Piše: Željko Ivanković
Čovjek koji se najviše na svijetu voli slikati za televiziju, Aleksandar Vučić, pojavio se još jednom, u nizu od tisuću televizijskih pojavljivanja godišnje, da svekolikoj javnosti objelodani kako je dvogodišnja djevojčica Danka, negdje na istoku Srbije, monstruozno ubijena.
Ono što bi u normalnim zemljama ili normalnim okolnostima trebao uraditi općinski načelnik policije, ili načelnik Uprave kriminalističke policije, dakle čak ne ni republički ministar policije, pogotovo ne predsjednik Vlade, a da bi se opet slikao za televiziju, uzeo je na sebe ni manje ni više – predsjednik države osobno. Ovdje pamet staje! Zamislite Macrona ili Merkelovu u takvom nečemu…
No, neka je istupio, ja se radujem, jer bismo inače, i bez toga, ostali prikraćeni za njegovu, za Vučićevu, povijesno važnu rečenicu: „S kakvim mi monstrumima imamo posla!“ On se, Vučić se, čudi monstrumima?!
Konačno! Čovjek je napokon progledao, postao je svjestan i javno obznanjuje s kakvim monstrumima suvremena Srbija ima posla. Ne omalovažavajući nijednu žrtvu, moramo izraziti čuđenje što je to Vučić priznao uoči izglasavanja rezolucije o Srebrenici u UN. Jer, brojni Vučićevi sugrađani, čak i mnogi od onih koje on i njegova vlast štite, ubili su na tisuće (samo u Srebrenici čak 8372) nenaoružanih muškaraca, među kojima mnogo staraca i dječaka i radili im isto što i ova dva srpska monstruma zbog kojih se on tobože čudi i zgraža. Dakle, ovim redom: ubili su ih, pokopavali po kojekakvim rupama kao životinje, a onda po nekoliko puta potom njihove leševe (najčešće dijelove tijela) prevozili i premještali s mjesta na mjesto. A isto su radili i s Albancima na Kosovu i Srbiji!
Ova dvojica su to uradili samo s jednim tijelom, pa su proglašeni monstrumima (što i jesu!), a što su onda svi drugi koje Vučićeva vlast štiti, što su oni kojima Vučićevi puleni oslikavaju beogradske zidove, što oni koji pucaju po beogradskim školama?
A svi su samo i jedino produkt jednog (bolesnog?) društva koje odgaja svoje zločince, slavi ih, proizvod društva koje se diči zločinima, koje desetljećima proizvodi i tetoši monstrume? Jedan od njih (neki Rajko Vasić) dan dva nakon Vučića sam za sebe kaže: „Da sam mogao ja bih njih pobio ne znam koliko…“ Vučiću, je li ti i ovaj monstrum? Jedan od tisuća njih?! Jesu li to oni što na Drini pjevaju o ratnom zločincu Draži?
Nimalo čudno za društvenu klimu zemlje u kojoj je nedavno objavljena Knjiga o Titu Dobrice Ćosića, i u kojoj se iznova i još jednom do kraja ogolijeva zločinačko velikosrpstvo „oca nacije“. Čovjek bi radoznalo od naslova knjige očekivao kako je to doista knjiga o Titu, ali se iznova pokazalo kako Ćosić piše o sebi, kako je to još jedna samoljubiva knjiga o ocu modernog velikosrpstva i šovenstva, knjiga o svima dobro znanom srpskom velikonacionalizmu.
Za one koji Ćosića ranije nisu čitali, napominjem kako je to autor za kojega ne postoji Srebrenica, ni srpski zločini u Vukovaru, Dubrovniku, Škabrnji, Sarajevu, Tuzli, Kozarcu…, a za sve se zločine itekako znalo, i do te mjere se znalo da su ubijali i svoje ljude, poput Putinove Rusije, koji su im na to ukazivali (npr. Slavko Ćuruvija, Radislava Vujasinović). Ćosića to ne zanima, jer on to, zločin u ime nacije, razumijeva kao normalnu i samorazumljivu stvar: „Bila bi velika nesreća ako bismo mi Srbi postojeće opravdano nacionalno nezadovoljstvo pretvorili u zahtev za rušenje Jugoslavije“. I? Nije ostalo samo na nesreći, ni na velikoj nesreći (čuj nesreća, kao da je avion pao!). Ne samo da su Jugoslaviju srušili nego su je uzduž i poprijeko, gubeći jedan rat za drugim, obilježili monstruoznim krvavim zločinima.
