Piše: Jusuf Trbić
Eto nama još jedne nove, neraspakovane godine, samo što nije stigla. Da bogdo neće. Nekad smo dočekivali nove godine sa bezbroj lijepih želja, očekujući da nam sve bude bolje nego što je dotle bilo. Sad gledamo u maglovitu, močvarnu budućnost, i strepimo : šta li nas još čeka i kako ćemo preživjeti? Jednom davno snimao sam na pijaci razgovor s građanima o tome šta očekuju od naredne godine, pa jednu prodavačicu stare robe pitam šta bi voljela da joj se desi u narednoj godini. “ Da mi se šta desi – ne d'o Bog”, veli ona.
…………………..
A po čemu ćemo pamtiti godinu koju ostavljamo? Po političkim sukobima raznih vrsta i pokušajima daljeg rasturanja Bosne, po zatvaranju Haškog tribunala i presudama zločincima koji su stvarali Republiku Srpsku i Herceg- Bosnu, pri čemu je svako slavio i kovao u zvijezde svoje zločince, po fijasku pokušaja revizije presude Srbiji za genocid, po nefunkcionalnoj državnoj vlasti, korumpiranom pravosuđu, rastu siromaštva i bijede, a možda najviše po masovnim odlascima ljudi, pogotovo mladih, iz naše posrnule i izmučene države. Zanimljivo je da Srbi, Hrvati i Bošnjaci najviše bježe iz etničkih “čistih”sredina, bježe od svojih, bježe od onih koji im godinama obećavaju jednonacionalni raj, a vode ih u pakao bijede, obespravljenosti i neizvjesne budućnosti. Pamtićemo, naravno, i brojne štrajkove ojađenih radnika, čiji vapaji teško dopiru do ušiju onih koji kroje njihovu sudbinu. Posljednji je masovni protest policajaca u Sarajevu, kojima se pridružuju i vojnici. Nisu štrajkovali još samo političari, njima, izgleda, nije loše, mada i tu ima nezadovoljnih. Pa se neki žale :
“ Mnogi govore da im je loše, krivicu svaljuju na nas, a ne znaju da je nama najgore. Mnogi od nas su, takoreći, postali invalidi, neki su ostali bez obraza, neki bez skrupula, drugi, opet, bez živaca, posao nas je odvojio od života, morali smo trpjeti luksuz do kojeg nam nije stalo, i brojna slična poniženja. Kažu : mi imamo velike stanove i kuće, a neće da znaju koliko je teško sve to održavati. Pa, vidite, neki jedva održavaju garsonjere, a kako je onda nama? Mi smo izlagali svoje živote u borbi za mjesta u strankama, državnim i drugim službama, u velikim firmama i institucijama, a zašto? Zato da narod bolje živi, eto zašto. Dok se drugi zabavljaju rastežući sto maraka od prvog do prvog, mi smo bili prinuđeni toliko para davati samo za jedan manji sastanak u boljem restoranu, koliko samo ta patnja utiče na naš nervni sistem, to niko ne pita. Neki od nas su, od silnih napora za dobrobit naroda, toliko stradali, da su ostali doživotno vezani za diplomatske, direktorske ili funkcionerske fotelje, dok se neodgovorni građani kreću kud hoće. A mnogi od njih nemaju čak ni posla, pa po čitav dan planduju. Apelujemo zato na državu da poboljša položaj političara, da bi nam svima bilo bolje. U prosjeku. Jer, mi smo primjer svima – ako mi imamo kuće i imanja, auta i džipove, to znači da i sve ostale građane u budućnosti čeka to isto. Samo moraju malo pričekati.”
Ovaj apel imao je odjeka, pa se već sad spremaju humanitarne akcije za pomoć iznemoglim političarima. U RS-u je tako pokrenuta akcija da se Miloradu Dodiku kupi jahta, da bi, u slučaju poplava, mogao na miru obilaziti poplavljene krajeve. Inače, taj je Dodik i u protekloj godini nastavio svoj nezadrživi uspon – svima se popeo na glavu. Njegov jaran Dragan Čović toliko je žalio hrvatske vitezove osuđene u Hagu, da je pokrenuta akcija da mu se obezbijedi besplatan pansion u Hagu, makar blizu zatvora, da bude što češće s njima. A možda čak i unutra. A Bakiru Izetbegoviću će na poklon iz Stambola stići vezirska tapija, pa ćemo svečano ući u novu 1463. godinu. Tom prilikom će poklone djeci dijeliti Đedo Kijamet, umjesto trajno odsutnog Deda Mraza.
Zapisao sam jednom zanimljivo kazivanje pripadnika Armije BiH o tome kako je poginuo dotični Deda Mraz, pa ga ponavljam za ovu priliku.
