili od ranih sati tog čudnog datuma kakav je 29.2. i međunarodno priznanjekoje je ubrzo nakon toga uslijedilo ušao je u historiju. Europsko opredjeljenje nije uspio pokolebati ni brutalan rat ni agresija koja se povela protiv BiH. Brojne su izjave iz tog burnog perioda koje su davali obični ljudi, izmrcvareni snajperisanjem, granatiranjem, opsadom, izglađivanjem, kako se u Bosni brani Europa i europske vrijednosti – pravo na postojanje u slobodi i u različitosti, u prvom redu. I to je velika istina, koju danas, s istim žarom ponavljaju ukrajinski branitelji i njihovi napaćeni građani.
To je naprosto neizbrisiva, borbom ovjerena civilizacijska tekovina naših ljudi koju danas ne mogu uprljati nikakva spletkarenja, spinovanja, maliciozna omalovažavanja, kao što je neizbrisivom civilizacijskom tekovinom našim narodima i građanima u historiju ostala upisana njihova antifašistička borba.
Ono što se zbivalo između ova dva geopolitička previranja, onog otpočetog 1989. i ovog sada, nakon 24.2.2022., uglavnom ne služi na čast ni EU ni BiH. Bile su to godine muljanja, pretvaranja, usko-klanovskog profitiranja, učvršćivanja privilegiranih pozicija koje su zauzvrat potkopavale demokratski legitimitet što je za rezultat imalo to da su obje političke zajednice i EU i BiH pale na ispitu jačanja svog političkog subjektiviteta. EU koja je nastala 1993. bila je jasan signal težnje europskih naroda za oblikovanjem jedinstvenog političkog subjektiviteta.
Namjesto toga, u godinama koje su uslijedile, „europski svijet“ najprije je opustošio novi tip kapitalističkih odnosa potkopavajući njegove temelje, političku koherentnost i odlučnost. Globalni tokovi kapitala uništili su svaku ideju države blagostanja, socijalne sigurnosti, produbili klasni jaz i time otvorili nove frontove identitetskih političkih borbi. Te nove podjele potkopale su legitimitet EU, dovele do neosuverenizma, populizma, što je za posljedicu imalo nekonzistentnu, hiperbirokratiziranu, unutar sebe protivrječnu europsku politiku čije su žrtve i mete za potkusurivanje u prvom redu bile zemlje aspiranti na članstvo u EU. Dovoljno je prisjetiti se njihovog iživljavanja nad Makedonijom.
Tu fragmentaciju europskog političkog subjektiviteta na međusobno suprotstavljene interesne klanove i sebične suverenizme, ksenofobične populizme jasno su shvatile domaće nacionalističke snage na Zapadnom Balkanu (uključujući i Hrvatsku, pa donekle i Sloveniju Janeza Janše) kao zeleno svjetlo za nastavak svojih destruktivnih etnonacionalističkih politika. Te politike jedino mogu upravljati strahom, ništa drugo nisu u stanju ponuditi. Slabost europskog političkog subjektiviteta opazio je i Putinov režim koji je – da malo dolije ulja na vatru – izdašno finansirao identitetske, etnonacionalističke forume, pokrete i partije širom Europe, o Zapadnom Balkanu da i ne govorimo, koje u kombinaciji s njenom ovisnošću od ruskih energenata prijete da „europski svijet“ svedu na puku geografsku ili, „zavičajnu“, kako bi rekli zagovornici podjele BiH, kategoriju.
Europa danas pokazuje znakove konsolidacije. Kandidatura BiH je zato važan iskorak i za samu EU. Nadati se da će je ova druga historijska prilika izazvana geopolitičkim pomijeranjima usmjeriti ka izgradnji jačeg političkog subjektiviteta.
Šta je s BiH i Zapadnim Balkanom, a posebno Srbijom koja poput neke kosmičke crne rupe dezintegrira sve oko sebe i na kraju, vrlo izgledno s Vučićem i sebe samu? Imamo li konja za ovu novu historijsku šansu, za ovu novu utrku, izuzev one nacionalističke, Buridanove kljusine koja već decenijama gladuje (nema više ni onog „korenja“) u neodlučnosti između europskog i ruskog plasta sijena?
Nacionalizam je kancerogeno tkivo koje temeljito razara i ekonomiju i kulturnu i individualne živote ljudi, a metastazira nepogrešivo uz pomoć zastrašivanja. On je tempirana bomba za svaki politički subjekt, europski, ruski, bosanskohercegovački, svejedno. To se jasno pokazalo na primjeru Europe tokom cijelog 20. stoljeća, a na žalost evo i u ove prve dvije decenije 21. stoljeća kulminirajući na ravnicama Ukrajine.
Što se kandidata samog tiče, na žalost, posljednji rezultati izbora u BiH govore da smo uglavnom ostali privrženi nacionalističkoj kljusini. Da sve bude isto, samo malo drukčije, izgleda da je politički maksimum do koga možemo svi zajedno dobaciti i prebacivati odgovornost na visokog predstavnikasamo je nepotrebno zaobilaženje stvarnog problema. Odrasli smo, uostalom, u takvim mentalnim sklopovima – nezrelim, „palanačkim“ – kojima je uvijek kriv sudija za našu lošu igru. Na sreću, malih promjena ima, ali je upitno koliko su one dovoljne.
Teško mi je povjerovati da će većina političkih aktera etnonacionalističkog backgrounda, bez jasnog i nedvosmislenog pritiska EU, preko noći postati konstruktivni zagovornici europskog puta. Po svemu sudeći i ova druga historijska šansa koja nam se otvorila, ako samo bude do nas, bit će propuštena.
Međutim, ako bude jačao politički subjektivitet Europe, a sve su prilike da hoće, kako se ruska agresija nastavlja, rasti će i njena odlučnost da konačno raspetlja i balkanski čvor, a ta se historijska šansa ne smije propustiti.
(kliker.info)