I znate li, najposlije, tko je još uvijek i za sve to kriv? Slovenci, Hrvati, Muslimani, Crnogorci, Albanci…! Sve je nacionalizme Ćosić etiketirao, osim srpskog ili velikosrpskog. A i kako bi kad taj jedini ne postoji. Naprosto ne postoji! On je samo srpsko „nacionalno nezadovoljstvo“. Za to vrijeme, Hrvati u Ćosićevoj optici imaju čak „retrogradno šovinističko biće“, te „ustašoidnu, katoličku, antidemokratsku svest i podsvest“. (Ćosićevski fašizam!) Kao uostalom i njihov Tito i njihov Krleža, „ljudi koji imaju isto duhovno i karakterno jezgro“, a Tito je k tomu još „katolik i austrougarski podnarednik“. Naš mali Freudić Jungić Ćosić! Krleža mu je bio „duhovni alibi“ Titovoj tiranidi! No, tko je to bio Miloševićevoj? Ili je Ćosić „samo“ bio Slobin predsjednik nekakve Jugoslavije… Tu svoju epizodu Slobinog potrčka, Slobinog „duhovnog alibija“ za vrijeme razaranja Hrvatske i BiH, ne spominje…
Zanimljivo kako za Ćosića ni u ovoj knjizi, kao ni u drugima ne postoje ni srpski zločinci, ni zločinci pravoslavci, ni četnički podnarednici, ni vojvode, a on se ipak hvali svojim partizanstvom, ne postoje ni srpske laži… Osim velike njegove, Ćosićeve laži!
Sve najgore je, dakako, Ćosić rezervirao za druge. Na Kosovu postoji albanski nacionalizam, Slovenci su egoisti, malograđani, provincijalci, Makedonci, Crnogorci… A „istorijski konzervativno biće srpskog naroda“ ostvareno je u Titovom socijalizmu. Srbi su (impersonalno i kolektivno – po Ćosićevu mišljenju!) potaknuti na „nerad, primitivnost, lopovluk, amoralnost, neodgovornost, razularenost, primordijalno srbovanje, agresivnost, asocijalnost i sl.“ Što li bi rekao da je to za Srbe napisao netko drugi? Primjerice Krleža? Dakle, prema Ćosiću, ne srpski nacionalizam, ne ni šovinizam, ne… Samo primordijalno srbovanje!
I gle, za sve je to kriv Titov samoupravni socijalizam… Je li on, ne kaže nam Dobrica, kriv i za sve zločine poslije Tita? Do dana današnjeg? I za monstrume? Je li mu Tito alibi za sve loše kod Srba? I desetljećima prije Tita i desetljećima poslije Tita?
Nakon ove knjige jasnije je zašto su Ćosića zvali i zašto je bio Gedža? Amoralni, primordijalni i neemancipirani Gedža?
A Krleža? On mu je loš jer je govorio o Srbiji/Pijemontu kao o seljačkoj i zaostaloj zemlji, o srpskoj okupaciji Makedonije i BiH, o odnosu Beograda „prema arnautskom pitanju“, jer se obrušavao na srpsku mitomaniju i megalomaniju, na napuhivanje brojki ubijenih u Jasenovcu, jer je i Srbima, kao i Hrvatima, govorio ono što nisu ni voljeli ni željeli čuti o sebi. Pa ni banalnu nesposobnost suočenja s realnošću, sa stvarnošću. I danas Vučić kao vrhunac nesposobnosti suočenja sa stvarnošću govori: „Nikad nećemo priznati Kosovo!“
A suočavao ih je Krleža s onim što je, na svoj način, uvidio i Kundera govoreći kako je totalitarna ruska civilizacija (ovih dana iznova vidimo i blizanačka joj srpska) „radikalna negacija modernog Zapada“, gdje se Kremlj, nakon svih ubijanja opozicionara, brani „Više nećemo tolerirati kritiku naše demokracije“. Baš kao i Vučić, Slobin režim i sve državne egzekucije neistomišljenika.
Doduše, Ćosić će i sam na nekim drugim mjestima govoriti o srpskoj laži ili o srpskim krađama, ali ne i o grozomornim srpskim zločinima… Krađa se nekako još i može priznati. (Tko laže, taj i krade; tko krade, taj i…) Dakle, govoreći kako im Hrvati otimaju Desnicu, Crnogorci Njegoša, dodaje – Mešu smo „oteli od muslimanske i titovske Bosne“. To je ona zločinačka velikosrpska, ćosićevska ideja o Jugoslaviji kao o velikoj Srbiji, gdje su onda, jeftinošešeljevski rečeno, svi Srbi i sve je srpsko, pa se sve može uzimati ili „oteti“, da upotrijebim njegov govor.
A koliko li su samo toga naotimali (evo, namjerno neću o drugim zločinima), primjerice od 1912. naovamo, da ne kažem od 1844., od Načertanija… Možda je ovdje ilustrativno ukazati i na Hoareov vekosrpski koncept, da baš ne govorimo samo o domaćim autorima.
No, ostaje nam zato izuzetno dragocjeno ovo najnovije Vučićevo priznanje: „S kakvim mi monstrumima imamo posla!“
Valja, najposlije, uz Ćosićev velikonacionalizam i šovinizam, spomenuti i neveliku mu pamet, a s njom će biti upitna i pismenost mu, o čemu svjedoči i Latinka Perović (Isidora Sekulić, Radovan Zogović), ali i drugi (Oskar Davičo, Mirko Kovač, Svetislav Basara…), a što se sve i u ovoj knjizi pokazuje. No, neka za ovaj put sve ostane na samo jednom (ne i jedinom) primjeru iz Ćosićeve knjige: „Pokušaću da ih ja ovim pokušajem potvrdim…“ (str. 263, naglasio Ž. I.).