Elem, pričao mi taj Mujo ovako :
“Sjedimo ti mi u rovu jedne noći, snijeg pada, onako, i hoće i neće, kadli se pojavi kočija i u njoj nekakav bradonja, sav sijed, mi mislili – četnik zaosto iz anamo onoga rata. A saonice pogoleme, pune nake robe, vuku ih golemi jeleni, šta li su. Napljačko se, mislim se ja, oca mu jebem bradatog. I upucamo ga. I tek onda vidimo : mi ubili Deda Mraza, sunce ti žarko! Šta ćemo sad, mila moja majko? Al Muzafer, komandir, on ti je iz Nizguza Donjeg, al šlifovan, mozgovan, ko da je najviši mejtef završio, nađe namah rješenje. “ Ništa se ne brinite”, veli on, “ imamo mi zamjenu. Imamo našeg čojka. Isti taki, brada, i sve ostalo, ima brada i kod nas, fala dragom Alahu, samo je obučen u zeleni ćulah. I zove se Đedo Kijamet. I on ima saonice, a vuku ih kamile. Neće niko ni primijetiti razliku. On će od sad nositi peškeše za malehno stanovništvo, i to svima jednako, demokratski, nema veze ko je musliman, a ko nije. Svima isto! Svako dijete će dobiti jal Illmihal, jal skraćeni prevod Kur*ana, plus paklo hurmi ili rahat-lokum, a biće i knjiga i na našem, i na arapskom jeziku. Kud ćeš više!”
Mi odahnusmo. Za djecu se više ne brinem”, reče još taj Mujo, a onda, kao za sebe, dodade : “ Za nas penzionere je zort. Mi se još brinemo kako da ostanemo živi do svoje smrti, pa molimo Alaha da umremo za života svoga.”
Kad su saznali da nema više Deda Mraza, smirili su se i roditelji djece iz sarajevskog naselja Čengić Vila, koji su, prije nekoliko godina, tražili da se Deda Mrazu zabrani da njihovoj djeci dijeli paketiće, pa su predložili da to, umjesto njega, učini sultan Sulejman. Onaj se televizije. Hem ima bradu, hem ima para. Hem je naš.
…………………
Inače, lik starca bijele brade, koji donosi radost, potiče od starih religija germanskih i slovenskih naroda. Njihovim prihvatanjem hrišćanstva poistovjećen je sa Svetim Nikolom, hrišćanskim episkopom koji donosi poklone za Božić, Badnje veče ili Dan svetog Nikole, a nazivaju ga Santa Klaus, Djed Božičnjak, Božić Bata itd. Od polovine devetnaestog vijeka razvija se savremeno sekularno shvatanje tog lika, a istočnoevropski režimi u prošlom vijeku odvojili su ga od religije, pa on donosi poklone za Novu godinu. Ime Deda Mraz je jugoslovenski “proizvod”, osmišljen tako da ne favorizuje ni jednu vjeru, a njegov lik, kakvog svi znamo, prvi put je nacrtao američki karikaturista Tomas Nast 3. januara 1863. godine, kao čestitku svim učesnicima američkog građanskog rata, uz poziv na prestanak borbi. Kasnije je taj lik preuzela globalna američka kompanija Coca Cola. Do danas je taj lik postao svjetski kulturološki fenomen, bez direktne veze s religijom. U mnogim muslimanskim zemljama je nepoželjan, ali ne zato što ga smatraju hrišćanskim simbolom, već simbolom zapadnjačke dominacije. U svakom slučaju, nama, koji pamtimo bolja vremena, Deda Mraz je ostao u lijepom sjećanju. Ako donosi radost djeci, neka ga, kako god da se zove. Oni kojima on smeta, mogu da ga zamijene. Recimo, tako što će obezbijediti da funkcionišu javne kuhinje za siromašnu djecu, po kojima se Bosna danas može prepoznati. Posljednja je prije neki dan otvorena u Lukavcu, uz svečanost na kojoj su učestvovali i političari.
……………….
Tako, eto, proteklu 2017. godinu ispraćamo kao najnepismenija, najzagađenija, najjadnija i politički najnestabilnija država u Evropi, kao zemlja iz koje bježe hiljade njenih građana, kao jedina zemlja na svijetu u kojoj, na ulicama glavnog grada, možete vidjeti Deda Mraza kako prosi. Ispraćamo je slaveći otvaranje javnih kuhinja u kojima će neka siromašna djeca moći da dobiju bar jedan obrok dnevno. Ostala djeca moraju da se snađu. Kao i odrasli koji nemaju šta da jedu. I nezaposleni, i oni koji rade, a ne primaju plate, i oni koji se školuju, a ne znaju zašto, i oni koji čekaju bolje dane, a neće ih dočekati, i oni koji gladuju, a siti su svega, i svi oni izvarani, nacionalističkim trubama sluđeni i lošom politikom ojađeni građani, oni koji su krvlju platili cijenu rata, a sad plaćaju ceh za ovakav mir, oni čiji su životi zauvijek pokradeni.
Svima njima želim da nekako preguraju i novu 2018. godinu. Kakva će nam biti sljedeća godina? Ne znam, ali kakva god da bude, bolja biti neće. Sigurno je samo jedno : ko ne umre – preživjeće.